Mira Bićanić gimnazijska je profesorica Hrvatskog jezika. U prosvjeti je od 1997. godine. Radila je u više baranjskih škola u vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, potom je predavala u Virovitici i Pitomači, da bi na koncu stigla u Zagreb. Radila je u zagrebačkim strukovnim školama, a cijelu satnicu i stalni radni odnos dobila je u Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji Kantakuzina Katarina Branković.
Mira Bićanić onaj je tip prosvjetne radnice kojoj radno vrijeme nikad ne završava. O njezinoj predanosti ponešto kaže podatak da je jednog od svojih učenika upisala na najprestižnije moskovsko sveučilište, pomogla mu u dobivanju stipendije i omogućila vrhunsko školovanje.
S djecom dijeli slobodno vrijeme, razmjenjuje knjige, filmove, ide u kazališta, kina, na koncerte i društvene tribine. Ako će zbog toga više ljudi pročitati ono što Mira Bićanić ima za reći, dodajmo da je profesorica jedina osoba u Hrvatskoj koja je odgovorila na milijunsko pitanje u popularnom televizijskom kvizu »Tko želi biti milijunaš«.
Upoznajte nas sa Srpskom pravoslavnom općom gimnazijom.
– Riječ je o zagrebačkoj gimnaziji koja je nastala zahvaljujući inicijativi i zalaganju mitropolita Jovana. U pitanju je kulturni, prosvjetni i socijalni projekt u čijem je središtu briga za mlade. Škola u potpunosti financira svoje učenike, a pritom, naravno, gradi i njeguje vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Naša škola želi obrazovati buduću elitu, u tradicionalnom smislu identitetski osviještene intelektualce, koji će sutra neopterećeni društvu u kojem žive pridonijeti svojom kvalitetom, intelektualnim i inim kapacitetima. Prosvjetni kadar u školi je, dakako, različitih nacionalnosti, konfesija i svjetonazora. Također, škola je svima otvorena za upis. Ne morate biti srpske nacionalnosti da biste je pohađali.
Nacionalne podjele
Za mirne reintegracije radili ste u Podunavlju. Kako je bilo raditi s djecom u poslijeratnim okolnostima Baranje, Vukovara, Belog Manastira?
– U tom teškom vremenu nakon rata prva i osnovna greška je bila odluka »prosvjetne« politike koja je dopustila diobu učenika po nacionalnosti, tj. organiziranje nastave i razrednih odjela na trima jezicima: hrvatskom, srpskom i mađarskom. Sve je, naravno, argumentirano stavom o pravima nacionalnih manjina na obrazovanje, jamčeno ustavom, no u praksi je to izgledalo porazno i groteskno. O situaciji u Vukovaru, gdje su i vrtići podijeljeni na srpske i hrvatske i dandanas, da i ne govorimo.
Tako razdvajanje djece, a dobrim dijelom i nastavnika podsjetilo me na sve historijske modele segregacije. Slična situacija je i u bosanskim gradovima gdje se, također, pod parolom prava izvodi nastava po principu nacionalnog modela koji razdvaja, umjesto spaja. Većinu vukovarskih gimnazijalaca koji se školuje na srpskom, upućuje se na studije u Srbiji, pri čemu ne vidim na koji se način onda, pogotovo što je u pitanju Slavonija, želi asimilirati Srbe – mislim, naravno, na asimilaciju u pozitivnom smislu. Naša zagrebačka srpska škola teži k tomu da mladi ostanu u Hrvatskoj. Naravno, ako je financijski bolje otići u Srbiju na fakultet, zbog rodbine ili stipendija, nemam ništa protiv takve opcije.
Mislite da takav obrazovni sustav ne može odgajati ljude koji će stvarati zdravo društvo?
– Mislim da smo tek u začetku razvoja građanskog, a duboko zaglavljeni u moralno razorenom i degradiranom društvu. Kad osjetimo razliku između pojma narod i građani, možemo dalje razvijati građansku odgovornost i aktivizam. Tek onda počet ćemo voditi i posebnu brigu o onim segmentima, a prosvjeta to jest, kroz koje se najsnažnije može fokusirano djelovati na stvaranje zdravog društva. Mislim da je ova profesija vrlo odgovorna i važna, važno je tko ju i kako obavlja. Kad govorimo o obrazovnom sustavu, tu je najprije bila potrebna jedna ozbiljna selekcija u smislu tko može, a tko ne može odgajati djecu. Kroz prosvjetu se tek nakon toga može ozbiljno i s efektom djelovati na društvene anomalije.
Nedavno istraživanje GONG-a među srednjoškolskom populacijom dalo je šokantne rezultate. Učenici zagovaraju nedemokratske stavove, a između ostalog misle da bi Hrvati u Hrvatskoj morali imati veća prava od ostalih?
– Rezultati me nisu šokirali, da je ista anketa provedena i u ostatku populacije, dala bi otprilike iste rezultate. Zbog svega toga su i moguće odvratne i devijantne pojave, kao što su recimo korupcija i amnestiranje ljudi od zločina. U Hrvatskoj se protiv toga borimo samo na razini retorike, imamo posve pogrešne društvene idole, toleriramo najgore oblike kriminala i zločina. Sve te pojave kojima su djeca svjedoci oblikuju njihov, tj. baš ovaj prozivani »svjetonazor«.
Nezgodna pitanja
Ako su to djeca naučila kod kuće ili se nitko kod kuće njima ne bavi, kako to da prosvjeta, barem za detalj, ne promijeni mišljenje mlađih generacija?
– Većina se prosvjetnih radnika, pri tome mislim i na one koji ih kolektivno predstavljaju – sindikate, nije u stanju pobrinuti za sebe. Dosad nisu dizali glas u vezi s bilo čim, što znači da sami sebi ne pridaju značaj kakav bi u društvu trebali imati. Kako će onda takve privatne osobe profesionalno činiti nešto više od mediokritetskog rutinskog djelovanja ili manevra. Hrvatske su zbornice većinom depresivna mjesta, a pojedinačni entuzijasti, koje nitko ne pohvaljuje zbog njihova požrtvovnog rada i nadprosječnog zalaganja, ne mogu pomaknuti stvari – malobrojni su i njihov rad ničim nije dodatno nagrađen, barem istaknut i pohvaljen, a kamoli što drugo. A o prosvjetnim ministrima, u kronološkom nizu od 1990. godine i minstarstvu kao instituciji koja bi trebala brinuti o statusu nastavnika u koji ulazi te potplaćenost (ispod prosjeka su hrvatske radničke plaće) – sve najgore. Ne bih mogla izdvojiti niti jednog ministra koje bih istaknula kao pozitivan primjer za bilo što.
Kakav je vaš način rada s djecom?
– Nije niti konvencionalan, niti metodički formalno dosljedan s dosta »alternativne« lektire. Iako se u suvremenoj nastavi kombiniraju metode i pristupi multimedijalnog tipa, osobno mi je razgovor uvijek baza, tako da je moj pristup dijaloški, temeljen na humanističkim vrijednostima koje nalazimo u književnim djelima pa ih aktualiziramo. Tako dotičete razne životne teme, situacije, problematike. Uz opsadu Troje, možete govoriti o katarzi, o Srebrenici.
Taj sat može imati jednu jaku i pamtljivu, a što je najvažnije – primjenjivu poantu. Učenje doslovno služi razumijevanju svijeta oko sebe, različitim i važnim suočavanjima koja se na ovim prostorima izbjegavaju. S djecom treba govoriti otvoreno i iskreno, pazeći da se uvijek ostane u okviru profesionalnih uzusa. Ako djetetu trebam odgovoriti na nezgodno političko pitanje iz suvremene povijesti, taj odgovor treba biti istinit i znanstveno utemeljen.
Djecu pritom treba uputiti na relevantnu i vjerodostojnu literaturu najpriznatijih autora. Zbog toga mi je drago kad na istim mjestima koje ja posjećujem – na koncertima, književnim promocijama ili društvenim tribinama – susrećem svoje bivše i sadašnje učenike za čiji se svjetonazor i humanost nikad ne moram bojati.
Zapuštena djeca
Nedavno smo u našem listu pisali o inicijativi jedne udruge, koja predlaže da se u školama provodi kviz o Domovinskom ratu, a da se usput djeca natječu u »poluvojničkim disciplinama«. Jedna od predloženih disciplina je bacanje školske bombe u metu na zemlji.
– To je bizarno, i to je eksplicitna metodologija fašizma koja se i do sad više ili manje provodila u školstvu. Kad to kažem, mislim na programe određenih predmeta, na problematiku oko jezika, mislim na udžbenike iz povijesti o čemu je često govorio i povjesničar Tvrtko Jakovina. Jedan talijanski povjesničar prije par mjeseci u razgovoru za jedan dnevni list rekao je da hrvatski udžbenici povijesti mijenjaju povijest. Dakle, različiti režimi – različite interpretacije. Falsifikati. Ovaj bizaran prijedlog s bombom, dakle, odavno se već provlači kroz školovanje i postoji u vidu loših programa i loših nastavnika – ljudi koji su učionicama držali fašističke govore hvaleći NDH i pritom napredovali u karijeri. Time se nitko do sad nije ozbiljno pozabavio.
Radili ste s takvim ljudima?
– Jesam. Radila sam i u školama u kojima vlada opća zapuštenost, od ravnatelja, preko nastavničkog kadra, do djece. Radila sam u uvjetima u kojima se apsolutno nikoga ne može obrazovati.
Kakvi su to uvjeti?
– To su uvjeti u kojima dijete sjedi i drži noge na stolu, dobacuje i psuje, a vi mu ne smijete reći da iziđe van jer to nije pedagoški. Stručne službe koje se uključuju u takve vrste konfliktnih situacija (pedagozi, psiholozi) više manje odrađuju svoj posao reda radi i njihov rad ne donosi nikakav efekt. Nitko ne štiti profesore u takvim sredinama, gdje su ugroženi i rade pod visokim stresom, nego je sve prepušteno njima i oni su ti koji se moraju snalaziti. S krajem godine, svakodnevni su pritisci na profesore zbog negativnih ocjena i eventualnog gubitka godine djeteta. Tad se propituje kako je profesor radio, a ne kakav je bio intelektualni i disciplinski potencijal problematičnog učenika. Roditelj ima pravo žalbe na ocjenu, pa čak i onaj roditelj koji se cijelu godinu ne interesira za dijete i kojeg se čak juri preko Centra za socijalni rad.
Kakav temelj za budućnost dobiva jedan učenik strukovne škola?
– Najveći problem strukovnih škola je što u njima mahom završavaju djeca koja se nemaju gdje drugdje upisati, pa tamo dospiju bez ikakvog interesa za struku. Riječ je o djeci s najnižim ocjenama, u velikom broju slučajeva djeci problematičnog ponašanja za koja nastavnici nisu ni osposobljeni, iako žele pomoći djeci da se uključe u nastavni proces. Nema selekcije od prvog do četvrtog razreda ili je vrlo rijetka. Daj samo da završe i nije bitno kakvi će izići. Strukovne, obrtničke škola u Nizozemskoj i Njemačkoj su sjajno reformirane, imaju praktične programe, naglasak je na struci i naravno proizvode stručne radnike. Kod nas je strukovno školovanje uglavnom – teška borba. Profesori se bore da odrade posao, a klinci da dobiju papir u ruke. Totalni rat. Znate li vi što je to kad se tamo počnu čitati neopravdani sati?
novilist.hr
