Foto: Čitaj knjigu
Zovem se… Zapravo ne znam kako, ali mi je lijepo dok veselo trčim ovom ogromnom šumom. Malo trčkaram, malo se penjem po stablima i igram sa mojim jedinim prijateljima koji imaju velike, bistre oči, čvrste ruke, spretne prste i duge, snažne repove. Ja nemam ništa od toga, no ne marim. Super mi je igrati se s njima. Stalno nešto izvode očekujući od mene da i ja napravim to isto. Priznajem, nisam tako spretna. Nemam ni njihovu brzinu ni hrabrost, ali to nije važno. Oni su moja obitelj. Čuvaju me upozoravajući me na opasnosti, uglavnom na opasne insekte, gmazove i neke nedobronamjerne životinje. Hranim se onim što uberemo – sočnim bobicama i plodovima kojih uvijek ima u izobilju. Učim s njma i od njih. Što oni beru, berem i ja. Što oni jedu, jedem i ja. Isto je i sa vodom. Zdrava sam. Slobodna sam. A onda su me ulovili lovci i odveli me iz ovog čarobnog okruženja. Koja tuga, koja nesreća. Moje su oči ostale prazne. U njima više nije bilo zelenih krošnji. Moji goli tabani su ostali bez meke mahovine, ruke bez vitkih grana, nepce bez sočnih plodov. . . Učili su me govoriti njihovim jezikom, dali mi ime . . . Bili su to neki drugi majmuni koji hodaju na dvije noge, koji se pokrivaju čudnim materijalima i u rukama nose oružje. Njih sam se bojala, o, i te kako. Prodali su me u bordel, ali su me iz njega izbacili; živjela sam na ulicama, postala zatočenica mafije sve dok me jedna žena imenom Marija nije spasila, poslala svojoj kćeri koja me usvojila kada sam, sada to znam, imala 14 godina, a onda smo svi otišli raditi u Englesku. Moj život se “unormalio”. Nazvali su me Marina. Unatoč svemu jedino sam tamo, tamo u džungli Kolumbije među pravim majmunima, bila istinski sretna. Nikada im se više nisam vratila iako sam to žarko željela. Oni mi nikada nisu učinili ništa na žao. A ovi majmuni koji sebe nazivaju ljudima – brrr, muka mi je i pomisliti što su me sve prisiljavali raditi. Ipak, u konačnici, sve je ispalo puno bolje nego što sam se nadala. I dalje živim u Engleskoj mirnim životom sedamdesetgodišnjakinje. Ne znam točno koliko imam godina jer moj datum rođenja nije nigdje zapisan. Moja kći Vanessa, čiji je datum rođenja zapisan, sada živi u džungli Kolumbije. Ona ima lijepu drvenu kuću kružnoga oblika, koju je sama sagradila uz pomoć dobrih ljudi, svojih prijatelja. Sretna je tamo s njima, ali ne na način kao što sam ja bila kao dijete. Dječja sreća je nemjerljiva jer nije ničim uvjetovana.
Zovem se Park So-nyo i već danima lutam ulicama Seula. Plave plastične sandale me žuljaju. Zapravo urezale su mi se u meso oko palca i napravile ružnu ranu koja se gnoji. Ne znam gdje sam, a tako bih se rado vratila u selo moje obitelji ili u selo gdje sam se rodila. Da, tamo bih radije bila. Tamo je i moja pokojna majka. Moja pokojna majka. Željela me je izbaviti iz siromaštva, spasiti od moguće otmice pa me rano udala, dala čovjeku za ženu misleći da je to za mene jedini izlaz. Nisam se bunila. Nisam znala za bolje. Imam četvero djece, dva sina i dvije kćeri, a rodila sam pet puta. Jedan sin mi je bio mrtvorođeni. Nemam vremena tugovati. Nemam vremena za razgovor. Moja me djeca trebaju. Odrasli su, ali me i dalje trebaju. Traže me dok ovako izgubljena lutam labirintom seulskih ulica i uličica. Traže me na sve strane, a ja im se ne mogu javiti. Ne mogu im reći gdje sam jer ne znam. Žele me naći kako bi mi rekli sve ono što su htjeli, a nisu stigli ili nisu znali kako. Trebaju me da olakšaju svoju savjest iako mislim da je to nepotrebno. Savjest? Ništa im ne zamjeram. Ne ljutim se. Pa zašto bih? Oni su moj život. Radila sam za njih sve što je bilo moguće. I nemoguće. Kao i sve mame. Mame to mogu. One znaju kako.
Zovem se Ben Fogle. S uživanjem snimam ovu epizodu moje popularne serije “Ljudi od divljine”. Vanessa Forero me je baš impresionirala svojom životnom pričom. Ne mogu joj dovoljno zahvaliti što mi je dozvolila da zavirim u njezin izuzetno zanimljiv život i što sam je upoznao, nju – tako čvrstu, tako odlučnu, naoko krhku, ali uvijek nasmijanu i optimističnu; što sam čuo priču o njezinoj majci Marini Chapman, priču koja zvuči tako nestvarno, gotovo utopijski, a nije, jer je sve i znanstveno proučavano i dokazano. Od sada mi ništa u životu neće biti teško napraviti i neću se nikada ni na što žaliti, samo ću se sjetiti te iznimne žene i njezinog životnog puta. Ona je odgovor i rješenje za sve probleme, jer vidim njih dvije – Marinu i Vanessu, vidim njihova ozarena lica koja su poput sunca koje nas svakodnevno obasjava.
Ja sam Mirna. Uživala sam u prevođenju ove maestralno napisane knjige o životu jedne neuke, priproste žene koja to nije. Niti je neuka, niti je priprosta iako ona o sebi to misli i kaže. A ja tvrdim da nije tako. Kako može biti? Pa podigla je u velikom siromaštvu četvoro djece sama samcata. Od muža nije imala ni koristi, ni pomoći. Dovijala se kako ih nahraniti, kako ih poslati u školu, kako sačuvati ponos i dostojanstvo pred ljudima kojima nije dozvolila da je sažalijevaju. Njezin život je život svake majke, jer “za tebe je mama uvijek bila mama. Rodila se kao mama.” Prevodeći, radeći na ovoj knjizi mogla sam sebi reći, a možete i vi, drage čitateljice; “Da to sam ja. To se i meni događa. I ja imam mamu. Čak i onda kada fizički više nije uz vas, ona je tu. Imaš je u sebi. Hraniš je svojom ljubavlju, kao što ona, iznutra, hrani tebe. Pokreće te. Ti si njezin osmijeh, ona je tvoj. Ti si njezina kosa, ona je tvoja. Ti si njezin hod dok zajedno koračate ovom civilizacijskom džunglom. I na kraju ona živi u tebi kao što si ti živjela u njoj dok ti se nije otvorio svijet. Nisi htjela van iz sigurnosti njezin tople utrobe. Izišavši, zaplakala si, a ona, tvoja majka ti se osmjehnula, hrabreći te. Zato budi sretna jer – imaš mamu. Kako tad – tako i dan-danas.
Bilješke
Benjamin Ben Fogle, je engleski televizijski voditelj, pisac, istraživač, humanitarac, pustolov . . . U svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri preveslao je Atlantik, popeo se na Mount Everest, obišao više od 50 zemalja svijeta. . . Autor britanske televizijske serije “New Lives in the Wild” (“Ljudi od divljine”) i u jednoj epizodi upoznaje i predstavlja Vanessu Forero
Vanessa Forero, englesko-kolumbijska glazbenica, kantautorica i autorica filmske glazbe. Živi u drvenoj kući kružnoga oblika u rezervatu za jaguare koji je smješten u Sierra Nevada de Santa Marta. U svojoj kući ima studio za snimanje glazbe i bogatu kolekciju egzotičnih instrumenata koje koristi kada se bavi indijanskom etno glazbom.
Marina Chapman, majka Vanesse Forero, žena izuzetno zanimljive prošlosti koja je nakon što je sa svega pet godina bila oteta iz svoga sela u velikim nemirima u Kolumbiji (La Violencia) odrasla u džunglama Kolumbije, prateći i kopirajući majmune – kapucine, pedesetih godina prošloga stoljeća. Uz pomoć svoje kćeri Vanesse i književnice Lynne Barret objavila je knjigu memoara “The Girl with No Name” (“Bezimena djevojka”), 2013.
Kyung-Sook Shin, 1963. Jeongeup, je južnokorejska književnica; objavila je dvadesetak knjiga uglavnom romane. Dobitnica je brojnih prestižnih korejskih, azijskih, ali i europskih nagrada. Najuspješniji joj je roman “Molim te, pazi na mamu”, (2009.)
Park So-Nyo, glavni je lik ovog dirljivog romana. Preko nje upoznajemo nepoznatu nam kulturu, tradiciju i baštinu Južne Koreje, ali i univerzalne vrijednosti obitelji kao cjeline, kao i individualne karakteristike svakoga člana te obitelji.
Mirna Čubranić (1968. Zagreb), književna je prevoditeljica. Diplomirala je engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
