foto: DPA
Već tada u lijepom razgovoru: Krunski princ Saudijske Arabije Mohammed bin Salman i predsjednik FIFA Gianni Infantino.
Olimpijske igre i svjetska prvenstva u fudbalu između 2006. i 2022. održani su velikim dijelom u državama BRICS-a. S izuzetkom Indije, svi dosadašnji članovi natjecali su se bar za jedan od ova dva velika sportska događaja. Sportski megaeventi nude državama izuzetnu pozornicu da u međunarodnom kontekstu prezentuju svoje sposobnosti i da povećaju nacionalni prestiž. Međutim oni otvaraju vladajućima i mogućnost da osiguraju vlastitu moć. Koncepti sportske diplomatije i Soft Power spadaju u međuvremenu u etablirane kategorije kad se radi o tome da se potencijali sporta klasificiraju kao politički instrument.
Međunarodni sportski savezi spremno su dodijelili organizaciji BRICS državama pošto to nije obećavalo samo otvaranje novih sportskih tržišta i nove izvore prihoda nego i relativno mali otpor protiv sveobuhvatnih infrastrukturnih zahtjeva i finansijskih investicija. Da je često problematično stanje ljudskih prava u BRICS državama tada u mnogobrojnim zapadnim državama izazvalo znatne kritike i čak široke protestne pokrete navijača, igrača, politike i medija u pripremi tih sportskih događaja, iznenadilo je međunarodne sportske organizacije.
Pod uticajem nesigurnosti godina pandemije međunarodni sportski savezi u posljednje su se vrijeme okrenuli bezbjednosti i vratili se tradicionalnoj dodjeli velikih sportskih događaja državama OECD svijeta. Kao sljedeće organizatore Olimpijskih igara MOK je odgovarajuće tomu izabrao Pariz, Los Anđeles i Brizbejn. FIFA se odlučila za Svjetsko fudbalsko prvenstvo 2026. u Kanadi, Meksiku i SAD. Nedavno je, osim toga, zaključeno da Svjetsko prvenstvo 2030. zajedno organizuju Španija, Portugal i Maroko.
Od nemalo posmatrača upravo ova posljednja navedena odluka posmatra se kao problem jer s time idu dalje dalekosežne posljedice koje imaju potencijal da svjetski fudbal podrmaju u osnovi. Inspirisana od panevropskog Evropskog prvenstva 2021. koje je održano u jedanaest zemalja članica UEFA FIFA, odlučila je da Svjetsko prvenstvo 2030 – u sjećanju na prvi turnir prije 100 godina u Urugvaju – otvore s po jednom utakmicom u Paragvaju, Urugvaju i Argentini. Šta na prvi pogled izaziva utisak šarmantnog istorijskog podsjećanja, na drugi pogled od mnogobrojnih posmatrača vrednuje se kao strategijska pobjeda.
Isto kao u Kataru i Emiratima, u „Saudi Vision 2030“ sportu pripada centralna uloga
FIFA je 2000. zaključila postupak rotacije da bi svojevremeno omogućila Južnoj Africi organizaciju Svjetskog prvenstva. Zemlja je uprkos svojoj ulozi favorita 2006. izgubila protiv Njemačke i, prema predstavama zvaničnika FIFA, trebala je 2010. biti na potezu. Tu je kao prvo utvrđeno da se od 2010 – počevši s Afrikom – svjetska prvenstva trebaju mijenjati u određenom redoslijedu između kontinentalnih saveza. Međutim pošto je ovaj modus veoma ograničavao izbor kvalifikovanih natjecatelja, FIFA ga je već 2007. promijenila. Sada su kod natjecanja bili isključeni još samo oni kontinentalni savezi u kojima su ogranizovana dva posljednja Svjetska prvenstva.
S davanjem Svjetskog prvenstva 2030. na više organizatora istovremeno FIFA je strategijski mudro – kako je konstatovano od mnogih posmatrača – znatno ograničila polje za dozvoljene fudbalske konfederacije za 2034. godinu. CONCACAF (Sjeverna i Srednja Amerika) na osnovu tri zemlje organizatora 2026. ne dolazi u obzir, UEFA (Evropa) također zbog Španije i Portugala 2030, CONMEBOL (Južna Amerika) otpada zbog početnih utakmica u Urugvaju, Argentini i Paragvaju, a CAF (Afrika) nije dopuštena zbog učešća Maroka 2030. godine. Konačno time ostaju za 2034. samo AFC (Azija) i OFC (Okeanija) kao mogući organizatori. Uzme li se u obzir da od 13 okeanijskih saveza de fakto samo Novi Zeland izdaleka uopšte dolazi u obzir za organizatora – ostatak su male ostrvske države, sve ukazuje na AFC kao kontinentalnu organizatorsku federaciju.
U AFC poseban interes pokazuje Saudijska Arabija. Iako je na početku slijeđen cilj da zajedno s Grčkom i Egiptom konkurišu za Svjetsko prvenstvo 2030, Saudijska Arabija u toku godine promijenila je strategiju i sada želi biti samostalni organizator turnira 2034. godine. Izgleda – s uspjehom. Australija, koja se nadala da će zajedno s Indonezijom organizovati Svjetsko prvenstvo 2034, odustala je nakon povlačenja svoga sudomaćina i time prepustila polje Saudijskoj Arabiji. Anticipirajući zvaničnu odluku kongresa FIFA u februaru 2024. u Tokiju, predsjednik FIFA – Gianni Infantino – izjavio je 31. oktobra 2023. da će se Svjetsko prvenstvo u fudbalu održati u Saudijskoj Arabiji.
Ovakav razvoj nije iznenađenje. Od 2010-ih godina pustinjska država oslanja se na potencijale sportske diplomatije i Nation Branding, i nakon toga slijedi svoj sportskopolitički cilj utoliko temeljitije. Isto kao u Kataru i Emiratima, i u „Saudi Vision 2030” sportu pripada centralna uloga. S Formulom 1 (Velika nagrada Saudijske Arabije u Džedi), s golfom (serija LIV turnira), s teniskim natjecanjima, konjičkim turnirima (Velika cijena u Rijadu, finale svjetskog kupa u skokovima i dresuri) i s azijskim zimskim igrama 2029. već su važni sportski događaji doneseni u zemlju. Sredstva saudijskog državnog fonda PIF s volumenom od oko 760 milijardi američkih dolara stoje pritom skoro neograničeno na raspolaganju.
Za očekivati je da će sportskopolitičke kontroverze s pogledom na Saudijsku Arabiju još dobiti na oštrini
S organizovanjem španskog superkupa i investicijom u britanskom klubu iz Premier League Newcastle United Saudijska Arabija počela je pojačano raditi na fudbalskoj strategiji koja je proširena nadogradnjom saudijske Pro League kupovinom internacionalnih svjetskih zvijezda kao što su Ronaldo, Neymar i Benzema. Pritom upotrebljena sredstva tako su značajna da liga ne privlači pojačano samo međunarodnu pažnju nego je vjerovatno i podizanje nivoa igre. Da li će biti opravdan zahtjev da postanu jedna od deset najjačih liga na svijetu, ostaje otvoreno.
Ipak se već danas ocrtava da će nakon nekoliko predvidljivo manje konfliktnih godina sportskopolitičke debate u 2030-im godinama ponovo i pojačano doći do izražaja. Ovo utoliko više ako najave Katara da će se kandidovati za Olimpijske igre 2036. postanu konkretnije. U poređenju s Katarom Saudijska Arabija ipak je drugi kalibar. U kraljevstvu su zatvoreni mnogobrojni politički protivnici kojima prijeti mučenje i pogubljenje. Prava žena uprkos formalnom ukidanju muškog starateljstva i zabrane vožnje još uvijek su ograničena, pogotovo ako aktivno žive. Neslavni vrhunac markiralo je ubistvo saudijskog novinara u egzilu Jamal Khashoggija u Istanbulu, koje se veže na naredbu Mohammeda bin Salmana. Odbor za ljudska prava i humanitarnu pomoć njemačkog Bundestaga pokazao se u svojoj izjavi 2020. duboko zabrinut o situaciji s ljudskim pravima u Saudijskoj Arabiji. A njemačka vlada odlučila je tek u novembru 2023. da blokira izvoz Eurofightera u Saudijsku Arabiju zbog učešća zemlje u ratu u Jemenu.
Koje konzekvence proizlaze iz ovih konstelacija? Uzmu li se u obzir iskustva u vezi s Svjetskim prvenstvom u Kataru i debata o učešću ruskih atletičara na predstojećim Olimpijskim igrama u Parizu, svjetski sport ne stoji samo pred ponovnim talasima protesta nego i pred probom izdržljivosti. Za očekivati je da će sportskopolitičke kontroverze s pogledom na Saudijsku Arabiju još dobiti na oštrini. Mnogobrojne nevladine organizacije, angažovani fudbalski navijači i kritički novinari izvještavaće sljedećih godina o Saudijskoj Arabiji i – ako se protest protiv Katara uzme kao mjerilo – zahtijevati znatno jači otpor i bojkot. Evropski savezi dogovarat će se s državnim vladama, ali će biti još jače nego u nedavnoj prošlosti konfrontirani s izazovima da vjerodostojno i učinkovito odgovore na proteste i zahtjeve za reformom mimo poziva na bojkot.
Imidž FIFA biće u Evropi još upitniji, ali Svjetska fudbalska organizacija najvjerovatnije će ponovo pokušati na protest, s pogledom na iskustvo iz Katara, ne reagovati i otpor kroz nova finansijska davanja nacionalnim savezima u globalnoj perspektivi umanjiti. Osim toga, ocrtava se novi zaokret u svjetskom sportu u kome fudbal, izgleda, ukazuje na novi put. S preseljavanjem pojedinih odjeljenja FIFA u Singapur i Majami pokazuje se da ubuduće možda neće Cirih i Švajcarska markirati centralno mjesto odlučivanja Svjetskog fudbalskog saveza, nego će se to u stilu globalnog preduzeća događati na drugim mjestima u svijetu – i s drugim vrijednosnim horizontom.
U ovoj mješavini od Sportswashing, maksimalizacije profita i izražavanja protesta sam sport sve više postaje igračka za različite interese. Da se sada ponovo ocrtava pojačano prisvajanje sporta kroz i za političke svrhe, nosi, naravno, opasnosti. Sport, bez sumnje, ima transformacioni potencijal i može doprinijeti tomu da se smanje napetosti kao i da antagonisti sjednu za jedan sto. Međutim on nije univerzalni instrument za rješavenje političkih i društvenih problema.
Prof. Dr. Jürgen Mittag profesor je za sport i politiku na Njemačkoj visokoj sportskoj školi Keln i voditelj Instituta za evropski sportski razvoj i istraživanje slobodnog vremena. Njegove teme istraživanja jesu: sportska politika i istorija; evropske integracije i politički sistemi u uporednoj perspektivi; političke partije, sindikati, udruženja, savezi i socijalni pokreti.
Preveo i prilagodio: Ešref Zaimbegović
