Hrvatska vanjska politika: piškiti ili kakiti?

Hrvatski je veleposlanik u Svjetskoj organizaciji, bivši Vjesnikov novinar, Vladimir Drobnjak, zaprepastio zainteresiranu domaću i stranu javnost glasajući protiv mira i humanosti, jer mu je tako zapovijedio vanjskopolitički šef Gordan Grlić Radman, a ovomu šef Andrej Plenković. Nijednom od te trojice nije palo na um da ne smiju sami odlučiti kako će RH glasati u UN-u bez konzultiranja s predsjednikom Milanovićem. Naime, Ustav RH izričito propisuje premijeru i šefu države obavezu – sukreiranja vanjske politike. Među inim sukreiranjima. I točka.

foto: Jurica Galoic/Pixsell/Večernji.hr

Da ti pamet stane: Hrvatska na zasjedanju UN-ove Opće skupštine u listopadu glasa protiv rezolucije o trenutačnoj obustavi vatre u Pojasu Gaze i humanitarnoj pomoći palestinskim civilima izloženim izraelskom genocidu, a na sljedećem zasjedanju UN-a početkom prosinca glasa za rezoluciju u kojoj se, kao ni prvi put, ne spominje teroristička organizacija Hamas.

Što je HDZ Plenkovićevoj Hrvatskoj bio „alibi“, smokvin list za nečastan postupak, koji su list ismijali svi miroljubivi/mirotvorni ne samo domaći nego i susjedi u regiji te najveći dio zemalja EU-a. Prvi put RH sramotno se stavio na stranu Izraela i njegova tzv. prava na samoobranu te najvažnijeg mu suaktera u nečovještvu prema cijelomu jednom narodu kakvo civilizacija nije zabilježila nakon Drugoga svjetskog rata i nacističkog tzv. konačnog rješenja za židovski narod. Drugi put glasala je za manje-više istu rezoluciju UN-a.

Valjda još opečena grla kipućom jezikovom juhom predsjednika RH, Zorana Milanovića, ili osmuđena prijezirom većeg dijela međunarodne zajednice koja sve vidljivije diže ruke od Izraela i SAD-a, čiji se genocid nad palestinskim narodom ne da ničim opravdati.

Ubojice u izraelskim vojnim odorama bez pardona ubijaju sve živo ispred sebe, snajperist usmrćuje majku i dijete kroz bolnički prozor, pa dvije kršćanke što su potražile sklonište u crkvi, bagerima zvjerski gaze ranjenike/bolesnike u šatorima pred bolnicom Al-Shifa, „pogreškom“ (sic transit) ubijaju trojicu Hamasovih talaca koji s bijelom zastavom bježe iz zatočeništva, francuskog diplomata raketiranjem stambene višekatnice… To je pomrčina čovječnosti i međunarodnog prava, što nijedan iole zdrav um ne može trpjeti.

HDZ Plenkovićeva inačica nepostojeće jedinstvene hrvatske državne vanjske politike – za razliku od suverenističke, drukčije vanjske politike predsjednika RH, Zorana Milanovića – ne zna bi li prije piškila ili kakila, pa se koprca i blamira na svakom koraku. Pri prvom je glasanju u UN-u odlučila piškiti, a budući da je piškila uz vjetar, ostala je i popišana i s puno toga žitko-smrdljivog u gaćama. Fuuuuj!

Hrvatski je veleposlanik u Svjetskoj organizaciji, bivši Vjesnikov novinar, Vladimir Drobnjak, zaprepastio zainteresiranu domaću i stranu javnost glasajući protiv mira i humanosti, jer mu je tako zapovijedio vanjskopolitički šef Gordan Grlić Radman, a ovomu šef Andrej Plenković. Nijednom od te trojice nije palo na um da ne smiju sami odlučiti kako će RH glasati u UN-u bez konzultiranja s predsjednikom Milanovićem. Naime, Ustav RH izričito propisuje premijeru i šefu države obavezu – sukreiranja vanjske politike. Među inim sukreiranjima. I točka.

Trojica „veličanstvenih“

Nema soliranja i nadjebavanja time čiji je ego snažniji, pa će „pokazati svoje“ drugom egu.

Trojica „veličanstvenih“ hadezeovaca, međutim, nisu pitali predsjednika RH što bi bilo službeno hrvatsko stajalište u odnosu na globalni zahtjev za trenutačnim humanitarnim zaustavljanjem izraelskoga genocida nad Palestincima u Pojasu Gaze i na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu, nego su se samovoljno upustili u avanturu globalnog sramoćenja bijedne naše.

Zajedno sa SAD-om i šačicom autsajderskih otočnih zemalja bogu iza nogu, RH je poltronski i krajnje nehumano glasao za nastavak izraelskih krvoprolića nad ljudima što ih je vjersko-konzervativni režim Benjamina Netanyahua kolektivno osudio na istrebljenje s lica zemlje.

Da ti pamet stane.

Je li sramotni HDZ-ov trojac sada pitao Milnovića, pa je Drobnjak glasao u ime Hrvatske na tzv. pravoj strani povijesti? Jamačno opet nije, jer bi u tom slučaju Plenkoviću pala s glave nepripadna kruna, ali je znao kako Milanović diše i 100/100 pretpostavio da se ovog puta neće buniti. Državni lider koji se zalaže za mir i humanost, je li, nema razloga protiviti se glasanju, kojim se Hrvatska legitimira kao humana zemlja.

Tim više, jer je i sama 1991–1995. godine proživjela Gazu na vlastitoj koži i od te se Gaze, npr. u Vukovaru, Dubrovniku, Gospiću, Pakracu… još nije oporavila. Je li izraelsko-američki imperijalni i do srži nečovječan interes Hrvatskoj važniji od vlastitog obraza?! Nije niti ikad smije biti.

Nedopustivo je i bez konzultiranja ustavnog pravrijeka da HDZ-ova vlast samozvano određuje globalno nacionalno stajalište o humanosti, ratnom zločinu i pravu naroda na opstanak i da time krši Ustav. Jest da hrvatski glas za ili protiv u UN-u ima tek statističko značenje, pa niti će pomoći niti odmoći palestinskom narodu, jer ni sama rezolucija nije međunarodno obavezna za provođenje, ali itekako jest važan domaćim ljudima što se masovno zgražaju nad zlom izraelskoga kolektivnog kažnjavanja Palestinaca.

Taj se nesretni narod na zemlji svojih praprapradjedova bori za opstanak protiv krvoločnoga, ekstremističkog režima naroda koji je pukim slučajem i zaslugom čovječnog dijela svijeta – što sada glasno zahtijeva od Izraela i SAD-a prekid ubijanja i razaranja u Gazi – preživio nacističko kolektivno istrebljenje.

Rezolucija UN-a nema obvezujući karakter, pa se zato ni Izraelu, dok mu SAD čuva leđa, ne žuri postupiti kako bi bilo pravedno, nego je – sic transit – otvoren za „razgovor poslije rata o tomu tko će kontrolirati Pojas Gaze“.

UN-ovo Vijeće sigurnosti, iksti put dokazujući da nije globalno moćnije od svojedobne prethodnice Lige naroda – sasvim očekivano! – nije nekidan donijelo važnu rezoluciju o trenutnom prekidu vatre u Pojasu Gaze, gdje 360.000 najsuvremenije naoružanih izraelskih vojnika, potporom ubilačke tehnike iz zraka, s kopna i mora naočigled cijelog svijeta nastoji zbrisati s lica zemlje 2,5 milijuna Palestinaca s vjekovne zemlje njihovih predaka.

Američki veto spriječio je donošenje rezolucije: SAD je bi protiv, Velika Britanija ipak suzdržana, a 13 glasova u Vijeću sigurnosti bilo je za

Prekid vatre, humanitarni ili kakav god, presudan je ne samo radi zaustavljanja do ramena već krvavih genocidnih ruku Benjamina Netanyahua i poslovođa mu u vjersko-konzervativnom režimu te vojnom vrhu židovske države nego i kao prvi korak do trajnijeg mira na Bliskom istoku.

Apartheidska, etničkočistačka i genocidna izraelska politika na američki pogon, čiji je navodni rat protiv Hamasa, tzv. pravo na samoobranu, samo smežurani smokvin list za neugaslo od 1948. godine (osnutka židovske države) proširenje tzv. Obećane zemlje u tzv. veliki Izrael. Apaetheidskim terorom, getoiziranjem među betonske zidove i žilet-žicu, progonom, raseljavanjem i iseljavanjem palestinskog naroda iz Pojasa Gaze, okupirane Zapadne obale i istočnog Jeruzalema.

Na apartheidski očišćenima i protupravno uzurpiranim su palestinskim teritorijima izgrađena nova, etnički čista naselja s cca 750.000 židovskih doseljenika. Iz Pojasa Gaze je prognano i raseljeno cca 1,8 milijuna ili 85% palestinskih civila, što je jeza od koje su počeli zazirati i američki mecene, jer se cijeli svijet diže protiv aktera zločina: Izraela i SAD-a. U izraelskim je konc-logorima – bez objašnjenja, optužnica i suđenja, bez obavijesti obiteljima i izgleda o daljnjoj sudbini – zatvoreno blizu 10.000 Palestinaca među kojima su i maloljetna djeca. Nekidan je u razmjeni s Hamasom, što su prenijeli svjetski mediji, puštena šesnaestogodišnja djevojka koju je izraelska policija uhitila u dobi od samo osam godina. A nije jedina. Je li to normalno? Nije.

Je li Izrael civilizirana, demokratska zemlja s kojom civilizirani, demokratski svijet treba imati posla?

Nije i ne treba dok čini što čini i dok Netanyahu s političkim i vojnim suradnicima, u društvu s mecenom Bidenom, dakako, ne završe na optuženičkoj klupi zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti. U nepuna dva mjeseca od Hamasovog terorističkog masakra cca 1200 civila, vojnika i policajaca upadom u dosljenička naselja u Izraelu te otmice cca 150 talaca, Izraelci su zvjerski i protivno svim međunarodnim konvencijama o pravilima ratovanja pobili blizu 20.000 Palestinaca svih dobi i obaju spolova, među njima cca 50% djece u dobi do 12 godina, više od 100 djelatnika UN-a, cca 100 novinara, uništili svu komunalnu infrastrukturu, bolnice, škole, bogomolje, uskratili ljudima hranu, vodu za piće, lijekove, plin, struju, zabranili UN-ovu i inu neophodnu humanitarnu pomoć…

Sramota do iznad egzosfere

Otkud obraz američkom predsjedniku, Josephu Robinette,  „Joe“ Bidenu, Jr. i njegovim desnim i lijevim rukama u vladajućoj administraciji da ne daju zaustaviti – a mogli bi dok kažeš keks! – tolika ubojstva nedužnih civila, razaranja tuđih domova i progone milijuna ljudi s vijekovne zemlje njihovih praprapradjedova!? I otkud CRO premijeru to bolesno pravo, je li – u ime svih hrvatskih građana?! – podržavati u UN-u i drugdje masakr cijeloga jednog naroda koji se događa pred očima svih u tzv. globalnom selu (Herbert Marshall McLuhan)?

Otkud obraz tom svijetu da sramotno laprda o nekakvoj „zabrinutosti“, „humanitarnom pravu“, da zajedno s Papom „poziva na prekid vatre“ i – ništa konkretno ne čini? Čak – sramota do iznad egzosfere! – ni Palestincima arapska i ina islamska braća ne čine što se od njih očekuje i što je pravedno.

Recimo, onih 120 zemalja što su u prvoj rundi glasale u UN-ovoj Općoj skupštini za humanitarnu rezoluciju, pa znatno više onih iz druge runde (uključivo RH) ne razmišlja o prekidu diplomatskih i inih odnosa s izraelskim (ali i američkim, zašto ne?) režimom izazivački preseljenim iz Tel Aviva u Jeruzalem.

Kamo je, je li, jednako bezobrazno i izazivački, smjesta i SAD preselio svoje veleposlanstvo. Sic transit. Svjetski pritisak te ili slične vrste na glavne krivce morao bi polučiti rezultat. Svojedobno je Tito-Naser-Nehruov Pokret nesvrstanih zemlja – politička snaga najvećeg dijela tzv. Trećeg svijeta – uvjerljivo držao za mošnje i Washington i Moskvu, a UN u doba glavnog tajnika Daga Hammarskjölda nije bio alter ego impotentne Lige naroda. Danas je António Manuel de Oliveira Guterres neutjecajan, poslušni činovnik na čelu mastodontske udruge čiji opstanak ovisi o (pro)američkoj financijskoj dobroj volji, pa…

Nekako u isto vrijeme kada je SAD vetom blokirao u Vijeću sigurnosti Nacrt rezolucije o trenutnom prekidu vatre u Pojasu Gaze, čime je ostavio slobodne ruke izraelskim ubojicama da nekažnjeno (zasad?) nastave grozni posao – najstrašniji genocid nakon Drugoga svjetskog rata i nacističkog Holokausta nad židovskim narodom u Europi – HTV je po izboru svog filmskog znalca Deana Šoše emitirao u ciklusu vesterna subotom ujutro američki film „Joe Dakota“ (1957) redatelja Richarda Bartletta u kojemu se bivši konjanički zapovjednik federalne vojske Joe Dakota (Jock Mahony) u zabačenom kalifornijskom gradiću Arborvilleu bori za vlasništvo ranča što ga je oporučno stekao od svoga bivšeg indijanskog izviđača.

Ubojstvom Indijanca, koji je preuzeo ime svoga vojnog zapovjednika te prijevarom naivnih žitelja Arborvillea, ranč je s otkrivenim naftnim izvorom bio prisvojio kriminalac Cal Moore (Charles McGraw), jer „nafta vrijedi bogatstvo, a što vrijedi jedan Indijanac“.

E sad, lumeni će filmske umjetnosti reći svoje i ispretresati Bartlettov film na svoj način, što za našu temu – „nije tema“.

Ali jest to da „Joe Dakota“ ima u podlozi konotaciju koja upućuje na iznimno genocidnu, etnoistrebljivačku, pljačkašku političku, nasilničku te u svakom smislu više no zazornu američku povijest, koja svojim zlom traje od doseljenja prvih bijelih europskih uznika, avanturista i kriminalaca u Novi svijet do danas.

Od krvavih pogroma starosjedilačkoga indijanskog stanovništva, pa Afroamerikanaca (npr. jezive epizode Ku Klux Klana) do Latinosa i inih „obojenima“ u SAD-u. Ameri su, osobito imperijalno nakon Drugoga svjetskog rata, taj model svoje nečovječnosti proširili na cijeli svijet. Osloncem pak na židovski lobi u SAD-u, Izrael ga je primijenio već od osnutka 1948. godine prema palestinskim starosjediocima i arapskim susjedima, s tim da su cionisti prakticirali hamasovski tip terora već par godina u praskozorje osnutka židovske države na Bliskom istoku.

Neki pametni ljudi tvrde da bi svijet bio puno ljepše i čovječanstvu udobnije mjesto – bez Amerikanaca. Bartlettov film, emitiran na HTV-u 1 baš u vrijeme američkog veta u Vijeću sigurnosti na humanost i mir u Gazi, ironična je aluzija na izraelski copy and paste obrazac od kojega se svakomu pri zdravoj svijesti diže kosa na glavi.

Osim, je li, HDZ Plenkovićevu vanjskopolitičkom ešalonu što ne zna zbrojiti dva i dva. A bjelodano je – ne samo zbog propalestinskih prosvjeda u SAD-u i širom svijeta; neki su održani i u Zagrebu – da Bidenovim Amerikancima postaje neugodno što su se vetom u Vijeću sigurnosti još vidljivije svrstali u red ubojica palestinske djece (svakih deset minuta pogiba jedno dijete!), žena i muškaraca, staraca…

Baš kao što je američka federalna vlada od 1850-ih godina do kraja stoljeća to (u)činila indijanskim plemenima: od cca 50 milijuna starosjedilačkog je indijanskog stanovništva u doba dosljenja Europljana ostalo na kraju 19. stoljeća manje od 300.000. Stjeranih kao stoka u tzv. rezervate bogu iza nogu, prepuštenih umiranju od gladi, bolesti i bjelačkog apartheida.

Njemački su nacisti, samo u znatno oštrijoj inačici tzv. konačnog rješenja (s ciklonom B i 24-satnim krematorijima) isti obrazac primijenili nad, je li, djedovima, bakama, majkama, očevima i najbližom rodbinom aktualnih izraelskih ubojica u Pojasu Gaze i okupiranima Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu. Ironijom sudbine, režim naroda koji je samo povijesnim slučajem izbjegao potpuno istrebljenje uporno operacionalizira pogrom nad arapskim starosjediocima.

Manje je važno je li njemačko grizodušje zbog Holokausta – 90% zadrtih nacista krvavih ruku do ramena nije po završetku Drugoga svjetskog rata odgovaralo za sudjelovanje u tzv. konačnom rješenju, jer ih je (pro)američki Zapad već 1946. godine angažirao u Hladnom ratu protiv SSSR-a i komunitičkih saveznika – razlog tomu što službeni Berlin, uz SAD, vrlo glasno podržava izraelsko uništavanje Gaze i inih palestinskih zemalja.

Savjest? Ma kakva savjest! Nema tu savjesti. Na djelu je bolesna politika potpore izraelskom ratnom i zločinu protiv čovječnosti, što je s obiju strana prevršio svaku mjeru. Osveta Hamasu? Puki izgovor za genocid, jer je i sâm Netanyahu svjestan da na taj način ne može niti će ikad moći pobijediti Hamas i „hamase“ što će osvetnički stasati iz oceana nedužne palestinske krvi. Osveta za Hamasov terorizam ili izraelsko tzv. pravo na samoobranu nespojivi su s tzv. kolektivnom krivnjom cijeloga palestinskog naroda, na koju krivnju besramno ukazuju najviši predstavnici izraelskoga političkog i vojnog vrha.

Plagirajući američki „alibi“ za istrebljenje Indijanaca, na što podsjeća film „Joe Dakota“, pa i protužidovski njemačkih nacista. Američka divljezapadna praksa doseljenih bijelih supremista, njegovana u svim washingtonskim administracijama do dana današnjeg i inačicama prilagođena u imperijalnim posezanjima SAD-a za tuđim u cijelom svijetu naslanja se na jezivu nečovječnost što je od polovice do kraja 19. stoljeća riješila tzv. indijansko pitanje istrebljenjem starih naroda s njihove zemlje i pravnom regulativom isključivo u korist bjelačkih doseljenika.

Baš kao što u Izraelu desetljećima vrijede tzv. demokratski zakoni za židovsku zajednicu, a diskriminatorni/apartheidski za Palestince i ine Arape, tako je i američka federalna vlada prijevarama i manipulacijama – osobito u drugoj polovici 19. stoljeća – provela najveći genocid u ljudskoj povijesti, etničko čišćenje i masovne deportacije. À la Izrael sada u Pojasu Gaze.

Indikativna koincidencija

Američka je vlada – već više od dva mjeseca to čini i Netanyahuova u Gazi – onemogućila Indijancima dostupnost hrani i osnovnim životnim potrepštinama time što je organizirala masovno ubijanje bizona. Od cca 60 milijuna bizona ostalo je do konca stoljeća tek par stotina tisuća. Rasistički su, radi otimanja indijanske zemlje – uvijek doseljeničkim kršenjem dogovora, kao izraelskom izgradnjom kibuca na palestinskoj zemlji – isprovocirani tzv. indijanski ratovi, preživjele pripadnike plemena se progonilo u tzv. rezervate smrti, a najagilniji ubojice indijanske nejači dobivali su Medalju časti, najviše vojno priznanje.

Otetu zemlju dobivali su badava ili za simboličnu naknadu bijeli doseljenici, pa se Granica u Velikoj ravnici pomicala prema zapadu. Indijansku djecu se „zakonski“ otimalo obiteljima i zatvaralo u tzv. internate za odnarođivanje, gdje su tretirani kao „divljaci koje treba civilizirati“. Bijele „odgajateljice“, mahom časne sestre i „ugledne dame“ društvene sredine, maltretirale su ih na sve načine, zabranjivale im govoriti materinskim jezikom, a uhvati li ih se slučajno, mališani su morali jesti sapun da „operu pogane jezike”. Silom ih se prevodilo na protestantsku vjeru, pa i sadistički ubijalo.

Takvi internati postoje u SAD-u i danas. Na mjestima bivših tzv. internata u SAD-u i Kanadi povremeno se otkrivaju masovne grobnice s tisućama malih indijanskih kostura, za što nikada nitko nije niti će odgovarati.

Nakon izgradnje transameričke željezničke pruge koja je uspješno bila povezala istočnu i zapadnu obalu SAD-a – što je zapečatilo indijansku sudbinu – koju su željezničku transverzalu gradile i tisuće kineskih radnika, Washington je tzv. kineskim zakonom gurnuo tu doseljeničku zajednicu u neljudski, segregacijski položaj u kakvom su već bili preostali Indijanci i Afroamerikanci.

Unatoč „slobodarskom“ ishodu Građanskog rata, pobjedi tzv. demokracije, američka „demokracija“ ima dušu apartheida i unutar tog društva i prema svima u svijetu koji pruže bilo kakav otpor Uncle Samovoj samovolji. Rasizam ubilačkih i imperijalnih namjera stoljećima živi u SAD-u i od 1948. godine u Izraelu. Taj rog za svijeću Ameri prodaju ostatku svijeta. I milom i vojnom silom. Pod smokvinim listom zapadnih tzv. demokratskih vrijednosti i našeg načina života (sic transit).

Bit će da HRT-ov filmski izbornik Dean Šoša nije mogao unaprijed znati za glavnotajnički, UN-ov predijelog Vijeću sigurnosti o hitnom donošenju rezolucije o trenutnom zaustavljanju vatre i krvoprolića milijuna civila i humanitarnog osoblja u Pojasu Gaze, ali emitiranje Bartlettovog filma „Joe Dakota“ upravo u udarnom jutarnjem terminu nacionalne medijske tzv. javne kuće HRT-a, koincidencija je koja dalekom prošlošću upućuje na ključ spoznaje o tomu da suvremeno čovječanstvo uporno pada na povijesnom ispitu tzv. učiteljice života. Dakako da ni Bartlettu te 1957. godine nije mogao ni pretpostaviti što će Izrael A. D. 2023. (u)činiti u Pojasu Gaze te na okupiranima Zapadnoj obali i istočnom Jeruzalemu.

Isto se zlo ciklički ponavlja i samo mijenja pozornicu, glavne i sporedne glumce, mjesto radnje u predstavi od koje se globalnom publikumu diže kosa na glavi. Je li moguće da organizatorima, producentima i redateljima zaista nitko nije u stanju svom snagom opandrčiti tzv. pakrački dekret? Veto na čovječnost nikad ne bi smjela biti opcija, pa ni tako malih i globalno nevidljivih zemalja kakva je HDZ Plenkovićeva Hrvatska.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici,...
Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine...
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su...
Nema veze, je li, što Ustav RH izrijekom ne zabranjuje predsjedniku RH kandidirati se kao nestranačka osoba na nekoj od stranačkih lista i reći da...