Enes Vukotić – Visok kao Velež

Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od ljubavi. Traje duže od stoljeća i zato ga s pravom pitomo zovu „Rođeni“ ili mu pjevaju „Crveni – Crveni“. I tako Enes na svoj osoben i praktičan način pokazuje da Mostar ne treba dijeliti nego spajati. Enes Vukotić kad izgovoriš - enciklopedija Veleža i Mostara si rekao.

Foto: M.R.

Većina od nas misli da je čovjeku uvijek ljepše i bolje tamo gdje nije. Izuzetak je Enes Vukotić. On se ni u najgorim danima nije pomjerao s mostarskog topraga. Pozvao sam ga da ispriča priču o sebi, Veležu i Mostaru i prije nego li sam uspio prozboriti, zamolio me da kad sam već u Podgorici skoknem do OFK „Titograd“ i obavezno ga učlanim u klub što se po Titu zove. Samo ta kratka rečenica kazuje o njegovih osamdesetak, o pogledu na život i o odanosti Veležu, Mostaru i dobrom čovjeku.

Rastao je i stasao Enes sa svojim Veležom, pa je 2017. godine, a nakon trodecenijskog rada u klubu, objavio knjigu „Legendarni FK Velež 1952 – 1992“. Knjiga je antologijsko djelo sa svojevrsnim pregledom Veležovih utakmica u četerdesetogodišnjoj istoriji kluba i grada Mostara, s kojim je Velež rastao i stasao u tih četiri decenije. Zbirka je to i od hiljade uspomena koje su se počele u Mostaru rađati daleke 1922. godine, kada je i osnovan Velež. Enes Vukotić je kao autor, enciklopedist i arhivar zapise o vremenima kad je fudbalska lopta u Mostaru bila dječiji san, a igranje za Velež privilegija najboljih, odabranih i najpopularnijih, uokvirio u jednu knjigu sa preko 1.100 stranica. Enes je isto kao i Velež ovim izdavačkim poduhvatom ušao u fudbalsko nadmetanje sa posebnim šarmom, podsjetio na fudbalske velikane i tako ovu igru pretvarao u radost pobjede i tugu zbog poraza. Opisan je Velež, u ovoj antologiji, ne sa šampionskim titulama, ali sa dva puta osvojenim kupom „Maršala Tita“ i najšarmantnijom i čudesnom fudbalskom igrom. Tad je napravljen i neponovljivi trio  BMV koji je redovito donosio radost i pobjede nad velikom četvorkom, fudbalski nokautirali Derby Canty ili kad je Tuce onom direktnom stativom uzdrmao i preplašio čuvenu Borussiu. Svaka utakmica bila je priča za sebe. Bilježile su to novine svaki dan, a Enes čuvao, skupljao i prkosio zaboravu. Što su novinski listovi pritisnuti olovnim slovima više žutjeli postajali su vrjedniji i dragocjeniji. Sve te drage uspomene koje su čuvena sportska pera iz Mostara i ostatka svijeta stavljala na papir, Enes Vukotić je sačuvao, razvrstao, hronološki posložio u knjigu o Veležu i Mostaru ili zabilježio jedno prelijepo vrijeme koje se pamti i ne zaboravlja.

Svaka priča o Veležu i Enesu ima svoj početak, svoje prvo i drugo poluvrijeme. Priča o Veležu nastavlja se ratnim (ne)prilikama, ima svoj produžetak koji se sa Bijelog brijega seli u Vrapčiće i nastavlja u evropskim kupovima. Sve je to ispratio i danas objavljuje Enes Vukotić putem društvenih mreža na osoben „Vukotićev način“. Pokazuje Velež od 1922. godine iritirajući i armiju navijača da iz svoje fioke izvuku istoriju Veležovog nezaborava. Posebno je obradio prvoligaški Veležov fudbalski život. Podsjeća Enes Vukotić kako je izgledao Veležov povratak u grad Mostar s posljednje utakmice u prvenstvu Jugoslavije, kada je već uveliko počinjao rat u našoj zemlji. “Interesantno je kako se Velež vratio u Mostar poslije zadnje odigrane utakmice u Subotici pred početak rata. Velež je za daleka putovanja koristio vojne avione. Tako se želio vratiti iz Subotice a odgovor vojne komande u Beogradu je bio: “Jeste li normalni, samo što nije zapucalo u Mostaru“. Kaže da su Crvena zvezda i Rad vrlo korektno ponudili da Velež bude njihov gost dok se situacija ne smiri. Igrači su ipak htjeli u Mostar i avionom su se prebacili do Titograda. Budućnost je osigurala autobus od Titograda do Nevesinja, dalje nisu smjeli. Iz Mostara krenemo direktor Dragan Okuka, jedan taksista, neki momak i ja. Putovali smo tih četrdesetak kilometara dobrih dva sata, punktovi na svakom kilometru, razne vojske. Vratili smo se u Mostar“. Podsjeća Enes i na 15. mart 1992. godine kada je Velež odigrao poslednju utakmicu kao domaćin na stadionu pod Bijelim brijegom sa Zemunom. Ubrzo su bombe zamijenile fudbal, sportski fer-plej zločini, a zvižduk sudije fijuk granata i rafalna paljba. “Velež je tad prestao funkconisati i formirao se ponovo krajem ratne 1993. godine. Dobili smo neke neuslovne prostorije u Starom gradu i stadion u Sjevernom logoru koji je koristila vojska. Stadion bez propisanih dimenzija, pa je nas nekoliko širilo teren, izmještali stative posebno pred Kup utakmicu sa Sarajevom. Sjećam se da je trener bio Mirsad Fazlagić. Velež došao na utakmicu u vojničkoj odjeći, a Sarajevo sa gotovo jednomjesečnih priprema u inostranstvu. I u takvim uslovima pregazili smo Sarajevo sa 6:1. Nikad neću zaboraviti suze u očima Zejnila Zeke Selimotića. Uskoro se u Logoru otvori i džamija, i kao nije red da stadion bude pored vjerskog objekta, pa smo dobili fabrički stadion firme “Đuro Salaj” i onda opet gradi i preuređuj. I sve iz početka”, kazuje Enes.

Vukotić, i sam izviđač, zaroni u dokumentaciju izviđača ili akcijaša, objavi fotografije sa kampovanja na Boračkom, pa proziva ko je sve na slici. FK “Lokomotiva“ mu je drugo fudbalsko znamenje i kroz novinske izvještaje prisjeti se golmana Melsnera i igrača Janjića, Ive Bradvice ili lijevog krila Puce, zaviri u Autoprevozov album i pokaže legendarnog direktora Asmu Kazazića sa saradnicima. Kad uhvati satak za sebe objavi kako se uz rijeku Jasenicu odmara – samo gledajući je. A tek što je ponosan kad i sa štapom obiđe Sutjesku i Jablanicu, ode na proslavu 13. jula u Crnu Goru i položi cvijeće u Jajcu, Mrkonjić Gradu i Drvaru. A obavezno pohodi tamo gdje srcem pripada, tamo gdje mu je preko sedamsto sugrađana,na Partizanski – što ga do narednog 14. februara u život vraća.

Istinski Enes vjeruje da i danas u Mostaru  mogu igrati i Velež i Zrinjski, takmičiti se u bh.prvenstvu, ali i izaći na evropsku fudbalsku scenu i povezivati nas s Evropom i svijetom, a ne dijeliti i razdvajati. Ubijeđen je i svakodnevno pokazuje da je susjed u Jasenici svetinja, komšija u Mostaru dio porodice, a Rujište oaza za smiraj duše gdje se nadahne za svoj novi dokumentarac o nama, dobrim ljudima i Veležu posebno. Enes misli na Velež i kad je sa suprugom i najbližim. Uvijek traži neke nove, a stare Veležove papire. Za njega je Velež više od ljubavi. Traje duže od stoljeća i zato ga s pravom pitomo zovu „Rođeni“ ili mu pjevaju „Crveni – Crveni“. I tako Enes na svoj osoben i praktičan način pokazuje da Mostar ne treba dijeliti nego spajati. Enes Vukotić kad izgovoriš – enciklopedija Veleža i Mostara si rekao.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Centar za kritičko mišljenje i portal Tačno.net organizuju promociju knjige „Dobri ljudi u poganom vaktu“ autora Milana Račića koja će biti održana 28. februara u...
Znala je dobro Vesna da je najteže uspjeti u svom gradu, a kad tu probeharate, u svijetu se možete predstaviti i ovako i onako, ali...
Naš Zdravko Grebo je bio više od profesora, bio je naš jaran, naša raja, sarajevska, mostarska...
Zato Zoran, bez obzira na sve, duboko vjeruje da Mostar može biti i svoj i komšijski, da su susjedi važni koliko i porodica, da mi...