„Cilj totalitarnih ideologija nije društvena promjena već transformacija same ljudske prirode“. (Hannah Arendt)
Na putu u potrazi za razumjevanjem fenomena poslušnosti današnjeg čovjeka prešli smo dugačak put kroz antičke mitologije sa njihovim kraljevima, faraonima i bogovima: Horusom, Yahweha, Mardukom, Zeusom, Mitrom, Jupiterom. Listali smo stare antičke knjige i tekstove Konfucionizma, Budizma, Taoizma, Hinduizma, Mahabharate, Dharme, Tore, Biblije, Kurana, Viqayeta.
Tumarali smo kroz filozofska tračarenja izmedju Hobsa (Hobbes), Loka (Lock), Monteskijea (Montesquieu) i Rusoa (Rousseuu) o prirodnim pravima čovjeka na život i slobodu, koja su se sve više utapala u „duh zakona“ po kojem se svaki čovjek rađa slobodan a svuda ostaje u okovima u kojima se njegovo dostojanstvo i moral grubo brišu i nestaju u apsolutnoj moći vladara i boga protiv koje čovjek još uvijek ostaje nemoćan i poslušan.
Tračarili smo i sa Otom Dixom (Otto Dix) oko slike moćnog kralja kojeg natkriljuje bog šaljući mu poruku da je njegov rat pravedan i moralan. Sa njim smo tračarili i o stvaranje fenomena „humanog zločina“ s kojim je stvarano bolje, pravednije i slobodnije društvo zla, u kojem smo pratili stvaranje eruptivnog nagona za uništenjem svega što je tuđe i strano.
Sa filozofom Blez Paskalom (Blaise Pascal) razgovarali smo o prirodi zarobljavanja ljudskog uma, koji u strahu pred duhovnom prazninom i zločinom spasenje traži u poslušnosti prema bogu (crkvi) i kralju (vladaru) koji su jedino kadri da ga oslobode od odgovornosti za zločin koji je počinio. Razgovarali smo i o duhovnoj moći crkve i svjetovnoj moći vladara da oslobode čovjeka od odgovornosti za počinjeni zločin, što izrasta u moć vladanja slobodnom voljom Homo sapiensa, gdje osjećanje krivice za počinjeni zločin nestaje. Razgovarali smo i sa filozofom Žan Pol Sartrom (Jean-Paul Sartre) i o tome kako Homo sapiens opravdanje za odricanje od sopstvene slobode nalazi u svom oslobađanju od osjećanja krivice i straha od kazne za počinjeni zločin.
Sa filozofom Fukoom (Michel Foucault) ćaskali smo o tome kako „žudnja“ i „moć“ boga i kralja „volju za istinom“ pretapa u „volju za prevarom“. Zatim smo ćaskali s Maksom Šelerom (Max Scheler) o tome kako „volja za prevarom“ stvara „organsko licemerje“ koje fabrikuje ideologiju populističkog nacionalizma stvarajući tako bolesno i genetski opterećeno društvo kao „zaseban svijet“ koji stvara zastrašujuću volju Homo sapiensa da razara i juriša u ništavilo.
Čitali smo novi „manifest futurizma“ kojim se promovira militarizam, patriotizam, anarhizam, prezir i strah, koji se sad nadzire na horizontima ovog milenijuma. Čitali smo i ideje „socijalnog darvinizma“ sa ideologijama nacizma, fašizma i boljševizma, koje nude zajedničku ideologiju „novog svijeta“ u kojem se budi nova volja za moć, slavu, ubijanje, razaranje i osvajanje.
Sa filozofima Hajdegerom (Martin Heidegger), Hararijem (Yuval Noah Harari), i Lisonom) (Frank Lisson), pratili smo nove tehnologije, internet, kompjuterske algoritme, ideologije „tehnološkog totalitarizma“ i „tehnološkog humanizma“, a sve to da bi našli da je slobodna volja čovjeka bezlična, usamljena i bespomoćna između „žudnje i moći“ boga i kralja, crkve i vladara da vladaju voljom Homo sapiensa.
I ništa nije pomoglo. Ni giljotiranje engleskog kralja Charlesa I, ni stoljećna tumaranja evropskog prosvijetiteljstva, ni Darvinova (Charles Darwin) biološka teorija, ni Tjuringove (Alan Mathison Turing) prve kompjuterske mašine, ni stvaranje biološkog i kompjuterskog algoritma, ni stvaranja „novog tehnološkog božanstva“. Umjesto pobune, Homo sapiens od antičkog doba do danas teži da se što više približi vladaru (kralju) i crkvi (bogu) što ga lažno čini moćnim i besmrtnim, što ga uvodi u duboku psihološku krizu punu melanholije, nepovjerenja, sumnje, neizvjesnosti, straha i mržnje, što ga uvodi u sklonost ka nasilju prema samom sebi.
U tom oktroisanom sazvježđu kralja, vladara, boga i crkve, na samom početku ovog milenijuma stisnuo se je život Homo sapiensa pun straha, mržnje i nemoći, izgubljene mašte i svijesti, neprepoznatljive odgovornosti i identiteta, tjeskobe i rizika, što stvara zamagljene i pokidane veze između njegove slobode i pobune. U tom zamagljenom obzorju Homo sapiens gubi osjećanje sopstvene krivnje i stida pred samim sobom i pred drugima, gdje nestaje predstava o njegovoj nedužnosti i time se krug pokornosti i poslušnosti zatvara. Sloboda postaje ponizni čin poslušnosti, a privilegija uzvišeni patriotski čin pokornosti.
U tom psihološkom raspadanju društva (fenomen plinskog svijetla) u okruženju straha, agresivnosti, melanholije i osjećanja nemoći, Homo sapiens se sistematski „istjeruje iz pameti“. Laž i prevara, kriminal i nemoral, prezir i mržnja, postaju neophodni, a time i istiniti. U tom općem raspadanju društva, u kojem „razum razdvaja ljude a strast ih ujedinjuje“ gubi se svaka razlika između vjere, nacionalizma, fašizma i boljševizma. Država postaje instrument indoktrinacije, zastrašivanja i legalizacije ubijanja onih koji drugačije misle.
U tom općem društvenom haosu odricanje od sopstvene slobode i prihvatanje privilegija vode Homo sapiensa do oslobađanja od svake odgovornosti. Oslobođen od odgovornosti on odbacuje snagu slobode sopstvenog mišljenja i prihvata duhovnu prazninu kao unutarnju gravitacionu silu koja njegov razum transferiše u egoistični komformizam isključujući svaku njegovu kognitivnu kreativnost. Bez slobode sopstvenog mišljenja, bez unutarnje duhovne kognitivne kreativnost, bez moralnog integriteta, Homo sapiens razvija strast uništenja svake slobodne misli, što čini temeljnu odrednicu autoritarnog populističkog režima čija se unutarnja politička dinamika razvija kroz političku propagandu i moralnu korupciju što vodi stvaranju društva bez krivice i bez odgovornosti u kojem je egzistencija čovjeka svedena na uslovni refleks njegovog preživljavanja. Taj uslovni refleks preživljavanja definitivno će Homo sapiensa svesti u ravan „mrtve prirode“ lišavajući ga svih emocija i razuma.
U društvu bez krivice i odgovornosti, bolest društva postaje sve vidljivija i sve odvratnija. Mržnja prema slobodi čovjeka postaje funkcionalna a prijetnje sve besmislenije i apsurdnije. Što su glasovi prijetnje bučniji, mržnja prema slobodi Homo sapiensa dobija sve jasniji odjek mentalnog ludila društva koje je sve bliže maniji proganjanja, što definitivno vodi stvaranju mentaliteta u kojem ubijanje slobode Homo sapiensa postaje opsesivna težnja „novog autoritarnog svijeta“.
Urušavanje manijakalno-depresivne zajednice „novog autoritarnog svijeta“ traži novo društvo sa novom unutarnjom duhovnom strukturom i sa slobodnom kognitivnom kreativnošću Homo sapiensa. Traži se društvo koje bi moglo promjeniti globalnu igru i generisati nove veze između vladara i Homo sapiensa, ponuditi novi prostor kreativnog revolucionarnog prestrojavanja između čovjeka i novih tehnologija, te ponuditi novi koncept globalne svijest Homo sapiensa o demokratskoj državi kao garantu njegovog preživljavanja. Nova kultura globalne strukture moći traži DOKTRINU KREATIVNE MODERNOSTI kao koncepta progresivnog i odgovornog kapitalizma sa strategijom kreativne privlačnosti.
