Intervjui iz budućnosti

Izdavač Ex Libris iz Rijeke upravo je objavio “Četiri magarca apokalipse – razgovore u devedesetima”, zbirku intervjua Heni Erceg iz Feral Tribunea

Današnjica, gotovo podjednako kao tadašnjica, tema je intervjua koje je Heni Erceg prije trideset godina objavljivala u Feral Tribuneu. To je temeljni dojam impresivne zbirke njezinih razgovora “Četiri magarca apokalipse – razgovori u devedesetima” koju je upravo objavio riječki Ex Libris, izdavač koji je izdanja “feralogije” odavna uvrstio u svoj i inače pažljivo promišljen izdavački program.

Prvo valja objasniti naslov jer, premda očito ironičan, nije odmah jasno zašto bi se zbirka intervjua zvala “Četiri magarca apokalipse”. Ovako objašnjava autor uvoda Viktor Ivančić: “Naslov ove knjige dosjetka je Vesne Parun, jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja, koju je upotrijebila u intervjuu što ga je Heni Erceg vodila s njom u siječnju 1996. godine za tjednik Feral Tribune. ‘Četiri magarca apokalipse’ za Parunovu jesu filozofija, poezija, politika i televizija, zahvaljujući čijem je kombiniranom nastupu, veli, ‘slobodna Hrvatska danas slika i prilika svijeta u malom’: ‘Filozofija nam je u mišjoj rupi, poezija u arhivima prošlosti, politika u dnevnom i tjednom tisku, a njeno božanstvo televizija na marketinškom smetlištu povijesti.’” Tu je, dakle, veza sa sadašnjošću: jer uistinu, govoreći o katastrofi onog vremena, sugovornici Heni Erceg govorili su, i ne znajući, o apokalipsi današnjeg.

Knjiga je dojmljiva već na prvi pogled: na više od šesto stranica objavljeno je 58 intervjua koje je Heni Erceg od 1993. do 1997., objavila u Feral Tribuneu, te dva, s redateljem Oliverom Frljićem i preživjelim piscem genocida u Srebrenici Hasanom Nuhanovićem, koje je 2013. i 2015. objavila u slovenskoj Mladini. Ta su dva intervjua dodana u “post festum”, kao prilog dojmu da se od devedesetih malo toga promijenilo. To je, međutim, bilo potrebno tek utoliko što su oba intervjua zanimljiva sama po sebi; no za dojam o začuđujućoj aktualnosti razgovora Erceg u Feralu, od kojih su neki stariji i od trideset godina, nije bilo nužno “podebljavati” ih dodatnim argumentima: rječiti su i sami za sebe.

Svakoga koga zanima ijedan apsekt suvremenosti, od politike do kulture, snažno će privući imena sugovornika Heni Erceg: od inozemnih velikana istočnoeuropske slobode poput Vaclava Havela, Tadeusza Mazowieckog, Adama Michnika i Alaina Finkielkrauta, preko ovdašnjih umjetnika i intelektualaca nesklonih režimima u Zagrebu i Beogradu poput Slavenke Drakulić, Mire Furlan, Ivana Slamniga, Pere Kvrgića, Izeta Hajdarhodžića, Bore Ćosića, Bogdana Bogdanovića, Lordana Zafranovića, don Branka Sbutege, Mirka Kovača, Ivana Lovrenovića, Ede Murtića, Vesne Parun, Rade Šerbedžije i mnogih drugih, do političara teške kategorije koji su činili što su mogli ne bi li devedesete učinili manje zločinačkima, poput Stjepana Mesića, Vlade Gotovca, Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Milorada Pupovca… “Četiri magarca apokalipse” svojevrsna su politička, intelektualna i umjetnička panorama europskih i balkanskih devedesetih, ispričana s najdostojanstvenije pozornice s koje se to uopće može učiniti – s pozornice neovisne, intelektualno relevantne humanističke kritike kojoj je, svakom kolektivu nasuprot, važan pojedinac. Svjedočanstvo što ga ti intervjui sadrže važno je tim više jer danas, što se te pozornice tiče, u odnosu na devedesete osjećamo važnu promjenu nagore: u nepreglednom kaosu internetske džungle ta je pozornica razbijena u paramparčad, i na njoj, tragično, više nijedan etički glas nema veću vrijednost od pukog ‘klika’ na Facebooku.

Intervjuistica je polemična, obaviještena, spretna u razgovoru, nepopustljiva i – zašto prešutjeti fotografije dovitljivo umetnute u tekst – lijepa žena. Intervjui Heni Erceg, bez ikakve sumnje, trebali bi služiti kao udžbenički primjer odvažnog i kvalitetnog novinarskog razgovora; utoliko knjiga posjeduje obrazovnu kvalitetu i sveučilišni potencijal. Ima, istina, i mali urednički nedostatak: intervjui nisu datirani preciznim datumom, nego tek godinom objavljivanja, što može biti dovoljno čitatelju općih interesa, ali će stvoriti nepotreban i dodatan posao svakome tko ih bude čitao s nakanom da precizno rekonstruira vrijeme i(li) osobe. Usprkos tome, “Četiri magarca apokalipse – razgovori u devedesetima” dragocjen su izvor kako za vrijeme, tako i za profile svakoga od sugovornika, jer intervjui su iscrpni i tematski relevantni, pa su sugovornici imali mogućnost široke eksplikacije; razgovori što ih je Heni Erceg objavljivala u Feralu nadilaze puke informativne intervjue-izjave kojima mediji nažalost obiluju sve više, i prerastaju u razgovore ravnopravnih, zainteresiranih i obaviještenih sugovornika, angažiranih na tome da se zajednički razumije situacija vremena, slagali se oni o njoj ili ne. Knjiga Heni Erceg, u jednu riječ, važan je, zanimljiv i dobrodošao naslov u sada već popriličnoj biblioteci koja svjedoči o uvijek iznova fascinantnom fenomenu Feral Tribunea, naime da je bio i ostao – arhiv budućnosti.

 

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Ma kakav Nikola Tesla, genijalni izumitelj struje koja pak ni 30 godina nakon rata, „brigom“ države, ne svijetli u tolikim selima nastanjenim Srbima, a čija...
Hrvatsko pravosuđe u medijskoj tišini podiglo je optužnicu protiv generala HVO-a Nedjeljka Obradovića za ratne zločine nad Bošnjacima za vrijeme rata u BiH. Iako hrvatska...
A Hrvati? Hoće li, njih oko 600 tisuća, ostati vjerni glasači kriminalaca koji vode zemlju? Hoće, hoće, sve je njih veliki vođa negdje uhljebio, ugnijezdio,...
Boris Pavelić za Tačno.net piše o izložbi “Pod nebom vedre vjere – Islam i Europa u iskustvu Bosne” koja je postavljenja u Zagrebu, a koju...