Esad Bajtal – Foto: privatna arhiva
Na sceni bh političkog teatra, su glumci u nacionalnim kostimima, koji svoje lično-stranačke interese licemjerno proglašavaju “nacionalnim”, čineći ih tako svetim i nedodirljivim. I dokle god ta primitivna predstava bude imala svoju publiku, stvari se neće mijenjati. Samo jedno ljudsko buđenje građana može promijeniti sadašnje stanje stvari vraćajući zemlju (i sve ono pokradeno i opljačkano u njoj), svom stvarnom i jedinom vlasniku – narodu, tj. građanima Bosne i Hercegovine.
Dr. sci. Esad Bajtal, jedan od najznačajnijih kritičkih mislilaca našeg društva, u razgovoru za tacno.net govori vitgentštajnovski jasno i razgovijetno, hajdegerijanski precizno o samom bitku društvenih odnosa u BiH, Marksu, SDP-u, Dodiku, svojoj novoj knjizi Sevdalinka – alhemija duše…
Razgovarao: Amer Bahtijar
Gospodine Bajtal, na početku razgovora pitat ću Vas o trenutnom političkom stanju u BiH. Šta za BiH znači uvjerljiva pobjeda SDP na zadnjim izborima?
Ma čija pobjeda u korektnom političkom okruženju daje mu priliku da djeluje u skladu sa vlastitim predizbornim obećanjima, odnosno da radi na realiziranju onog sistema vrijednosti za koji je dobio povjerenje većine glasača. U nekorektnom, politikantskom okruženju, pobjednik, kao što vidimo, može očekivati samo smicalice onih koji svoju političku igru umjesto za javni, vežu za privatni i stranačko grupni probitak, a pod licemjernom egidom “zaštite vitalnog nacionalnog interesa”. O kakvoj zaštiti je riječ, najbolje se vidi po tome što zahvaljujući upravo njoj, nacije i građani Ove Zemlje, doslovno gladuju i, umjesto da ljudski žive, jedva životare u siromaštvu gladi i bijedi južnoafričkog tipa. Bestidno obespravljeni i poniženi; bez posla i bez plaća; bez zdravstvene zaštite i penzija. Bez ljudskog dostojanstva. Statistika govori da broj samoubistava sve više raste. Kriminal je potpuno politiziran. Politika kriminalizirana, a ljudi se osjećaju nesigurno čak i u vlastitim kućama, itd.itd. I šta je u svemu tome vitalno, tj. životno po nacije koje, tobože vitalno, štite samozvani etno-zaštitnici, koji sami žive na izuzetno visokoj nozi, u bogatstvu i sjaju što su ga se dočepali najgrubljom ratnom, i poratnom otimačinom, tj. – pljačkom naroda.
SDP-u prigovaraju da je većinski bošnjačka stranka te da nema legitimitet da predstavlja druge narode. Može li BiH izaći iz pretpolitičkog stanja u kojem samo nacionalne poglavice imaju pravo zastupati svoje narode?
Samim tim što dolazi od čistunaško-etničkih stranaka, taj prigovor nema onu racionalnu valjanost koja pripada ozbiljnoj kritici. Za razliku od drugih, etno-stranaka, nejednonacionalni sastav SDP-a, u kontekstualno mogućoj mjeri, samo odražava demografsku strukturu BiH u kojoj su Bošnjaci većina. Šta je u toj činjenici loše? U tom smislu gornji prigovor je logički manjkav, a politički nekorektan. Uostalom, ta i takva etno-struktura SDP-a nije nikakav politički indikativ na način koji taj prigovor želi da imputira. Program, ideje i programsko politička orijentacija SDP-a je ono što određuje vrijednosno-politički i ideološki profil te partije, a ne broj ovih ili onih etno-pripadnika. Da tu većinu SDP-a čini i bilo koja druga grupacija, prigovor bi opet bio isti (samo sa neke druge etno-strane), jer se ublehaška logika etno-čistunstva želi nametnuti svima i za sva vremena. Uostalom, postoji druga, potpuno etnička stranka, sličnog naziva (SNSD) koju, uprkos tome što se nominalno deklariše kao socijaldemokratska, uzusi socijaldemokratije u ravni njenog praktičnog političkog djelovanja nimalo ne obavezuju. Čak štaviše, ona se, uprkos vlastitom imenu, ponaša dijametralno suprotno svemu onome što ideja socijaldemokratije njeguje u svom biću. Odnosno, priklonivši se kleroideološkim krugovima i u svom dodvoravanju njima i nosiocima crkvene vlasti, ta stranka je postala socijalteokratska, a po svom unutrašnjem sistemu funkcioniranja i načinu vođenja, potpuno demagoškoautokratska. Njen vođa prijeti, psuje, vrijeđa čitave narode, koristeći u svojim javnim nastupima krajnje primitivan, psovačko-opsceni, ulični vokabular. To ni njemu ni grupi oko njega ne smeta da, sasvim licemjerno, kritikuju koga god stignu. Istovremeno, populističkim poricanjem genocida, lider te stranke, poriče ne samo elementarne civilizacijske vrijednosti modernog svijeta, nego se jasno svrstava na stranu onih snaga koje su genocid počinile. Nažalost, upravo na tome dobio je veliki broj glasova populusa manjeg entiteta, potvrđujući time dominaciju upravo onog pretpolitičkog mentalnog sklopa i stanja o kojem pita vaše pitanje. Uprkos tome, s njim danas paktira HDZ amnestirajući time činjenicu krvavog pogroma Hrvata (i drugih nesrba) na prostoru kojim taj lider suvereno autokratski vlada. S takvima i njima sličnima na drugim stranama, ova zemlja će još dugo predstavljati crnu rupu Evrope. Pored ostalog zahvaljujući i indolentnosti međunarodne zajednice spram politikantske ideologije i necivilizacijskog djelovanja pojedinih etno lidera i stranaka.
HDZ je izišao sa pričom o trećom entitetu, Dodik već duže vrijeme najavljuje secesionističke namjere. Da li se ideologije ranih devedesetih ponovno vraćaju na scenu?
To samo potvrđuje moje gornje konstatacije i pokazuje, ne, da se etno-ideologije vraćaju, nego to, da nikad nisu ni sišle sa političke bh pozornice, nego su, shodno procjeni spremnosti međunarodnog faktora na toleranaciju njihova djelovanja, manje-više kameleonski ili otvoreno provodile i na javnoj sceni održavale svoje predratne ideološke političko-ekspanzionističke planove karađorđevskog dogovora. O tome sam analitički govorio i pisao prije mnogo godina u tekstu Metanaracija, poetizacija i psihijatrizacija Daytona. Tekst se može naći u mojoj knjizi Duplo golo ili na sajtu Orbus.
Životni ceh takvih politika plaćaju svi građani ove zemlje, pa i oni koji svojim izbornim glasovima drže etnopolitikante na površini primitivne i idejno ustajale političke bh baruštine. Uostalom, tražeći ono što je dobio, narod je izgubio i ono što je imao, kaže jedan aforizam, precizno pogađajući u srž dvodecenijskih zbivanja na prostorima ex-Yugoslavije. I to će, uče nas nedavna zbivanja u Egiptu i drugim afričkim zemljama danas, trajati sve dok se narod ne umori od gladi i neimaštine. I dok konačno, odlučivši da misli svojom glavom, ne počne brinuti sam o sebi i svom dostojanstvu. O svom neporecivom pravu na ljudska prava koja su mu sada potpuno uskraćena i licemjerno otuđena.
Kako vidite ulogu međunarodne zajednice u BiH, koliko je stav “dogovorite se sami” nerealan, koliko se politike koje polaze sa potpuno različitih položaja mogu o bilo čemu dogovoriti?
Međunarodna zajednica kukavički i uporno bježi od vlastitih obaveza koje je preuzela Daytonom, ali, ne i od novca koji naplaćuje za svoje politički jalovo i neodgovorno prisustvo ovdje. To ne znači da MZ treba da ode, kako to Dodik uporno traži (da bi još lakše provodio svoju autokratsku samovolju), nego, upravo obrnuto: da svoje prisustvo učvrsti konkretnim mjerama i u skladu sa obavezama koje je preuzela, i na način kako je to činila u Njemačkoj pedesetak godina poslije Drugog svjetskog rata. Kako je moguć dogovor između onih koji otvoreno ruše, i onih koji brane ovu zemlju? Koji se to još režim u svijetu dogovorio sa svojim rušiteljima? Još preciznije: ko se to s Hitlerom mogao dogovoriti? Uprkos potpisanom paktu o nenapadanju (Ribbentrop-Molotov), Hitler je napao Rusiju. Da uzmem samo taj primjer. Analogno tome, uprkos potpisanom Daytonu, neki njegovi potpisnici i dalje, sada drugim sredstvima ruše i rastaču BiH. Hitlerovim sljedbenicima međunarodna zajednica je sudila u Nürnbergu, a od nas licemjerno traže da se, Ovdje, s istim takvima (sljedbenicima Miloševićeve i Karadžićeve ekspanzionističke politike), danas, nakon Vukovara, Srebrenice, Dubrovnika, Sarajeva …. – dogovaramo. Kako kad se i ono Daytonom dogovoreno, potpisano uporno izigrava, ne priznaje i ne provodi. Neka MZ provede Dayton, a onda ćemo se, na podlozi provedenog, moći dogovarati šta i kako dalje.
Da li je nacionalizam ključni problem našeg društva, a sve ostalo njegove posljedice?
Površno, manifestno da, ali suštinski ne. Nacionalizam je samo maska za kriminal koji se ispod te maske krije. Dakle, ne nacionalizam, nego kriminalizirani etnonacionalizam (kao pseudo nacionalizam i agresivni šovinizam) i lažno nacionalističke ideologije koje se kriju iza naroda i priče o njegovoj tobožnjoj zaštiti, to je stvarni problem. Istinski nacionalizam bi stvarno, a ne samo deklarativno, brinuo o onima koje zastupa. O narodu i njegovim životnim (vitalnim) interesima. Ali ne na štetu drugih, kako to rade ovdašnji pseudonacionalisti. Iskreni nacionalizam ne bi dozvolio da narod kopa po kontejnerima za smeće, kako bi preživio. A to je svakodnevna slika naših TV dnevnika. Dakle, na sceni bh političkog teatra, su glumci u nacionalnim kostimima, koji svoje lično-stranačke interese licemjerno proglašavaju “nacionalnim”, čineći ih tako svetim i nedodirljivim. I dokle god ta primitivna predstava bude imala svoju publiku, stvari se neće mijenjati. Samo jedno ljudsko buđenje građana može promijeniti sadašnje stanje stvari vraćajući zemlju (i sve ono pokradeno i opljačkano u njoj), svom stvarnom i jedinom vlasniku – narodu, tj. građanima Bosne i Hercegovine.
Kako ocjenjujete ulogu intelektualaca, koliko je strašna njihova šutnja?
O tome sam već govorio označavajući govor o nebitnom kao najgori oblik šutnje koji postoji. Uostalom, treba razlikovati intelektualce i inteligenciju. Inteligencija je tehnički, a intelektualac je moralni pojam. Inteligencija prodaje i režimski uslužno krčmi svoje znanje. Intelektualci, su nepotkupljivi. Oni govore i djeluju na tragu moralnih nazora vlastite savjesti, ali ih je malo. Budući da nemaju svoje medije, ne čuju se u mjeri koja bi nešto pomjerila iz mrtve tačke u kojoj se nalazimo. Časopisi i knjige u kojima pišu i govore su niskotiražni i na etnopodijeljenom tržištu ne dolaze do naroda u kome je, nažalost, sve više nepismenih i neobrazovanih i, uz to, idejno izmanipuliranih. Poslušna ili pragmatski orijentisana rentakar inteligencija – i šuti i govori. Šuti tako što se ne bavi društveno i ljudski bitnim stvarima. Govori tako što javno advokatiše najistaknutije protagoniste bh propasti. Neki od njih, radeći, pišući, i govoreći istovremeno za radikalno etnoideologizirane medije svih strana, nastoje tu svestranu servilnost licemjerno prikazati (gledah to u jednom TV nastupu), kao tobožnju spremnost i otvorenost za “saradnju sa svima”. Time oni samo potvrđuju upravo ono sluganstvo koje im se, u polemici s njima, kritički spočitava. Da skratim, oni svjesno ili nesvjesno, produžavaju ovu agoniju koja, uprkos svim manipulacijama i očiglednom sluganstvu, neće još dugo moći plivati na površini naših života. Po zakonu psihologije zasićenja, zamor materijala će učiniti da se sistem vrlo sofisticiranih obmana i laži konačno uruši sam u sebe. Uostalom, Feniks uvijek dolazi iz pepela. Nadati se, i treba učiniti SVE, da konačni otpor ne krene onim najgorim, destruktivnim putem. Izbjeći taj scenario, vrijedi najvećeg truda, jer nas povijest uči da se sve, i ama baš sve, može postići mirnodopskom gandijevskom upornošću. Odnosno pacifističkim metodom pasivnog otpora. To je primarna zadaća civilnog društva, koga, za sada, i nažalost, u BiH još nema. I ono je, zahvaljujući stranačko-vladinim “nevladinim” organizacijama, popucalo po krvavim etno-šavovima.
Vjerske institucije početkom devedesetih stavile su se u službu nacionalističkih elita. Koliko je doprinos vjerskih zajednica razbijanju multietničke strukture društva? Slažete li se da je utjecaj vjerskih zajednica toliko veliki da je BiH u samoj biti daleko od sekularne države?
Da! BiH je ustavno-deklarativno, ali ne i stvarno, sekularna država, jer etno-lideri kao političke sluge klera poslušno slijede njegova očekivanja, a možda čak i naloge. Ali, odmah na početku, radi boljeg razumijevanja i nepotrebnog nesporazuma, valja napraviti jednu bitnu distinkciju Vjera – Religija koja nam u javnom diskursu, uglavnom, izmiče. Naime, Vjera nije sporna ni kao civilizacijska, ni kao bh ljudska činjenica. Pa šta je sporno? Sporne su ideologizirane, ispolitizirane bh religije koje, iako monoteističke, različite puteve do Jednog i Istog, zajedničkog Boga, dnevnopolitički bestidno instrumentaliziraju i zloupotrebljavaju. Tako se, paradoksalno, način i put dolaska do istog Boga pokazuje i prikazuje kao važniji od Njega samog. U tome je nemoral ovdašnjih vjerskih zajednica koje, i same, već sluganskoj politici uzvraćaju svojim sluganstvom. Umjesto Bogu, one pokorno služe Politici, i eto blasfemije najgore vrste. A sve to ide na životnu štetu svih građana, i posebno, Bogu istinski odanih vjernika koji, da se njih pitalo, nikad ne bi započeli, ni vodili nikakav, a pogotovu ne ovako prljav, zločinačkopljačkaški rat. Uostalom, sa stanovišta Vjere i Božjih zapovijedi (ne ubij, ne ukradi, ne poželi tuđeg ženidbenog druga ….) rat logički nije – moguć. Nažalost, istinske sluge idejnih protagonista rata i katalizatori agresije na BiH bile su ideologizirane religije na čelu sa sluganski ispolitiziranim klerom. Ta sprega traje i danas. Utoliko veće poštovanje pripada onim Božjim slugama, iz sve tri konfesije, koju su, časno ostajući srcem u Vjeri, odbili da služe zemnim silnicima u provođenju i pravdanju ratnog bezumlja, nasilja, pljačke i genocida.
Mislim da se zapadno društvo nalazi na ispitu svoje zrelosti. Šta za zapadnu civilizaciju znači da iz kolijevke prosvjetiteljstva Francuske protjeruju Rome, da premijerka Hegelove Njemačke daje strašne izjave protiv stranaca, da u Holandiji koja je bila simbol dostignutih sloboda desničarske stranke dobivaju veliku potporu glasača? Može li zapadna civilizacija odgovoriti tim izazovima i sačuvati svoje vrijednosti?
Kao što Niče ne može biti, i nije kriv za Hitlerov nacionalsocijalizam, tako ni Hegel, u drugom smislu, nije mjera neočekivanih postupaka Merkelove. Niti su određeni i stvarni problemi na terenu, dovoljan razlog za bilo čije drastične mjere ili desničarske ideje i njihovo pravdanje. Život je vrlo složena pojava. Društveni posebno, i na specifično zahtjevan način. Za njegovo valjano vođenje čovjeku je data inteligencija, koja je, ako je vjerovati Dekartu, pravilno i pošteno raspodijeljena među svim ljudima. Ostaje dakle politički, odnosno moralni problem, njenog poštenog korištenja. Planeta pripada čovječanstvu kao cjelini. Odatle polazeći, istinska demokratija (Zapad se deklariše kao demokratski, zar ne?), daje svima, pa i Romima, pravo da žive tamo gdje god to žele. Naravno, to pravo podrazumijeva i obavezu poštovanja zakonskih propisa i običajnih uzansi življenja sredine za koju se neko opredijeli. Onaj ko to ne poštuje, mora biti sankcioniran, neovisno o tome ko je i šta je. Rom ili ne. Ali, sankcija nikad ne smije biti generalna, sveobuhvatna, i odnositi se na sve pripadnike neke skupine, samo zato što su predrasudama proskribirani socijalni sloj. Ili zato što su neki od njih prekršioci zakona. Nisu svi Romi asocijalni, baš kao što ni svi Srbi, nisu, niti mogu biti krivi za genocid u Srebrenici. Na toj logičkoj distinkciji (pars pro toto) ispit polaže svaka, pa i zapadna politika. Ideologija mora biti podređena aksiologiji i rukovoditi se njenim demokratskim principima jednakih prava za sve. Svaka isključivost, i svaki voluntarizam, pa i zapadni, ruši principe demokratije i sistem vrijednosti civilizacije kojoj pripada i na kome tvrdi da počiva.
Globalizacija je tema o kojoj se mnogo piše i govori. Sve je veći broj onih koji smatraju da je jedino rješenje protiv dehumanizacije društva i čovjeka povratak i ponovno iščitavanje Marksa. Smatrate li da je vrijeme za ponovno iščitavanja Marksa?
Svojom tezom o interesu kao ključnom kategorijom koja ravna ljudskim i društvenim stvarima, Marks je (da krajnje rizično pojednostavim odgovor), pogodio u antropološku bit čovjeka. Insistirajući na uslovnoj društvenoj jednakosti (prema potrebama) u sferi raspodjele, upozorio je na devijaciju svijeta svog vremena u kome jedni imaju sve a drugi ništa. Danas je u BiH (i ne samo u njoj) upravo takva situacija: “narodni” političari imaju sve, a narod – ništa. Marksova socijalna etika, njegov osjećaj za pravdu i način promišljanja ljudskih prava spram zamki idejnih manipulacija čovjekom, traži urgentan povratak njemu i njegovom štivu. Ali, ne i marksistima. I, među njima, marksistima, bilo je svega i svašta. Neki od njih su i idejno i praktično izdali Marksa, falsificirajući ga na isti način na koji religije danas izdaju i falsificiraju Vjeru. Možda ga, danas i Ovdje, obzirom na duboku i licemjernu involviranost religija u javni i politički život BiH, treba čitati na tragu te paralele. Što više to bolje. Da budem jasan i precizan: kad to kažem, onda nisam ni za kakve nove marksiste. Plediram za marksologe i vrijednosno, a ne ideološko čitanje Marksa. To, kako će se zvati neko društvo (komunizam, socijalizam, monarhija, demokratija …), sasvim je nebitno. Nomina sunt odiosa. Bitno je da li će to društvo biti pošteno ljudski pravedno uređeno, ili ne. A pravednost se osigurava sistemom praktično (na djelu) oživotvorenih vrijednosti, a ne demagoškom, idejno propagandnom retorikom povlašćenih uzurpatora ljudskih prava. Upravo zato treba jasno reći: jugoslovenski “komunizam”, objektivno, i onakav kakav je bio, sa svim svojim manama i nedostacima, bio je egzistencijalno neuporedivo bolji; vrijednosno zdraviji i progresivniji; pravedniji, ljudskiji, civiliziraniji, i šta god još hoćete, od današnjih etno-demokratija i njihovih “vrlina” u čije ime je rušen i srušen.
Slavoj Žižek je nedavno napisao esej pod naslovom „Zbogom gospodine socijalizam, dobro došao druže komunizam“. Da li je moguće, neću reći povratak komunizma, već, da li je moguć dolazak komunizma?
Povijest nas uči da je u životu sve moguće. I samo nedemokratske ortodoksije (svih provenijencija), odbijaju otvorenost svijeta kao Svijeta Mogućnosti, zakivajući ga u shematizam svog, idejno obogotvorenog apriorizma. Pri tome, sam pojam eventualno dolazećeg komunizma valja definirati na valjan i politički pošten način, kako se ponovo neka isključivost (pod tim ili nekim drugim idejno zavodljivim imenom), ne bi dogmatski instalirala na planetarnoj društvenoj sceni kao idejna platforma neke nove socijalno-političke panaceje. Ne radi se o tome da, jednom zauvijek, izgradimo neki novi komunistički “savršen” svijet, nego da korak po korak (bez nasilja i krvi u ime bilo čega i bilo koga), poboljšamo ovaj, čineći ga iz dana u dan boljim i ljudskijim nego što jeste. A da bi se to postiglo moramo svi, krajnje pošteno, pogledati jedni druge (i sami sebe) u oči, s konačnom odlukom da svako od nas, pojedinačno, i po principu – “biti čovjek da bi drugi bili ljudi”, doprinese izgradnji etički zasnovanije stvarnosti od ove koju živimo i koja nam je sofisticirano-prevarantski, ili grubim nasiljem (kako gdje) nametnuta.
Mnoge rasprave i pozitivne kritike izazvala je Vaša knjiga „Filozofski temelji psihologije“. Vratio bih se Husserlu i pitao Vas, šta je pojava psihologizma značila za filozofiju?
Najprije da zahvalim na Vašoj konstataciji kojom je ovo pitanje počinjalo, a koju sam (kako vidite), u njenoj vraški zavodljivoj prejakosti, mirno (tako da će, čitaoci morati ostati bez nje) odložio u ostave spoznajno-buddhistički prevaziđenog egosa. A što se psihologizma tiče i njegovog značenja za filozofiju, mislim da je, u poticajnom smislu, bio koristan koliko i pojava bilo kojeg drugog -izma koji je filozofiji, kao kritičkoj misli, dao analošku priliku za promišljenije sagledavanje čovjeka i života. Uprkos izvršenoj i ne baš povoljnoj kritici, psihologizam će, perspektivistički, i sa stanovišta holističke logike svijeta, u budućnosti, posebno sa stanovišta buddhističke filozofije svijesti, i, konačno, eksperimentalnih nalaza kvantne, subatomske fizike na tragu te filozofije, biti sve prisutniji kao način sagledavanja istine ustroja svijeta. Svijeta u kome, ne samo jesmo, nego smo, u tolikoj mjeri, dio njegove ontološke strukture, tako da će filozofija, imajući na umu riječ znanosti našeg vremena (eksperimentator, pokazuju nalazi, više nije samo distancirani posmatrač, nego direktni učesnik, dio procesa), znati da ideji psihologizma vrati ono mjesto koje mu, holistički gledano, logički pripada.
Da li je svaka psihologija koja nema svoju filozofsku utemeljenost, tu prije svega mislim na popularnu psihologiju, lajt mišljenje i degradacija mišljenja kao takvog?
Degradacija ili ne, tek svaki pogled na svijet, mora proći svoju filozofsku verifikaciju i položiti racionalni račun na oltar kritičkog mišljenja. Sve mora biti ispitano i preispitano kroz prizmu filozofski zasnovane metodologije koja je, prije svega – rigorozno autokritična, tj. kritična prema sebi samoj, a onda i prema svemu ostalom u svom gnoseološkom obzoru. Misao već hiljadama godina preispituje samu sebe i svoju vjerodostojnost spram ustroja svijeta i stalno novih nalaza zahuktale znanosti. Da ne zalazimo u problem odnosa intuicije i ratia, ali ono što mora biti razlikovano i od jednog i od drugog, jeste ono površno, laičko, ad hoc, dakle, ono što, uglavnom, pripada svijetu sladunjavo-popularnog i nekritičkog poimanja života. Domen zabavnog (popularnog) može sasvim legitimno obitavati u tvorevinama takve vrste, ali na obrazovanju je, da, kritički ga osvještavajući, učini čovjeka sposobnim za razlikovanje bitnog i nebitnog; zabavnog i ozbiljnog. Konačno, sociopragmatski gledano, između popularne psihologije koja izdavački buja, i danas popularne i opasno već raširene droge, glasam za onu prvu. Utoliko više ukoliko je kadra okupirati slobodno vrijeme i energiju mladog čovjeka na način da mu ova druga nije potrebna.
Martin Hajdeger najavio je kraj filozofije i zadatak mišljenja. Koji je danas zadatak filozofije i koliko nam filozofija može pomoći?
U kosmičkom beskraju teško da je moguć bilo kakav i bilo čiji kraj, pa dakle ni kraj filozofije. Misao je konstitutivni dio svijeta, a filozofija jedan od načina njenog manifestiranja i izricanja. Ma kakav taj svijet bio sutra, on će u svojoj sinusoidnoj razvojnosti, na putu ka onom Uvijek Boljem, svoj oslonac vazda tražiti u misli, odnosno u nekoj (ma šta to značilo), novoj filozofiji. Prateći svijet u njegovoj uvijek izazovnoj i dijalektički zahtjevnoj pantareičnosti, filozofija može pomoći onoliko koliko ozbiljno bude shvatila samu sebe i koliko, mi sami, budemo skloni da je ozbiljno shvatimo. To sada nije slucaj. Živimo u svijetu lošeg pragmatizma u kome imati, znači – biti. Pragmatizma koji, svaki ljudski zanos, prizemnošću svoje kritike svodi se na inerciju pogrdnosti onog iskaza koji filozofiju i “filozofiranje”, populistički površno, uzima za signum i mjeru dumajućeg besposličenja i tobožnje dangube. Naravno, oni koji to čine, imaju pravo i na to. Srećom, “imati pravo” i “biti u pravu”, nije isto.
Svaka Vaša knjiga izazove velike rasprave u akademskom svijetu. Možete li nam reći kada možemo očekivati Vašu novu knjigu?
Upravo ta nova knjiga, na kojoj radim Sevdalinka – alhemija duše (koja će se do jeseni pojaviti u izdanju Rabica, i moje višemjesečno odsustvo iz BiH, glavni su krivci što su, na svoje odgovore, Vaša pitanja čekala ovoliko dugo. Već iz naslova knjige biva vidljivo da svoj pristup sevdalinci, tom melopoetskom dragulju kulturne baštine Bosne i Hercegovine, pokušavam graditi na nekim novim osnovama; novom načinu njenog razumijevanja sa stanovišta spoznaja humanističkih znanosti našeg vremena. Bit će zanimljivo vidjeti koliko toga psihoanalitičkog (da uzmem samo taj sloj) je sevdalinka registrovala i prije pojave Frojda i njegove psihoanalize, npr. Također, ni paralele izmedu fenomena sevdalinke i nekih neurofizioloških nalaza našeg vremena, neće izostati. Koliko i kako će sve to biti shvaćeno i prihvaćeno, ostaje stvar budućeg čitanja i suda kako najšire javnosti, tako i struke i kritike.
