Rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen – usvojena prošlog petka u Skupštini Crne Gore najtješnjom mogućom većinom – motivirana je isključivo unutrašnjopolitičkim odmjeravanjem snaga te služi kao svojevrsna isprika i dokazivanje lojalnosti Srbiji, jer je Crna Gora bila među onim državama koje su u svibnju u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda izglasale proglašenje 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
Andrija Mandić – predsjednik Skupštine Crne Gore, šef otvoreno prosrpske i proruske Nove srpske demokracije te četnički vojvoda, što god značilo ovo potonje – upotrijebio je svoju ključnu ulogu u aktualnoj vlasti da bi se iskupio pred vlastitim biračkim tijelom i predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, svojim političkim mentorom i uzorom. Propagandni smisao crnogorske rezolucije sastoji se u relativizaciji UN-ove rezolucije o srebreničkom genocidu, odnosno u plasiranju teze da su Srbi žrtve genocida, a ne narod u čije je ime počinjen genocid. Kao da jedno isključuje drugo.
Mandić se, dakle, želio pokazati većim Srbinom od Vučića, a u tome su mu pomogli koalicijski partneri predvođeni premijerom Milojkom Spajićem, čelnikom Pokreta Europa sad, koji pokušava držati otvorena vrata i u Bruxellesu i u Beogradu. Spajić je podržao rezoluciju da bi očuvao vladajuću koaliciju i ostao na vlasti. Mandićevo iskupljenje suštinski je značajno jedino u kontekstu političkih prilika u Crnoj Gori, a o tim prilikama dosta govori činjenica da je za rezoluciju glasao 41 od 81 zastupnika u parlamentu.
Riječ je o zemlji rascijepljenoj na one koji u aktualnoj politici Beograda vide otvorenu prijetnju nezavisnosti Crne Gore, i na one što čeznu za skutima Srbije i Srpske pravoslavne crkve, a politički predstavnici ovih drugih trenutno čine presudne karike vlasti. U tom smislu, Rezolucija o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen – sluganska zloupotreba žrtava u dnevnopolitičke svrhe – nije najzloćudnije što je poduzela ili poduzima aktualna crnogorska vlast: opasniji je i skandalozniji, primjerice, obračun s ljudima koji su 2016. godine osujetili pokušaj državnog udara; Andrija Mandić, sadašnji predsjednik Skupštine, bio je jedan od sudionika te zavjereničke operacije, čiji su kraci sezali prema Srbiji i Rusiji.
S druge strane, reakcija premijera Andreja Plenkovića i hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova bila je pretjerano nervozna i dramatična: odmah se, prilično neuvijeno, zavitlalo prijetnjom o blokadi ili otežavanju crnogorskih pristupnih pregovora s Europskom unijom. Predsjednik Zoran Milanović bio je suzdržaniji: nakon telefonskog razgovora s Jakovom Milatovićem, predsjednikom Crne Gore, objavio je kratko saopćenje u kojem nije otišao dalje od ocjene da se radi o nepotrebnoj rezoluciji. Ostavimo li po strani jeftine političke motive i nacionalističke propagandne manipulacije, u crnogorskom dokumentu nema ni jedne neistine, lažne optužbe i neprimjerene kvalifikacije.
Druga je stvar što glavna struja ovdašnje politike smatra da je Hrvatska završila priču o Jasenovcu, da je dovoljno to što državni vrh jednom godišnje obiđe spomen-područje i pokloni se žrtvama te da nije važno što se skriva iza fasade protokola i deklarativnih osuda. A skriva se dugogodišnja praksa neometanog, pa u nekoj mjeri čak i državno sponzoriranog poricanja jasenovačkog genocida iz kruga političke i intelektualne desnice, skriva se prešućivanje ustaške genocidne namjere prema Srbima te sumanuto umanjivanje broja žrtava, kao i falsificiranje karaktera Nezavisne Države Hrvatske. U aktualnoj vlasti, uostalom, sudjeluje stranka, Domovinski pokret, koja njeguje – u najmanju ruku – veoma ambivalentan odnos prema NDH i ustaštvu.
Jasenovac – odnosno sustav ustaških koncentracijskih logora – najteža je ljaga u povijesti hrvatskog naroda, no to se ne da zaključiti iz hrvatskih udžbenika povijesti, iz historiografske produkcije, iz književnog, filmskog i kazališnog stvaralaštva, iz atmosfere u javnom i društvenom prostoru… Isti je slučaj sa Srbijom i Srbima kad je riječ o Srebrenici. Hrvatska se u proteklih 35 godina odbijala suočiti s razmjerima zla što je u Drugom svjetskom ratu počinjeno u ime hrvatskog naroda i uz odobravanje velikog dijela tog naroda, izbjegla je da se odgovorno nosi s teretom vlastitog zla.
Umjesto toga, posezalo se za kurtoaznim osudama, blagonaklono se gledalo na razne oblike relativizacije zločina i sve se svaljivalo na skupinu manijakalnih ubojica kao da se radilo o incidentu a ne o sistemu, dok je ljevica forsirala kratkovidni stav prema kojem Hrvatska baštini isključivo tekovine pobjedničke partizanske borbe. Nervozne reakcije Zagreba na crnogorsku rezoluciju samo otkrivaju manjak samopouzdanja i nečistu savjest zbog nevoljkosti ove nacije da se ozbiljno uhvati ukoštac s jasenovačkim kompleksom.
