Dva dana uoči nastupa na najvećoj hrvatskoj lakoglazbenoj smotri pod nazivom „Dora“, gdje je zajedno s vokalnim interpretatorom Petrom Grašom i aranžerskim suflerom Goranom Bregovićem izveo svoju pjesmu „Anarkišta“, Tonči Huljić je mijenjao stihove te revolucionarne poskočice. Tako su, kako autor priznaje u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, borbeni usklici poput „doli vlada“ uklonjeni iz premijernog televizijskog nastupa, e da se novi hit ne bi neugodno povezivao s protuvladinim demonstracijama koje u Hrvatskoj upravo traju. „To sam maknuo da se ne bi krivo shvatilo“, kaže Huljić.
Ostao je međutim refren koji glasi „Prezidente, ajde ća!“, pošto je zbog rime bio nepodesan za autocenzuru, a i pjesma bi njegovim sklanjanjem praktički ostala bez teksta, no autor songa promptno je objasnio – ovoga puta kroz intervju Jutarnjem listu – da se to nikako ne smije povezivati s predsjednikom Ivom Josipovićem. Dapače, refren se referira na svih osim na njega! „Budući da ga smatram sjajnom pojavom i najboljim što se na političkoj sceni dogodilo u novijoj povijesti, proglašavam ga amnestiranim, pa se prezidente iz pjesme ne odnosi na njega, svi ostali su na tapeti“, kaže Huljić.
Na taj je način promoviran vjerojatni megahit – koji već sada po broju ulaza na YouTubeu ruši mnoge rekorde – u čijem se originalnom stihovlju drčno zaziva rušenje vlade, ali se to ne odnosi na hrvatsku vladu, dok se „prezidentea“ poziva da „ide ća“, premda to nema veze s hrvatskim predsjednikom, koji je, naprotiv, jedna „sjajna pojava“ i „najbolje što se na političkoj sceni dogodilo u novijoj povijesti“. Zašto je onda Tonči Huljić uopće napisao pjesmu „Anarkišta“ – a ne, recimo, šlager pod naslovom „Pižda“, kojemu ne bi trebao u zadnji čas mijenjati tekst, niti se ograđivati od zaraznog refrena – možemo samo nagađati, pa ćemo upravo to i činiti.
Huljić, naime, ima mnogo ljepše mišljenje o svom naglo otkrivenom dalmatinskom slobodarstvu i mediteransko-revolucionarnom angažmanu s trubačima, Grašom i tamburicom. On veli da je svojim novim albumom „porušio sve ograde i klišeje“ kojima je dotad robovao. „Došao sam u godine u kojima ne želim više pristajati na kompromise“, ispovijeda u Slobodnoj Dalmaciji, „pa je ovaj moj prvijenac zapravo i moje oslobođenje“. Kompromisi su dakle iza njega, svemu što je predstavljalo konstantu u njegovu stvaralačkom i društvenom etabliranju kazao je nepokolebljivo zbogom, sada je slobodan do bolesti, i nema šanse da će se više povinovati „kanonima građanske pristojnosti“, pa niti „konvencijama primjerenim masovnoj publici“. Još uvijek ima osjećaj za opće stanje stvari, doduše, jer veli da „u svakome od nas čuči mali anarhist“.
Što to znači kada na „beskompromisnost“ poziva netko tko panično mijenja tekst vlastite pjesme, da ga ne bi vezivali uz sumnjivo društvo što se okuplja na ulicama, a zatim se ispričava šefu države zbog onog „ajde ća“ u refrenu? Na prvu loptu, znači da čak i kao „pižda“ – koju ovdje koristimo kao devijaciju trogirskoga dijalekta – osjećaš potrebu zaštititi se prezervativom. To je zaista nešto novo. To je pižda od kurca, rekli bi anarkišti iz Trogira, koje ćemo u ovom tekstu cenzurirati, pa se ponašajte kao da to niste pročitali.
Uglavnom, Tonči Huljić od uspješnoga estradnog menadžera i finoga dečka sa špicastim cipelama i uredno potkresanom frizurom, proizvođača sladunjavoga glazbenog bofla za publiku s najnižim zahtjevima, smeća prilagođenog svim uzrastima i tradicionalnim porodičnim vrijednostima, odlučio je postati skaredan, čak radikalan, čak neugodan, čak sirov, a svakako beskompromisan i oslobođen, te lansira pjesme u kojima se bez zazora spominje „hašiš“ ili poručuje da je „najebala Amerika“. Jutarnjem listu povjerava kako je supruga Vjekoslava, u ulozi tekstopisca, proživljavala grozne muke neizliječene kršćanke kada je u strofe trebala ubacivati bogohulne izraze, no mužjak joj je dao do znanja da su kompromisi, pa i oni sa Svevišnjim, daleka prošlost: Piši „najebala“, Vjekoslava, inače si najebala! I oboje osjetiše zanos poput goropadnih ljubavnika iz Smojina komada. Kako ono bješe? Roko i Mortadela?
Nakon nastupa Roko je Huljić javno zahvalio Hrvatskoj televiziji što je „imala hrabrosti“ – pazite: „imala hrabrosti“ – da takvo što podnese u udarnom terminu! Nove barijere su pale, novi prostor slobode je nepovratno osvojen! Doista, Hloverka Novak-Srzić i još desetak ovlaštenih mumija za vrijeme razuzdane izvedbe odvažno su se smješkali u publici („Bože, kak su simpatični, a ruše sve kanone…“): moguće je da su kasnije, u bekstejdžu, uz šampanjac ušmrkali znatniju količinu kokaina da proslave bezbolnu promociju „hašiša“ u zabavnome programu obiteljskog medija.
Ipak, estradizacija buntovništva mnogo je zanimljivija od psovki u funkciji malograđanskog komfora, pogotovo ako je „Anarkišta“ projekt osvjedočenog oportuništa. To što je Huljić, primjerice, bio varen i pečen s Ivićem Pašalićem – ideološkim batinašem prezidentea Tuđmana – sasvim je uvjetna stvar: taj bi utanačio bliskost s političkim moćnikom bilo koje fele, bio on staljinist, fašist, srbokomunist ili islamski fundamentalist, uz uvjet da je dotični trenutno na vlasti i da može poduprijeti skladateljeve poslovne podvige i socijalnu promociju. Upravo kao što je Josipović danas „sjajna pojava“ i „najbolje što se na političkoj sceni dogodilo u novijoj povijesti“, makar „novija povijest“ trajala pola godine, a u iznimnim prilikama i pola sata. Da su kojim slučajem Miloševićeve ratne horde devedesetih pokorile Hrvatsku, nema sumnje da bi se šef „Magazina“ i autor popularnih humpa-cumpalica stvaralački producirao i ubirao tantijeme u nekoj od ispostava na Dedinju.
To je razlog da se, barem u svrhu gubljenja vremena, zapitamo: Kakvo je doista simboličko mjesto „Anarkišta“ i sličnog medijski razglašenog treša u aktualnim hrvatskim prilikama? Ako je, naime, Tonči Huljić uvijek bio bez ostatka uglavljen u vladajući sustav, nije li njegov estradni zagovor pobune – do vrckavog refrena kojim se vlastodršce šalje na „robiju“ i poziva da „idu ća“ – samo nova lozinka za istu vrstu povezanosti? Neće li biti da se vladajući sustav danas najefektnije brani pomoću „anarkišta“ koji ga javno psuju i stvaraju iluziju da mu rade o glavi, a ovaj im to milosrdno omogućava, s tim da bolje urađenim dionicama osigurava prostor u televizijskom prajm tajmu?
Tu ćemo se opet vratiti pobunjenim građanima koji ovih dana, s pištaljkama u zubima, transparentima u rukama i minusima na kreditnim karticama, krstare ulicama hrvatskih gradova, tražeći smjenu vlasti. Suočena s tom neobičnom navadom, premijerka Jadranka Kosor, uz pratnju ostatka političke garniture, danima uporno ponavlja kako su demonstracije „neotuđiva demokratska tekovina“, masovni izrazi nezadovoljstva su „najnormalnija stvar u demokratskom društvu“, folklor bez kojeg se praktički ne može, presudan koliko i bagatelan, pa se stječe dojam da upravo „demokratska“ narav poretka postaje ključno jamstvo da zahtjevi demonstranata neće biti uslišeni. Njihova traženja anulirana su samim tim što su demokratski omogućena.
Zanemarimo li početnu konfuziju, politička se klasa – uključujući veći dio opozicije – pedantno distancirala od „ulice“, čiji su zahtjevi, dakako, „legitimni“, ali ne doista ozbiljni i ostvarivi, pa ih treba uzimati u obzir kao pojavu lišenu poruke. Hoćemo li to nazvati demokratskim aspektom strahovlade ili tiranskim svojstvom predstavničke demokracije, prilično je svejedno.
Nakon što su brutalnim policijskim mjerama iz prvih redova borbe uklonjeni „huligani“, demonstracije trebaju postati oblik masovne zabave gdje će učesnici osjećati ushićenje što mogu neposredno konzumirati svoja demokratska prava. U prilici su do mile volje urlati protiv režima koji im omogućuje da protiv njega urlaju i tako osigurava svoj legitimitet. Dopušteno im je upravo onoliko slobode i demokratske inicijative koliko je to podnošljivo i bezopasno, a opet dostatno da eventualno isprazni akumulirani bijes i otupi prvobitne „revolucionarne“ težnje. Mimo toga, njihov udio u demokratskom odlučivanju sveden je na to da jednom u četiri godine ubace listiće u glasačke kutije i poklone mandate onoj selekciji majmuna koja će ih najpristojnije ignorirati.
Da je u prilici kontrolirati logistiku, Vlada bi uzjogunjenim građanima, dok se okupljaju na trgovima, najradije preko moćnog razglasa pustila skladbu „Anarkišta“ od onog oportuništa. Jutarnji list napravio je ozbiljne napore u tom smjeru, najavljujući kako Huljićev pjesmuljak „ima velike izglede da postane himna prosvjednika“. To je taj poželjni rasplet: slijedite estradnog umjetnika koji je dovoljno „beskompromisan“ da vam posluži kao avangarda; pretvorite svoj bunt u šou i svi ćemo se dobro zabaviti… Sistem, pošto je demokratski, voli proizvesti svoje neprijatelje da bi bio posve siguran u vlastitu intaktnost.
Međutim, problem s građanima je što oni nisu takvi profesionalci kao Tonči Huljić. Ne možeš se na njih uvijek osloniti. Kada se okupe na ulicama bez jasnog plana i osjećaja za autocenzuru, neizvjesno je kako će se nastup odvijati. Možda će samo hodati i psovati, kao jučer, a možda će ih ponijeti atmosfera te im na pamet pasti i nešto drugo. Nisu to okorjeli glazbeni tezgaroši koji se znaju kloniti improvizacija… Čovjek u takvim prigodama ne može da se ne upita vrijedi li jedan molotovljev koktel više od tisuću pravednika ispunjenih srdžbom koji poštuju zadana pravila igre, no tu ćemo opasku također cenzurirati, pa se ponašajte kao da je niste pročitali.
Daleko od toga da Huljićevu estradnom pregalaštvu treba pridavati epske dimenzije ili pomišljati da on može poslužiti kao nekakav trojanski konj svjesno ubačen među hrvatske nezadovoljnike: sa svojim golemim udvaračkim darom on tek njuši varijante kojima bi se uspješno prilagodio objema zaraćenim stranama. No utoliko „Anarkišta“ jeste zanimljiv simptom i ispomoć za pravilno čitanje stvarnosti – suprotno nominalnom sadržaju ratobornih stihova, to može biti samo himna vlasti, a ne pobune protiv nje.
Autor je adaptabilan upravo na takav način: nagonski osjeća da „radikalizam“ može postati komercijalno izdašan i tržišno isplativ isključivo u uvjetima nemogućnosti radikalnih promjena. Upotrebljiv je u dozi koja ne skida osmjeh s lica Hloverke Srzić. Gospođina facijalna signalizacija pouzdano upućuje na ambijent u kojem su oportunisti došli u priliku bez rizika se razmetati revolucionarnom pirotehnikom i staviti sve svoje talente u službu spektakla, a ovoga u pravilu režira režim. Premetnut u vlastitu suprotnost, „radikalizam“ tu nije ništa drugo nego cinično slavljenje tuđih poraza, s tim da bi akteri još mogli ostati zatečeni shvate li da je veselica preuranjena. Kod Huljića, istini za volju, to je i izraz svojevrsne dosljednosti, jer njegove žanrovske ekskurzije i prilagodbe podrazumijevaju uvijek istu prodaju boze.
U tom smislu pjesmotvorcu možemo vjerovati da je upućen na osobno iskustvo kada tvrdi da „u svakome od nas čuči mali anarhist“. Onako sklupčan i sitan, tavori tamo dok ga ne poseremo.
