Foto: Pexels/Ilustracija
“Meni niko nije smio da pomogne, dok nisam otišla u sigurnu kuću. Tu je već bilo drugačije”, kaže naša sagovornica koja je u nasilnom braku povela skoro tri decenije.
Ona je samo jedna od nekoliko stotina žena koje godišnje potraže sklonište i pomoć u nekoj od sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini, tražeći priliku za novi život nakon brakova u kojima su ostajale zbog djece, finansijske ovisnosti te pritiska porodice i društva.
“Sigurna kuća mi je puno pomogla i dan danas mi pomaže. Kada sam bila tamo pazili su me, ohrabrili su me. Njih da nije bilo ne bih uspjela sve ovo”, dodaje za Tačno.net uz uvjet anonimnosti.
Ona je prije četiri godine odlučila da napusti nasilnika i prijavila se u sigurnu kuću, nakon čega joj se život promijenio nabolje. Iako joj to nije bio prvi odlazak u instituciju orijentisanu ka pružanju pomoći ženama žrtvama porodičnog nasilja, to je bio prvi put da se po izlasku nije vratila nasilniku, već je odlučila da život nastavi samostalno.
“On mi nije dao da radim. Kad sam bila u sigurnoj kući i kad sam izašla, one su mi čak i čuvale dijete, ja sam završila kurs za njegovateljicu i radim u toj struci. Čim vi imate finansijsku nezavisnost drugačije je sve”, ističe naša sagovornica kroz razgovor.
Trend osamostaljenja žena u porastu
U Bosni i Hercegovini djeluje osam sigurnih kuća koje se na godišnjem nivou susreću sa stotinama korisnica. Pet se nalazi u Federaciji Bosne i Hercegovine, dok su ostale tri u Republici Srpskoj.
Mubera Hodžić-Lemeš, menadžerica Sigurne kuće Fondacija lokalne demokratije u Sarajevu koja djeluje od 2000. godine, ističe kako su u 24 godine rada imali 2.390 korisnica od čega je bilo 862 žena, 1125 djece i 403 djevojke te naglašava da je godinama primjetan pozitivan trend smanjenja povratka žrtva u porodicu s počiniteljima nasilja.
“Mi kad smo tek otvorili Sigurnu kuću, u prvim godinama, čak 95 posto se vraćalo počiniteljima nasilja zato što su bile ekonomski ovisne, jer ih sistem nije podržavao i nisu imale druge mogućnosti. Mi godinama pratimo trend smanjenja toga odnosno osamostaljenja žena. Prošle godine, jako veliki broj, 66 posto žena se osamostalilo i nakon izlaska iz sigurne kuće nije se vratilo počiniteljima nasilja. Trend je smanjenja povratka počiniteljima nasilja zahvaljući brojnim programima i mjerama koje se poduzimaju”, pojašnjava Hodžić-Lemeš.
Foto: Interview.ba
No, sigurne kuće nisu samo sklonište za žene koje su pobjegle od nasilnika i odlučile da potraže pomoć. U sigurnim kućama uz psihološku i pravnu pomoć, ženama je omogućeno da prođu kroz različite edukacije i kurseve kako bi nakon izlaska mogle da budu samostalne i finansijski neovisne.
Hodžić-Lemeš ističe kako imaju program s resornim ministarstvom gdje je omogućeno plaćanje troškova kirije i režijskih troškova u trajanju, ove godine, osam mjeseci.
“Protekle dvije godine je bilo po šest mjeseci. Ovo je ključni program koji se provodi. Na taj način njima se pruža podrška pri osamostaljenju u prvim mjesecima koja je ključna dok ona ne završi razvod braka, ne ostvari alimentaciju, socijalna davanja kroz neke subvencije, itd.”, pojašnjava.
Osnaživanje žena koje su žrtve nasilja u porodici sredstvima za sticanje nezavisnosti, kao što je omogućavanje pristupa kursevima, obukama za posao u sigurnim kućama može biti ključni faktor i pomoći im da se oslobode zlostavljača, ističe i psihologinja Vildana Zrnanović-Hasanović.
“Razvojem vještina i pomažući im da osiguraju stabilan posao, žene žrtve nasilja mogu steći finansijsku autonomiju i smanjiti broj prepreka koje ih ograničavaju da napuste zlostavljača. Ovi kursevi mogu povećati njihovo samopoštovanje, pružiti osjećaj postignuća i ponuditi praktične alate za izgradnju novog života izvan nasilne veze. Osim toga, sticanje nezavisnosti kroz obrazovanje i radne vještine može povećati njihovo samopoštovanje i samopouzdanje, čineći ih manje zavisnim od zlostavljača za finansijsku podršku”, pojašnjava ona.
Ustupljena fotografija
Značaj podrške porodice po izlasku iz sigurne kuće
Naša druga sagovornica, također bivša korisnica sigurne kuće, naglašava da svaka žena, ako ima potrebu, treba da se prijavi u sigurnu kuću. Ona je također kratko vremena bila u sigurnoj kući sa svojim djetetom nakon što je prijavila supruga za nasilje. Nakon izlaska iz sigurne kuće nije željela da se vrati u nasilno okruženje najviše zbog svog djeteta, pa je odlučila pronaći svoj stan, a potom je krenula tražiti posao.
“Ja sam se spremila sama i od svake trgovine i poslovnog prostora i pitala za posao. Tako da sam se zaposlila i radim”, rekla je za Tačno.net, također uz uvjet anonimnosti.
Naglašava da je procesu osamostaljenja, koji se prema riječima naših sagovornica čini “najstrašnijim u momentu kad trebate napustiti sigurnu kuću”, imala pomoć svoje porodice, ali i od suprugove.
“Imala sam podršku, osjećate se sigurnije, ima vam ko pomoći i znate da niste sami”, kaže ona.
Psihologinja Zrnanović-Hasanović ističe kako je podrška porodice izuzetno važna za oporavak žrtve i njenu dobrobit.
“Benefiti koje takav vid podrške daje jesu emocionalna podrška, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti što može biti ključno u procesu oporavka i stabilizacije,” Zrnanović-Hasanović kaže za Tačno.net.
“Međutim, dinamika svake porodice i svaka situacija je jedinstvena, pa je važno osigurati da podrška bude pozitivna i da nije štetna za dobrobit pojedinca”, dodaje.
Menadžerica Sigurne kuće Fondacije lokalne demokratije, Hodžić-Lemeš, govoreći o podršci ženama nakon sigurne kuće, naglašava kako u ovoj sigurnoj kući žene mogu nastaviti psihoterapijski tretman u Centru za žene ove fondacije.
“Također nas pozivaju na SOS telefon gdje se radi određena vrsta podrške odnosno informiranja jer, posebno kad tek počnu s samostalnim životom, potrebna im je podrška, dosta informacija, jer im je to prvi put da vode samostalan život. I one koje nemaju podršku porodice zaista im je važno da imaju podršku institucija”, poručuje Hodžić-Lemeš.
Napuštanje nasilne veze složena je i hrabra odluka koja često uključuje mnoge faktore, uključujući strah, finansijsku ovisnost, psihološku manipulaciju i nedostatak podrške, pojašnjava psihologinja Zrnanović-Hasanović.
“Stigmatiziranje žrtava može dodatno produžiti cikluse zlostavljanja i spriječiti žrtve da potraže pomoć i podršku kada im je najpotrebnija”, dodaje ona.
Stoga naše sagovornice naglašavaju da svako treba da se obrati institucijama, pogotovo sigurnim kućama.
“To bih ja svakome preporučila. Tu su žene, tu te niko ne osuđuje, sve što te boli možeš ispričati. Ja sam se vraćala i nikad me nisu osudile” zaključuje naša sagovornica s početka priče.
SOS Crvena linija za žrtve nasilja u FBiH JE 1265, a 1264 je broj za područje Republike Srpske.
