Damir Spehar/Pixsell/Arhiv
Da nije gluhog doba noći i crnog spreja dostupnog i svakoj šuši kratke pameti s nešto siće u džepu, rasistička/šovinistička dijareja mržnje ne bi ni približno toliko „navijački“ i polupismeno zagađivala kojekakve zidove, fasade, pothodnike, naličja prometnih znakova i ine javne površine na koje sitnijim ili krupnijim verzalom stane mentalna kloaka proustaškoga crnog primitivizma, obrazovnog deficita i luzerskih kompleksa. Možebitno osvete nekomu zbog nečega? Ili, pak, osvete nečemu, je li, neusporedivo čišćem i svjetlijem od besmisla grafiterske prljavštine. U Njemačkoj, je li – povijesnom leglu nacizma, najstrašnije ideologije u povijesti čovječanstva koja je ubila više od 60 milijuna ljudi te preorala gradove i sela kao nitko prije – deseci tisuća građana ovih se dana dižu na prosvjede protiv AfD-a (Alternative für Deutschland), neonacističke stranke što juriša na vlast, a u bijednoj našoj istorodno joj povampireno proustaštvo prolazi ispod radara HDZ Plenkovićevoj vlasti.
Pa i CRO predsjedniku, Zoranu Milanoviću, ustavno odgovornom za uredno funkcioniranje institucija i stanje u državi. Proustaška dreka na nogometnim stadionima „Ubij, ubij Srbina“, „Za dom spremni“, mjerenje visine kukuruza desnicom, zastave podguznoga nacifašističkog tzv. NDH i kuklusklanovske bivše američke, rasističke Konfederacije vlastima, pak – „nisu tema“. Sic transit. Ta odvratna, ekscentrična zbilja već jest u RH izazvala krv i polomljene kosti na javnim mjestima, pa je samo pitanje vremena kada će pasti i prve glave.
Mulac pod kacigom
Tzv. mainstream jesu mediji ovih dana manje-više prešutjeli/previdjeli više proustaških, rasističkih i ksenofobnih ekscesa u Zagrebu, Splitu, Zadru i još nekim sredinama, osim portala Saveza antifašista i antifašističkih boraca RH, koji ne propušta zabilježiti sramotu kojim se blatom ti crni grafiteri ustaške duše, kukavičkog srca i kratke pameti u gluho doba noći o ponoći nabacuju na lice vlastite domovine. Kakva je takva je, ali nije proustaška, kakvom ju sanjaju vidjeti ovi sa crnim sprejevima u gluho doba noći o ponoći. Nedavno je u Lovrinačkoj ulici u Splitu osvanuo tzv. mural izvjesnoga grafiterskog antitalenta koji – s potpisom „Torcida Mejaši“, sic transit – prikazuje izvjesnog mulca pod njemačkom kacigom s ustaškim grbom na njemu te (da valjda ne bude zabune?!) pokličem „Za dom spremni“ ponad „portreta“.
Javnost u Zadru već dugo prosvjeduje protiv sličnog tzv. murala. Prikaza ustaškog vojnika kakav je među 3865 „dragovoljaca“ tzv. 369. pojačane pješačke pukovnije poslan ljeti 1941. godine iz tzv. NDH ubijati Ruse u njihovoj domovini, u sklopu agresije nacističkog Wehrmachta na SSSR, da bi polomljenih zuba bezveze ostavio kosti na Staljingradu. Kakvim se – na blamažu svoga povijesnog znanja/diplome i polit-ideološkog crnila – svojedobno dičio skijaš Ivica Kostelić i, zasluženo, bio medijski ismijan: „Spreman sam kao vojnik Wehrmachta pred Staljingradom“. I Rusi su, je li, te 1942. godine bili itekako spremni u Staljingradu: uništenje elitnih njemačkih snaga, ustaške 369. pukovnije te inih nacikvislinških vojska jeste pobjednička prekretnica u Drugomu svjetskom ratu na europskom tlu.
Velika je većina Hrvata svih dobi, vjerskih i rodnih pripadnosti, pa i polit-ideoloških uvjerenja pošla s Titovim partizanima oružjem ili na druge načine zatrti ustaše i njihov podguzni tzv. NDH te istjerati nacističke im i fašističke gazde iz Hrvatske. Uspjeli su, pa tzv. međunarodnoj zajednici (Badinterova komisija) nije bio problem listopada 1991) priznati državnu samostalnost RH u njezinim avnojskim granicama. Definiranima borbom hrvatskih i bratskih partizana pod crvenom zvijezdom petokrakom koju anatemizira samo iskompleksirana prošlošću tzv. proustaška desnica uz neformalno odobravanje slaboumnih vladajućih politika. Nitko se normalan u svijetu tako ne srámi svoje međunarodno priznate slavne prošlosti kao CRO vlasti nakon 1990. godine, koji je srâm upravo plodan humus za divlje bujanje neoustaštva svake vrsti. Nitko s učinkovitim alatima i ne pokušava zaustaviti širenje te pirike. Već više od tri desetljeća.
Zvono za uzbunu
I premijer se, Andrej Plenković, i predsjednik RH, Zoran Milanović, bave ćoravim poslom, a ne državom u kojoj aveti najcrnje prošlosti opet međunacionalnom, međuvjerskom, međurodnom i inom mržnjom bez pokrića kidišu na zdrav razum. Ne zanima ih ništa više od međusobnog vrijeđanja i koji će kojom sočnijom prostotom kućnog neodgoja poniziti drugoga, baciti ga lavovima voajerskog publikuma da ga raskomadaju uz opći smijeh i palčeve okrenute dolje… I medijima je to „tema“, a ne činjenica da zakonom spojenih posuda rast popularnosti rigidne tzv. desnice u bijednoj našoj itekako jest zvono za uzbunu. Ne zato što ti rigidi ustaške duše, noćno-kukavičkog srca i kratke pameti imaju snage, znanja, potporu i infrastrukturu za osvojiti vlast u zemlji te provesti svoje rasističke/ksenofobne/šovinističke zamisli, nego zato što izazivaju nered u javnom prostoru, zagađuju ga iritiranjem svoje okoline i šire toksične podjele u ionako demografski umirućem društvu.
Recimo, bolesna tzv. CRO demokracija – koja nema blage veze s onim što se po definiciji smatra demokracijom u praksi ili slobodnomislećim društvom – dopušta svaki mjesec prve subote sat prije podneva baš na središnjim trgovima u Zagrebu, Splitu i još nekim većim gradovima da deseci katoličkih muškaraca klečeći, uz megafonsko vodstvo, svete slike i jednovjersku ikonografiju, mrmljaju Očenaše, Zdravomarije etc. radi, je li – čednosti žena i njihove pokornosti muškom autoritetu kao neupitnomu moralnom i duhovnom pater familiasu. Ti „vjerski“ performanski svaki put izazivaju žestok javni otpor neistomišljenika „povratka u srednjovjekovni mrak“, raznih ženskih i inih civilnih udruga, političkih skupina i građana. Prve je subote u veljači 2024. u Zagrebu i u Splitu reagirala policija ne bi li spriječila masovnu makljažu „klečavaca“ i njihovih oponenata, ali tako da je trenirala fizičku silu na – oponentima. Sic transit.
Time je HDZ-ova vlast premijera Plenkovića – via vladin potpredsjednik i policijski ministar, Davor Božinović – poslala javnosti vrlo jasnu poruku: katolička crkva naprijed, građani stoj! I, naravno, neodgovorno stala na stranu daljnjeg produbljivanja ionako već predubokih podjela u društvu. Ponižavajuće, svedenom na siromaška s prosjačkim šeširom pred onim briselskim staklenjakom. U principu, potvrdile su ankete glede&unatoč iritantnih prvosubotnjih performansa „klečavaca“, nitko nema ništa protiv katoličkih ni bilo kojih vjernika, pogotovo protiv toga da mole koga žele i za što žele, pa ni protiv toga da o položaju žene u društvu 21. stoljeća osobno misle što žele…
Međutim za takve je molitve mjesto među svoja četiri kućna zida (ako to dopuste ženski članovi obitelji, naravno) i u bogomolji, a nikako na Trgu bana Josipa Jelačića u hrvatskoj metropoli, koji je subotom prepun ljudi što pohode gradski trbuh Dolac, šetaju tzv. špicom, pun turista i sl. Komu se „klečavci“ zapravo obraćaju: svom bogu ili ljudima koje to iritira, jer niti su (katolički) vjernici, niti to i kao vjernici drže primjerenim niti, što je najvažnije, smatraju žene tzv. drugotnima u odnosu na muškarce. Tzv. špica – ne samo u Zagrebu već i u Splitu, Zadru, Osijeku, Varaždinu, Karlovcu… – nije mjesto za nasilnu klerikalizciju. Javna je tajna kako je ta vrsta „vjerskog“ fanatizma što ga blagoslovom vlasti demonstriraju upravo „klečavci“ izravno povezana s onim što je bivši CRO predsjednik, Ivo Josipović, svojedobno nazvao „ustaškom zmijom u hrvatskim njedrima“.
Stvar zaborava
A „Bog i Hrvati“ – ne samo tu i tamo javno izvaljena iz političkih usta, je li, ekstremistička paradigma – česta je i grafiterska dijarera u obliku ušatoga ustaškog u s križem među krakovima, kojeg se simbola navodno gnuša i sama Katolička crkva. S debelim razlogom, koji nije tek stvar ideologije. Ustaško u s križem među krakovima, mračnjačka dijareja po kućnim fasadama, raznim zidovima, prometnim znakovima, pothodnicima etc., nitko ne uklanja nikakvim prebojavanjem ili brisanjem ako se dâ, osim što tu i tamo neistomišljenici crvenim sprejem prekriže tu provokaciju i grafitera/e istim crvenim sprejem pošalju u p… m… „Klečavačka“ pošast poprima maha u bijednoj našoj, jer joj policija drži svijeću, a vlast šuti, pa je samo pitanje vremena kada će stvar sasvim izmaknuti kontroli. Jer, je li, strasti su strasti i… Odokativno je točno pogoditi komu odgovara to da se širi mržnja među ljudima, nepovjerenje, da se populus dijeli na „naše“ i „njihove“, da se anatemiziraju „neprijatelji“, da je pitanje prošlosti važnije od kreiranja zajedničke budućnosti, a istodobno nepravda i korupcija povijesnih razmjera vode tzv. samostalnu, neovisnu i suverenu u vražju mater.
Ustaše i ustašluk, zajedno s kvislinškom paradržavom tzv. NDH, stvar su najtragičnijeg dijela novije hrvatske prošlosti kojoj je – je li, pravomoćnom povijesnom presudom – mjesto u najzabitnijem kutu zaborava. Nikako na rehabilitacijskoj niši nekog političkog programa, kojim treba novačiti ljude za neku novu budućnost na starim, dokazano pogrešnim obrascima. Ni roditelji, ni škola, ni Crkva niti država RH ne uče mladež tomu da „Za dom spremni“, „Ubij, ubij Srbina“, tzv. murali nekog ustaškog mulca pod njemačkom kacigom u Zadru (potpis: Tornado, lokalni „navijači“) i Splitu (potpis: Torcida Mejaši), ušato u s križem među krakovima i sl., nisu ama baš nikakva budućnost.
Dapače, avetinjska su prijetnja budućnosti i tih mladih grafitera iz gluhog doba noći o ponoći i “navijača“ – koji se samohvalno definiraju Hrvatima i katolicima – i društvu. Kojemu je svojedobno, škrgućući zubima i vitlajući stisnutim šakama po zraku ekstatično klicao tzv. prvi hrvatski predsjednik, Frano Tuđman: „Neka živi vječna nam Hrvatska!“ Titov partizan Desetog (zagrebačkog) korpusa NOVJ, zagorski mu zemljak s druge strane brda i miljenik, umirovljeni general JNA, pa u predvečerje životnog vijeka veliki hrvatski nacionalist i, napokon, praktičan katolički vjernik. Eeee, što ti je povijest kad je pišu trenutno vladajući po svojoj mjeri?!