Gošća devete epizode podcasta „Mrzim kada sama šetam noću“ koji se kroz eksplanatorno novinarstvo bavi nasiljem nad ženama je Gordana Vidović, direktorica UG „Budućnost“ i osnivačica prve sigurne kuće u RS.
Sa Vidović smo razgovarali o zakonskim regulativama koje se bave nasiljem u porodici, uvođenjem femicida kao zasebnog krivičnog djela, statusu žena civilnih žrtava rata koje su stigmatizirane i potpuno nevidljive od društva i sistema, o tome kako je osnovala sigurnu kuću u Modriči, ko su korisnice i razlici između toga kakve one tu dođu, a koliko osnažene izađu iz sigurne kuće.
Vidović je pionirka borbe za ženska prava u savremenom bh. društvu i na pitanje da li tranzicija i ostali globalni tokovi, ali i društvena i socio-ekonomska zbilja u koju smo uronjeni doprinosi tome da je nasilja sve više, ističe da situacija danas jeste gora nego ranije.
„Da nije bilo nekoliko posljednjih slučajeva nasilja nad ženama i femicida, ne bismo toliko ni pričali o problemu koji postoji u našem društvu i dešava se stalno, ali mi volimo da okrenemo glavu od problema, da sažalijevamo osobu za koju znamo da trpi nasilje, a nismo spremni da joj pomognemo. Ako se žrtva sama izvuče iz kandži nasilja, onda smo vrlo spremni da je osuđujemo za neke njene postupke.
Od 2000. godine kada je prvi put Krivični zakonik RS inkriminisao nasilje u porodici, tada sam dušom i srcem bila u toj priči misleći da smo sve probleme riješili. Međutim, mi danas imamo situaciju koja je drastično gora, a u međuvremenu smo donijeli još neke zakone. Sada su se neki sjetili da bismo mogli da donesemo Zakon o sprječavanju femicida. Mi smo oboljeli od sindroma koji se zove donošenje zakona, ali to donošenje zakona ne znači i implementaciju. Mislim da su posljednja dešavanja ponukala institucije da nešto rade, Vlada RS i Ministarstvo porodice omladine i sporta su naložili da se formira radna grupa koja će raditi na izradi Zakona o sprječavanju femicida. Ja sam imenovana u tu radnu grupu i stav većine nas je da ne bi trebalo ići sa novim zakonom, nego da se u postojeći Krivični zakonik ugrade odredbe koje se tiču femicida, koji se mora uvesti u naš pravni sistem.“
Vidović ističe da i ukoliko se femicid počne kvalifikovati kao zasebno krivično djelo postoji određena skepsa od provođenja toga, jer da bi se neki problem riješio, nije ga dovoljno samo uvesti u zakonik, nego ga treba sprovoditi, a to zavisi od čitavog niza aktera kojih prije svega nema dovoljno u institucijama i sistemu, i koje stalno treba edukovati.
„Nije dovoljno samo donijeti novi zakon i uvesti novi član, ukoliko ne budemo edukovali sve one koji od početka, kad krenemo od policijskih organa, tužilaštva itd. dok dođe do suda i samog sankcionisanja, ne prepoznaju taj oblik i tako ga tretiraju. Kad se desi krivično djelo, od prvih ljudi na terenu zavisi kako će ono biti inkriminisano, da li će biti ubistvo, teško ubistvo, femicid, itd. Od toga na kraju zavise sankcije. Svi moraju raditi, pogotovu policija u saradnju sa centrima sa socijalni rad i tužilaštvom. Kad se desi neka teška krađa ili razbojništvo, a na drugom dijelu područja koje tužilac pokriva imamo nasilje u porodici, on vaga šta je od toga teže i onda će policiji naložiti da ono što on smatra da je lakše, oni mogu sami da urade. To nije dobro. Nedostaje kadra, a i ono što ima treba biti dobro obučeno. Kod nas su sankcije vrlo slabe. Uvijek se gleda nešto što će biti olakšavajuća okolnost za nasilnika, pa imamo nepojmljivih situacija, da sudija može da napiše da je njemu olakšavajuća okolnost to što ima troje djece i hrani porodicu, a pretukao je svoju suprugu.“
Naša sagovornica ističe da kada je osnovala UG „Budućnost“ 1996. godine nije imala ideju da će se prevashodno baviti nasiljem nad ženama i da će osnovati sigurnu kuću. To je došlo iz potrebe korisnica koje su izložene nasilju u porodici, a sigurna kuća je mjesto na kojem se osjećaju zaštićeno i dobijaju svu pomoć, zaštitu i podršku za sebe i svoju djecu.
„U sigurnoj kući smo imali nekoliko situacija koje su mogle završiti tragično, da žene u tom trenutku nisu bile smještene kod nas. Imali smo ženu koju je muž tražio sa oružjem, ona je tada bila kod brata i nije je našao, a onda se u međuvremenu sklonila u sigurnu kuću. Poslije nekog vremena kada je nije našao, on je počinio samoubistvo. Još jedan sličan slučaj smo imali, to je žena koja je imala kćerku, ali nije smjela da se sakrije kod nje. Prijavila je policiji da on posjeduje oružje, oni su mu ga oduzeli i u drugom pregledu ponovo pronašli jer je prodao kravu, kupio pušku i nosio je ispod mantila, hodajući po Modriči i tražeći ženu koja je bila smještena kod nas. Kada je nije našao, ubio se. To su dva slučaja za koje sam 100% sigurna da bi završili femicidom, da je žena bila dostupna nasilniku. U sigurnim kućama postoje standardi. Sve sigurne kuće u RS, njih tri imaju fizičko obezbjeđenje, kamere, sadržaje potrebne za nesmetan boravak žene i djece. Policija na naš poziv dolazi odmah. Zato je ženama sigurnije u sigurnoj kući. U sigurnoj kući žene imaju pravu podršku, ekonomsku i socijalnu pomoć. Radimo na njihovom osnaživanju. Neke imaju određena zanimanja, ali nisu radile u struci i potrebna im je prekvalifikacija da bi započele vlastiti biznis, ili se zaposlile.
Imamo dobru saradnju sa poslovnim subjektima i dogovor sa vlasnicima firmi da obučavaju i zapošljavaju žene iz sigurne kuće koje prođu proces obuke za određeno zanimanje i zadovolje kriterije. Smatram da je jedan od ključnih pravaca u kojem treba djelovati ekonomsko osnaživanje. Siromaštvo je osnovni okidač zašto žena ostaje u nasilnom odnosu, ili se vrati nasilniku.
Podržali smo 18 biznisa, imamo ženu koja se bavi pčelarstvom, perionicu auta, higijeničarku, poslastičarku, ženu koja proizvodi svijeće, njegovateljicu, farmaceutkinju koja izrađuje meleme… Presretna sam zbog ovog projekta. I smatram da u ovom smjeru treba ići.“
Vidović navodi da su oni u kontaktnu sa svim ženama nakon njihovog izlaska iz sigurne kuće, te da su im i dalje na raspolaganju za pomoć, podršku i daljnje osnaživanje, ali i da rade s muškarcima psihosocijalni tretman, koji je ključan u slučajevima nasilja u porodici, jer se nekada zna desiti i transgeneracijski prenos, pa ima slučajeva da djevojčice koje su bile izložene porodičnom nasilju od strane svojih roditelja ponovo ga trpe od svojih partnera, ili dječaci koji su sa majkama bili izloženi nasilju, nekada postanu nasilnici.
“Imamo i Muški centar gdje kolege pokušavaju sa muškarcem uspostaviti kontakt, da se i on uključi u psihosocijalni tretman. Pomirenje je njihova odluka, a ukoliko se žena vrati u porodicu, onda kolege odlaze da ponovo razgovaraju s njima.
Žene koje izađu iz sigurne kuće nisu one žene koje su došle tamo. Osnažene su, znaju da nisu ostavljene na cjedilu, bez obzira šta uradile dalje, znaju da mi stojimo iza njih i uvijek ćemo im pomoći. To je jedna vrsta samopouzdanja koju ničim ne možete platiti.”
