Njena novinarska karijera počela je tamo gdje je mnogima završavala hrabrost – na prvoj liniji pobune hrvatskih Srba, u vremenu kad se povijest raspadala pod nogama, a budućnost mirisala na krv. Tada, dok su domoljubi iz sigurnih zagrebačkih stanova jurišali tek na uredničke pozicije, Erceg je izvještavala iz epicentra haosa, iz središta tame koju je politika uzgojila, a narod nesvjesno zalijevao. Nije uzmicala. Nije tražila kut iz kojeg će sve izgledati ljepše, sigurno, nego je birala istinu – onu koja peče, koja nije za naslovnice komercijalnih medija, ali je jedina vrijedna čovjekove savjesti.
U godinama koje su slijedile, kad se rat završavao u dokumentima, ali ne i u životima, Heni Erceg bila je glas empatije za poražene, za izgnane, za one čija su ognjišta pretvorena u pepelišta. U trenucima nacionalne euforije, dok su mnogi novinari na prostoru bivše Jugoslavije pristajali na nacionalne narative, ona je imala snage govoriti o zločinima koje su počinili „naši“. Imala je hrabrosti nazvati zločin zločinom, makar ga počinila vojska čije zastave vijore iznad državnih zgrada. U jeku “Oluje”, kad se većina novinara takmičila u brojanju kilometara oslobođenih teritorija, Heni Erceg brojala je nestale starce, silovane žene, spaljene kuće. Njena empatija nije imala pasoš, nije znala za boje zastava. I to ju je činilo najvećom.
U Feral Tribuneu, tom jedinom svjetioniku moralne inteligencije u razdoblju nacionalnog mraka, Heni Erceg nije bila samo urednica. Bila je savjest tog lista, filozofska i politička sila koja je Feralu dala dubinu, kontinuitet, smisao. Njene uredničke odluke oblikovale su najvažnije godine tog legendarnog izdanja – dok su drugi novinari u redakcijama debatirali kako ne izgubiti oglašivače, ona je razmišljala kako ne izgubiti obraz.
I nikad ga nije izgubila.
Kad je Feral, pod naletom tržišne brutalnosti i političkih pritisaka, prestao izlaziti, Heni Erceg nije otišla u tišinu. Nastavila je pisati, svakim tekstom, svakim zarezom, ostajući uz one koje društvo ostavlja iza sebe – uz obespravljene radnike, obespravljene žene, obespravljene narode. U vremenu kad su novinari postajali influenceri, a istina stvar algoritma, ostala je vjerna etici, vjerna jeziku, vjerna čovjeku.
Godine 2022., dok su mnogi s takozvane lijeve scene relativizirali Putinovu invaziju na Ukrajinu, skrivali se iza “geopolitike” i “šire slike”, Heni Erceg nije imala dilemu. Znala je, kao i uvijek, da se svijet dijeli na agresore i napadnute, na one koji ubijaju i one koji bježe s djetetom u naručju. I bila je uz one druge – uz Ukrajince, uz njihove majke, uz njihove mrtve. Bez potrebe da se dodvorava, bez potrebe da se ograđuje. Jasno, precizno, kao da Kant diktira tekst.
I opet, kad su 2023. tenkovi i avioni izraelske vojske počeli brisati kvartove Gaze, kad je većina zapadnog svijeta šutjela – iz straha, interesa ili rasističke ravnodušnosti – Heni Erceg je bila jedna od prvih koja je rekla ono što svako ljudsko biće mora reći: zločin je zločin. Nije relativizirala Hamasov napad, ali nije ni zaboravila da su palestinska djeca – djeca. Pisala je protiv ubijanja onih čija je krv, nekima očigledno, tamnija i jeftinija.
Njeni tekstovi o Gazi – gorki, precizni, pravedni – ne stoje danas sami. Njih potpisuje još jedno pero koje je živjelo s istim moralnim imperativom: njen prijatelj, njen suborac iz slavnih dana Ferala, Predrag Lucić. On, koji je znao da se novinarstvom može braniti istina i kad sve drugo padne, kao da iz svoje nebeske redakcije, uz smijeh i ironiju, i tugu i pravdu, stavlja svoj potpis ispod svakog njenog slova. Jer čast je bilo pisati s njom. Čast je bilo disati isti redakcijski zrak. A to znaju samo najbolji.
Heni Erceg nije feministkinja zato što je žena, nego zato što je duboko, strasno, temeljno posvećena pravdi. Nije borac za ljudska prava zato što je to moderno, nego zato što je to jedini oblik postojanja koji priznaje. Nije filozofkinja jer ima diplomu, nego jer svaki njen tekst postavlja temeljna pitanja etike, odgovornosti, čovječnosti.
U vremenu kad su se mnogi intelektualci ograđivali, izokretali, tražili kontekst koji će ih spasiti od neugodnih istina, Heni Erceg nije šutjela. Nije birala strane – birala je pravdu. Njeno pisanje je oblik političkog i moralnog otpora, posljednja linija odbrane od kolektivnog samoprijegora. Kad ona piše, piše protiv laži. I piše za čovjeka – bez obzira je li taj čovjek iz Vukovara ili Knina, iz Mariupolja ili Gaze.
Ako bi postojala moralna zastava Balkana, ona bi bila ispisana tekstovima Heni Erceg. I vijorila bi na mjestu gdje nema nacije, gdje nema ideologije, gdje postoji samo čovjek i njegovo pravo da ne bude ubijen, prevaren, izbrisan.
To mjesto – to je Heni. A glas Predraga Lucića još uvijek odjekuje tamo, kao aplauz bez kraja.
