Skender Kulenović, pjesnik, prozaist, esejist i dramatičar, jedan je od najvećih pisaca koje je Bosna i Hercegovina ikada imala, a njegove ime se, osim za umjetnost, veže i za politiku u koju je ušao još kao student i u kojoj je ostao radi ideala i pokušaja stvaranja boljeg društva. Iako ljevičar u srcu, nije se ustezao da otvoreno ukaže na greške Komunističke partije čiji je bio član, kako prije Drugog svjetskog rata kada je bilo opasno biti komunista, tako i poslije, kada je komunizam bio jedina opcija.
Skender Kulenović rodio se 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, u begovskoj porodici. Osnovnu školu Kulenović je završio u rodnom gradu, a godine djetinjstva bile su mu obilježene Prvim svjetskim ratom. Kulenovići se sele u Travnik, u kome Skender završava gimnaziju. Već u tom razdoblju nastaju njegovi prvi sonetni vijenac „Ocvale primule“ koji obljavljuje u almanahu „Hrvatska vila“.
Školovanje nastavlja na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Tu se upoznaje sa demokratskim idejama ljevice, te se priključuje Komunističkoj partiji Jugoslavije. Tijekom studiranja radi kao novinar u časopisima „Hrvatski dnevnik“ i „Novi behar“, da bi 1935. godine napustio skoro dovršene studije, odlučivši se da se u potpunosti posveti novinarskom i književnom radu. Radi kao urednik u nedeljnom listu „Seljačka misao“, a zajedno sa Hasanom Kikićem, Mustafom Orlanovićem i Safetom Krupićem pokreće časopis „Putokaz“ 1937. godine, u kome će objaviti svoju prvu pripovjetku „Noć u vezirskom gradu“.
Drugi svjetski rat Skenderu Kulenoviću donosi smrt oba brata, koja su zbog svojih ljevičarskih ideja ubijena od strane okupatora. Sam Skender se 1941. godine priključuje partizanima. Na ratištu nastaju neke od njegovih najpoznatijih poema: „Stojanka majka Knežopoljka“, „Ševa“ i „Na pravi put sam ti, majko, izišao“. Uređuje partizanske listove i časopise „Krajiški partizan“, „Bosanski udarnik“ i „Glas“, te u njima obljavljuje političke članke i prozu. Od 1944. godine bio je član redakcije „Oslobođenja“, te postaje sekretar Udruženja književnika BiH. Bio je vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a.
Skender Kulenović bio je prvi direktor Drame Narodnog pozorišta u oslobođenom Sarajevu. Na ovu je funkciju došao 1945. i na njoj je ostao tri godine. U teatru je bio u potpunosti angažiran kao konsultant, sudjelovao je u realizaciji svih predstava prikazanih u tom razdoblju, te je sam režirao tri predstave: „Najezdu“ L. Leonova, „Medvjeda“ A.P. Čehova i „Za vlasetoskim doručkom“ I. Turgenjeva. Angažman u teatru ponukao je Kulenovića da i sam postane dramski pisac. Svoju prvu dramu, aktovku A šta sad? napisao je povodom izbora za Ustavotvornu skupštinu. Drama je svoju praizvedbu imala 8. novembra na sceni Narodnog pozorišta, u predizbornoj večeri. Režirao ju je Vaso Kostić. Tijekom sljedeće godine, Kulenović piše dvije drame, jednočinku „Večera“ i jedno od svojih najpoznatijih djela – Djelidbu, komediju u dva čina.
Premijera Djelidbe bila je 5. februara 1948., na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu. I ovu predstavu je režirao Vaso Kostić , a scenografiju je radio slikar Hakija Kulenović. Sam pisac je dopitovao iz Beograda, u koji se u međuvremenu preselio s porodicom, da bi prisustvovao praizvedbi. Iako je predstava bila jako dobra, a sala ispunjena do posljednjeg mjesta, reprize nije bilo. Politički vrh države prosudio je da Kulenovićeva komedija vrijeđa međunacionalne odnose u BiH. Razlozi zabrane leže i u scenskoj interpretaciji ove komedije, u glumačkoj i redateljskoj nadgradnji, odnosno u ubojitoj sugestivnosti neposrednog teatarskog djelovanja. U tumačenju najboljih sarajevskih glumaca ( Stanko Kolašinac, Safet Pašalić, Ljudevit Galic, Jozo Bakotić, Avdo Džinović, Lazar Jovanović, Luka Delić, Olgica Babić), uvjerljivo su oživljeni Kulenovićevi junaci i predstavljeni kao moralno izopačeni, zli i podmukli. Ta užasavajuća istina o našim naravima i našim tamnim porivima doprinijela je zabrani komedije. Lupali su tu večer u pozorištu demonstrativno vratima loža, zaboravljajući pri tome na onu poslovicu koju je Gogolj stavio kao moto Revizoru: Ne krivi ogledalo ako ti je lice ružno.“
Prva verzija drame Djelidba nije izvođena sve do 17. januara 1991., kada je u Kamernom teatru 55 doživjela svoju drugu premijeru, u režiji Faruka Piragića. Usprkos cenzuri i autocenzuri samog autora, koji će dramu prepraviti 1956., dopisujući joj treći ćin, prolog i epilog, Djelidba ostaje estetski konzistentno i uvijek svježe djelo, koje hrabro problematizira tragikomični sindrom bosanskohercegovačkog nacionalnog trolista.
Kulenovićeve drame se postavljaju diljem tadašnje države. Komedija Večera biva izvedena 20. septembra 1948. u Narodnom pozorištu u Beogradu, u režiji Milana Đokovića i Braslava Borozana. Već sljedeće godine Kulenović u „Politici“ objavljuje satiričnu poemu Zbor derviša, koju Fadil Hadžić postavlja na scenu „Kerempuhovog vedrog kazališta“. Svi glumci u predstavi bili su tadašnji prvaci HNK u Zagrebu. Narodno pozorište u Sarajevu Zbor derviša izvodi 22. marta 1950., u režiji Bore Hanauska.
Na nagovor Safeta Čišića, direktora Narodnog pozorišta u Mostaru, Kulenović 1956. iznova počinje rad na Djelidbi. Odlazi u Mostar, gdje se nova verzija drame postavlja na scenu. Reditelj je ponovo Vaso Kostić, a scenograf Zuko Džumhur. Nova Djelidba doživljava premijeru 2. novembra 1957. godine. Sljedeće godine učestvuje na „III Sterijinom pozorju“, i tako postaje prva predstava iz BiH koja je učestvovala na ovom prestižnom festivalu. Skender Kulenović ostaje u Narodnom pozorištu u Mostaru na mjestu dramaturga, po ugovoru koji se obnavlja svakog mjeseca. Ahmed Muradbegović postavlja novu „Djelidbu“ u Banja Luci, a zatim i u Tuzli.
Za vrijeme boravka u Mostaru, Kulenović piše svoju posljednju dramu Svjetlo na drugom spratu. Meša Selimović, tadašnji direktor Drame NP u Sarajevu, traži ovaj rukopis kako bi dramu uvrstio na repertoar sarajevskog teatra. Kulenović odbija njegov zahtjev uz obrazloženje da će „drama izaći iz štampe u septembru 1959. i tako biti stavljena na uvid čitateljskoj publici i pozorištima“. Drama je svoju praizvedbu imala 17. februara 1962. godine u Narodnom pozorištu u Mostaru, u režiji Dimitra Kjostrova. Kulenovićevo Svjetlo na drugom spratu otvoreno se bavi tragičnim nesporazumima, u vrijeme državnog socijalizma i Agitpropa, na relaciji država (partija) – umjetnik (umjetnost), i to onim kriznim i dramatičnim situacijama kada se privatni interesi i ambicije ostvaruju beskrupuloznim korištenjem javnih partijskih funkcija i položaja. Iako Kulenović ostaje isključivo u krugu tzv. srednjeg državnog (partijskog) aparata, jasno je da on podrazumijeva istovjetnost ponašanja koje se širi do samog državnog (partijskog) vrha.
Jedan kritičar je napisao kako bi Kulenović, da se bavio samo prozom, bio dobar prozaista ili, da mu je teatar bio jedina preokupacija, bio dobar dramski pisac, romansijer, esejist. Međutim, Kulenović je bio najbolji kad je pjesnik. Priznao je da se teatrom bavio po zadatku, roman je napisao po nagovoru prijatelja, ali stihovi su mu dolazili kao podzemna rijeka koja iznenada nađe put i hrupi silovito iz svog grotla: „Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“, rekao je sam Kulenović o svom pjesničkom stvaralaštvu. U „Ocvalim primulama“ to je žal za sretnim djetinjstvom u Bosanskom petrovcu prije Prvog rata, u ratnim poemama to je krik boli, a u poznim sonetima to je misao zrelog pjesnika koji vidi iza „bezzidnog zida“. Kulenović je čitav svoj pjesnički opus izrazio ili u poemama ili u sonetima, da bi 1977. napisao svoj zadnji sonetni vijenac „Baruh-Benediktus de Spinoza brusač“, te tako završio krug otpočet pola vijeka ranije „Ocvalim primulama“.
Još od godina provedenih na ratištu, Kulenović se bavio proznim stvaralaštvom. Tijekom žiivota objavio je više pripovjetki, od kojih su najznačajnije „Srce Vam u miloštu nosimo“, „Viđenje Jovana Ćuluma s Čerčilovim djetetom“, „Starac i dijete“, te „Divanhana“. „Ponornicu“, svoj jedini roman, objavio je 1977. kada ulazi u uži izbor za dodjelu NIN-ove nagrade. Smrt je Kulenovića prekinula u pisanju „Pomornice II“, čiji su segmenti objavljeni u „Izabranim djelima“ 1983. Kulenović je „Ponornicu“ osmislio kako tetralogiju.
Iako već ozbiljno narušenog zdravlja, Kulenović 18. januara 1978. odlazi u Mostar, da bi prisustvovao otkrivanju biste Džemala Bijedića. Na putu kući za Beograd dobija grip, stanje mu se naglo pogoršava. Umire 25. januara uslijed potpunog otkazivanja srca i krvnih sudova.
Skender Kulenović je tijekom cijelog svog života nastojao da živi strogo od svoga umjetničkog rada. Često se žalio kako mu političke aktivnosti i ostali zadaci oduzimaju previše vremena: „Sve moje neprospavane noći i ilegalni rad prije rata, pa u ratu, svi ti dugi marševi, sastanci, zasjedanja, pa sve to i poslije rata, stalo je u jednu rečenicu kada sam dobio nagradu AVNOJ-a – aktivno se bavio društvenopolitičkim radom. A glavno je što si napisao!“
Bojana Vidosavljević
Korišten materijal iz Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH
