Prihvati li sud teze tužiteljstva, bit će dokazano da je dio hrvatskoga državnog vodstva, uzurpirajući vlast u Hrvatskoj i provodeći unutarstranački puč u HDZ- u BiH, napao i dijelio BiH, stvarajući veliku Hrvatsku u granicama banovine iz 1939.
Bar zrno smjernosti – to je ono što manjka novostasalim zagovornicima federalizacije BiH koji su posred Zagreba ukopali rov da brane hrvatska prava u BiH. Sva ta novopokrenuta povika na ugroženost Hrvata u BiH bila bi ozbiljna, kada bi se one koji vrište moglo smatrati vjerodostojnima.
Ali oni to nisu: kako ozbiljno shvatiti onoga tko, arogantno samopouzdan, odbija uvažiti tragove vlastite ideje? Kako vjerovati onome tko zagovara treći entitet, a zanemaruje dramu koja se upravo odvija u Haagu, gdje tužitelj u završnim riječima zakucava čavle u lijes podebljanoga hrvatskog pereca? Kako odobravati ikome tko nalazi bujicu pogrda za SDP BiH, ali ne misli da treba reći riječ o Čovićevim postizbornim zazivima »stolnoga hrvatskog grada Mostara«?
Ne može se danas vjerodostojno govoriti o hrvatskoj politici u BiH, a da se zanemari proces šestorici pred Haškim sudom.
Prihvati li sud teze tužiteljstva, bit će dokazano da je dio hrvatskoga državnog vodstva, uzurpirajući vlast u Hrvatskoj i provodeći unutarstranački puč u HDZ- u BiH, napao i dijelio BiH, stvarajući veliku Hrvatsku u granicama banovine iz 1939.
Projekt je u BiH vodila stranka koja danas zahtijeva mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Svjesno su počinjeni užasni, zastrašujući, masovni zločini. Ali ipak, ista ta stranka, tipičnom neosjetljivošću devedesetih, danas tvrdi da je treći entitet, ta varijanta Herceg-Bosne, jedino jamstvo opstanka i europeizacije BiH. Podržava je Republika Srpska, na zločinu stvoren entitet koji je i u ratu surađivao s hrvatskim napadačima na BiH.
Ni do dana današnjega tragovi ratne Herceg-Bosne nisu nestali s ulica i iz politike u BiH. Ulica Mile Budaka, koju u završnim riječima spominje tužitelj Kenneth Scott, i danas para oči u središtu Mostara.
Pohrvaćenje ustašizacijom, rekao je Scott, bila je možda najmračnija strana kroatizacije svega i svačega u Herceg-Bosni. To pohrvaćenje provedeno je silom, i samo po sebi bilo je zločin progona, tvrdi tužiteljstvo.
Ta vrst simboličkoga nasilja nije nestala iz BiH. Ulicama nisu vraćena stara ili dodijeljena zajednički dogovorena imena. Prozor se i dalje zove Rama; Vakuf se i dalje zove Uskoplje. Križ i dalje stoji na vrhu Huma; zvonik katedrale i dalje se gubi u oblacima nad Mostarom; muslimanski radnici nisu vraćeni na posao u Aluminiju.
Zato su smjernost, solidarnost i politička uviđavnost najmanje što bi hrvatska strana morala ponuditi želi li u dobroj vjeri pregovarati o budućnosti vlastite zemlje. Ali smjernosti nema: Dragan Čović, svojedobno dužnosnik paradržave koja u Haagu upravo biva proglašena zločinačkom, govori o »stolnome hrvatskom gradu Mostaru«, kao da je svibanj 1993., a ne kraj 2010. Čović odbija Tihiću honorirati to što zagovara pravo HDZ-a BiH da sudjeluje u vlasti, premda je u suparničkom političkom taboru, u koaliciji sa Zlatkom Lagumdžijom.
Takva politička samodopadnost ne može donijeti ništa dobra; ona je atavizam nastupa kakav su gajili Gojko Šušak i Mate Boban. Jest možda točno da sarajevski antinacionalisti hvale Josipovića kad se klanja u Ahmićima, a napadaju kad brani Hrvate, ali točno je i to da nacionalisti čine obrnuto: zaboravljaju Ahmiće, a galame o hrvatskim pravima. Dragan Čović, primjerice, zaobišao je Josipovića kada se poklonio u Ahmićima.
Prava su nužna, ali bez pamćenja neće biti ostvarena. Budemo li tražili prava, a negirali što smo učinili, nećemo nikamo dospjeti. Žalimo se da nas kolektivno optužuju, a zanemarivanjem to sami pothranjujemo. Jedini način da se tog tereta oslobodimo, jest priznati, pamtiti, razumjeti, ne zaboraviti. Reći: jest, učinili su to u naše ime, ali znamo da je bilo pogrešno, i zato zahtijevamo da nas se poštuje.
novilist.hr
