Imala je moja pokojna mater naviku, kad bi se srela ili razgovarala sa okolinom iz svog okruženja, onih nedostojnih njenih viteških mjerila čojstva, da dva-tri puta ponovi – da je bijes prođe: „Gliboči, jadovi bez mozga i obraza, dabogda se ambisali u jame bezdanje!“ Ranije, dok dijete bijah – shvatao nisam suštinu kazanog, ali spoznao jesam njenu ljutnju na pomenute. Danas znam na koga je, inače žena bez „dlake na jeziku“ mislila – ko su „gliboči“ koji su je „nažučili“, jednako kako i mene truju danas.
Taj isti bazd, bašibozuk glibavijeh podnokatah i neukusnih odeždi na sebi, ta klatež koja se gradi maskom gospodstva, a svi do jednog su prefrigani vukovi i lisice, ta horda sa ognjišta, te junačine iz guslarskih jaukanja, nadiru kao „žuti mravi“ (opet njen izraz) na crnogorsku opstojnost i dostojanstvo. Nažalost, vrijeme nije čistač ni glupostima ljudskim ni zlonamjerama šumskih ljudi. Vrijeme nije nadležno da vaspitava, vaspitavaju porodica i škole, ali mi se čini umjesnim reći: „takvim je jedino toljaga lijek“: (opet majčina sintagma“). Demokratija je tome činodejstviju pomenutih samo mimikrija, evropejska maska za balkansku glavurdu. Sjutra će nas navodna evropska gospoština zajahati kao glupavu magarad ljutiti gospodar.
Kad danas čujem što avetaju i čine zlokobne poluosobe, ljudi bez svojstava, sjetim se Nje, moje Crnogorke. Dobro me majka uputila: jednako njenim riječima danas mislim o tom smradnom talogu u srbocnogorskoj politici i kulturi. Ne trebam ih ‘imentovati’. Toliko gluposti, zloće i pizmanja bljuju – čemu imena. Sebe sami objašnjavaju.
