Kada je u travnju 2016. godine Tomislavu Karamarku, tadašnjem šefu HDZ-a, potvrđen još jedan mandat na unutarstranačkim izborima, isti se vidno euforičan obratio okupljenima u središnjici stranke u pratnji dvojice svojih tajnika, Milijana Brkića i Tomislava Čuljka. Pamte to, vjerujem, samo ovakvi fanatici kao što sam ja i čistačica koja je kupila boce pjenušca i plastične čaše i iskaznice HDZ-a što su se lijepile na čelo.
Elem, uz već otrcane fraze tipa “vratit ćemo HDZ-u ime i prezime, ponos i dostojanstvo, izvorna načela dr. Franje Tuđmana”, Tomislav Karamarko osvrnuo se i na buduće programske projekte koji se odnose na Hrvatsku kojom, kako je istakao, nije zadovoljan.
Hrvatska je izgubila domoljubni karakter, i Hrvatska je zaboravila na branitelje i Domovinski rat. Osim toga, Hrvatska je, nastavio je u istom tonu Tomislav Karamarko, zaboravila i svoje vjerske, ideološke i svjetonazorske korijene.
“Hrvatska nas je skupo koštala i nećemo je, jednostavno, prepustiti demontaži, zaboravu i nestanku. U ovom mandatu artikulirat ćemo žestoko domoljublje sasvim jasno u svom ideološkom izričaju. Zbog svih onih koji su dali živote za Hrvatsku na nama je da to provedemo”, ustvrdio je novi šef razdraganom mnoštvu ulizica, polusvijeta i drumskih razbojnika.
Već sutradan, iza te burne najave o žestokom domoljublju, Tomislav Karamarko krenuo je žestoko. Goran Radman, tadašnji šef HRT-a, našao se pod žestokom paljbom te smo u medijima saznali kako ima niz afera i kako će morati otići. Nije istinabog ta državna televizija ni pod Radmanom izgledala ništa drugačije doli reda žestokog domoljublja, reda sjećanja na žrtve i slavne bitke i reda vjerskih priloga, no očito to nije bilo dovoljno žestoko.
Od Tomislava Karamarka saznali kako smjena Gorana Radmana nije čistka već, jednostavno, građani Republike Hrvatske nisu zadovoljni tim javnim servisom koji plaćaju 80 kuna mjesečno – danas osam eura. Gospodin Radman mora otići i ta se struktura mora početi ponašati profesionalno, objektivno i domoljubno. Žestoko domoljubno. Za koga oni rade program ako su protiv većine građana Republike Hrvatske – upitao se tada Karamarko. Za koga rade program koji je u suglasju s većinom građana, tada je i žestoko upitao Karamarko pa se obrušio i na učitelje ocijenivši kako nam djeca iz škole ne izlaze s dovoljno domoljublja. Što je to dovoljno domoljublja, Tomislav Karamarko nije tada novinarima pojasnio, no bilo je sasvim jasno da Tomislav ima žestoke planove za budućnost kulture u Hrvata, medija, školstva, a naročito državne televizije na kojoj, po njegovoj ocjeni, nije bilo dovoljno domoljubnog naboja.
Goran Radman razriješen je dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a sa 78 glasova za, 29 suzdržanih i samo 4 saborska zastupnika protiv, Siniša Kovačević imenovan je novim vršiteljem te dužnosti i, koliko me pamćenje služi, a Bogu hvala još služi, jedini je Radimir Čačić tada rekao kako je to politička promjena uzrokovana dolaskom nove vladajuće većine i da će to biti u budućnosti pogubno jer se politika izravno involvira u programsku tematiku državne dalekovidnice. Mostov Miro Bulj podsjetio je da su građani dužni plaćati pristojbu, bez obzira na svoje loše imovinsko stanje, a nerijetko ih se zbog dugova i blokira, no kako se i očekivalo – sve je ostalo na tome. Na tih nekoliko komentara, a tada je krenulo žestoko. Radmanov HRT, koji istinabog i nije bio ništa drugo doli red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa kako koji red i u kojem terminu, dobio je sasvim novu turbo žestoku programsku izmjenu u red žestokog domoljublja, red žestokog podsjećanja na branitelje i, naravno, red žestokog katoličkog programskog sadržaja. U svoj toj sili žestokih dokumentaraca, emisija vjerskih i braniteljskih sadržaja, praktički i nije bilo mnogo prostora za kakav dobar film, nogometnu utakmicu ili dokumentarac o tajnama svemira. Vremenom dobri filmovi, dokumentarci koji nisu o svećenicima ili svecima, i, naravno, nogometne utakmice, ili su prikazani u kasno noćnim terminima ili su polako selili na konkurentne televizije. HRT, ukratko, sa svojim žestokim domoljubljem postao je HRT onakav kakvim ga je najavio Tomislav Karamarko i tada, a bogami i do danas, nikome to i nije bilo strašno čudno. Niti se tko bunio niti je izlazio na ulice niti, daleko bilo, pisao što o tome.
Ono što je, naime, govorio Tomislav Karamarko te večeri u svom predizbornom stožeru, nije bila njegova proizvoljna vizija i plan koji mu je pao iznenada na pamet. Tomislav Karamarko na tom cilju, da uvede žestoko domoljublje u škole, vrtiće i, naravno, u državnu dalekovidnicu, temeljio je svoj predizborni program. Kao i program svoje stranke koja je vladala Hrvatskom, a za što mu je velikodušno povjerenje dalo preko 50% iste te Hrvatske.
Tomislav Karamarko, ponavljam, nije izmislio ništa novo, već je sa svog šalabahtera, koji je nosio svuda sa sobom, samo čitao predizborna obećanja koja su s oduševljenjem prihvatili građani RH.
Građani RH, dakle, da budemo sasvim precizni, jasno su i glasno dali svoje povjerenje predizbornim obećanjima Tomislava Karamarka, koji je u svojoj kampanji često obećavao što namjerava kada prvo učvrsti svoj položaj u HDZ-u, a potom sa stabilnom saborskom većinom krene u žestoki boj za vraćanje Hrvatske u domoljubne gabarite s jasnim domoljubnim sadržajima.
Građani Hrvatske, dakle ne građani Sjeverne Koreje, koji jedini još na svijetu uz nas plaćaju televizijsku pretplatu koja ih uredno ovrši ako nemaju za istu, oduševljeno su prihvatili sve što je Tomislav Karamarko namjeravao domoljubno učiniti i čvrsto vjerujem da građani Hrvatske nisu bili zadovoljni prvo s domoljubnom Hrvatskom koje je to malo, a zatim i s Goranom Radmanom, koji je domoljubno loše ravnao najdražom televizijom.
Građani Hrvatske mogli su i na zadnjim izborima, da ne duljim, kazniti sve one koji su žestokim domoljubljem zasuli njihove živote, kao i žestokim braniteljima i još žešćim svećenicima, ali očito vole svoj HDZ i još više vole svoj HRT koji, ako ih pitate, ni dan-danas nije dovoljno žestok. Nije dovoljno etnički čist. Tu i tamo omakne im se kakvo “Leto kada sam poletela”, a to glasač – gledač HRT-a ne oprašta?
Zašto, dakle, građani Hrvatske još jedini u svijetu, uz građane Sjeverne Koreje, tako razmišljaju i zašto građani Hrvatske vole red domoljublja, red branitelja i red svećenika, pa usto još to i plaćaju uz mjesečne ugroze od ovrha, nije medicinski poznato, a da bi taj fenomen istražili, potrebno je vratiti se u vrijeme kada su građani Hrvatske bili građani Jugoslavije.
I tada, lično kao i sada, građani Jugoslavije plaćali su uredno svoju radio-televizijsku pretplatu. I tada, kao i sada, programski sadržaji iste bili su domoljubni, uz red branitelja SUBNOR-a i red vjere koja je tada bila Partija. Točno se sjećam dana kada sam htio gledati bilo što drugo, a kada su me moji ukućani, u strahu da susjedi ne čuju, otjerali u sobu.
Kao što vidite, ništa se u Hrvata nije promijenilo nabolje. I tada, uostalom kao i danas, Hrvati će uredno plaćati reket državnoj televiziji koju ne gledaju, ali na kojoj je red da bude red domoljublja, red branitelja i rata završenog prije trideset godina, i red vjere u socijalizam, pardon, u našu svetu katoličku i domoljubnu Crkvu. Ništa se promijenilo nije i sasvim mi je jasno kako i dan-danas jedno dijete želi gledati “Leto kada sam poletela” i kako ga roditelji, u strahu da susjedi ne čuju, tjeraju u krevet. Jer Hrvatima je oduvijek jedino važno bilo što će susjedi reći. A pred susjedima, kao i pred izbornim kutijama, Hrvatima je najvažnije bilo, i biti će nažalost dovijeka, da ostane dovoljno domoljublja, što više branitelja da bude i rata koji nikad završiti neće, i, naravno, što više misa, procesija, izravnih uključenja u Vatikan i vječnog čekanja da Stepinca proglase svecem.
To smo mi i tako će na ovim prostorima biti zauvijek. Jer će Hrvat možda i mijenjati države, ali nikada neće mijenjati svoj strah. Strah što će susjedi reći ako im s sa televizora čuje srpski. Ako je i s HTV- a, bolje promijeniti program. Na drugom je misa.
