Jasna Šamić: O Bosni i Hercegovini, književnosti dijaspore i reprezentaciji traume

Bez obzira na to koju kulutru ili traumu pisac migrant reprezentira u tekstu, ne možemo isključiti činjenicu da književnost dijaspore jeste bosanskohecegovačka, da na nju grčevito referira, ali i da je ona u isto vrijeme i književnost nove kulture, nastala in-between, kao i identitet pisaca, zbir razlika – reprezentira (ne)pripadanje u dva kulturna konteksta, ali na njih i referira

Jasna Šamić, foto: Milomir Kovačević

U vrijeme kada dnevna svjetlost postaje kraća i drveće odbacuje svoje listove ostavljajući grane ogoljenim, laste biraju svoje zvijezde vodilje, formiraju grupe i lete prema toplijim krajevima kako bi izbjegle hladnu zimu. Onda kada se jedna država raspada, bujaju politički i etnički sukobi, proglašava se nezavisnost i čuju prvi pucnji, porodice u žurbi pakuju džempere, nekoliko fotografija, pasoš, ušteđevinu i odlaze prema nepoznatim državama kako bi izbjegle smrt.

U tuđini izbjegli rat, ali ne i traumu; gubitak, strah i bol pohranjuju u svoje pamćenje koje određuje identitet. Identitet, pod zahtjevom asimilacije i nove kulture teže promijenjeni. Trauma je onemogućava pa ne dolazi do potpune konverzije identiteta. Razumijevajući pisca migranta shvatamo da nova kultura može ostaviti dvojake posljedice na njegov osjećaj identiteta – ili će marginalizacija ojačati strah od drugog i zatvoriti kategorije identiteta, ili će nova kultura pružiti nove mogućnosti i susret s Drugim obogatiti i učiniti identitet fluidnim.

Spoj stare i nove kulture u čovjeku hibridu formira treću kulturu u kojoj vrišti zahtjev za novim pripadanjem, očuvanjem identiteta i očuvanjem kulture od zaborava. Ispisivanje traume olakšava svakodnevnicu, a književnost čini očuvanje prošlog identiteta mogućim. Zbog toga pisci migranti ogrću svoje tekstove nostalgijom, čežnjom i romantičarskim sanjarenjem o domovini. Tako najčešće tragaju za prošlim identitetom ili ispisuju traumatsko iskustvo rata i migracije, da bi se nakon eventualnog doživljenja katarze okrenuli ispisivanju traumatskog iskustva življenja u novoj kulturi. Time traumatsko iskustvo rata, migracije i življenja u novoj kulturi postaju glavni faktor djelovanja na migrantsku književnost.

In-between: Reprezentacija traume i izazovi tržišta

Jasna Šamić, bosanskohercegovačka i francuska spisateljica, živi u Parizu, gdje je 1984. godine odbranila doktorsku disertaciju. Tamo se zadesila kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini. Do 1992. godine bila je vanredna profesorica na Odsjeku za orijentalistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kada bez obrazloženja dobiva otkaz.

Strahujući za porodicu pod utjecajem traume napisala je nekoliko dramskih tekstova, a potom i roman Soba s pogledom na okean koji je objavljen i u Francuskoj. Pod utiskom promijenjenog Sarajeva nakon ratnih razaranja, Šamić je objavila roman Portret Balthazara Castiglionea, a, kako kaže, „da nije bilo agresije na Bosnu“ i njene druge knjige koje „ne govore o ratu“, Bosanski paviljon, monografija Pariz Sarajevo 1900, kao i zbirke pjesama i drame te tri pozorišna komada, možda se ne bi pojavila.

„Pisanje uopšte, o kojem se god žanru radilo, pomaže mi da se suočim s traumom i pokušam da je se oslobodim. Ali pošto mi jedan tekst, jedna pjesma ili jedna knjiga nisu bili dovoljni da se oslobodim snažnih osjećanja, napisala sam puno i eseja, i pjesama, i romana i pripovijedaka i scenarija (jer sam pravila i dokumentarne filmove) i drama…  I još se nisam riješila ne samo trauma od rata, koje sam pokušala riješiti i odlazeći za vrijeme rata u Sarajevo, nego ni drugih trauma koje život nosi sa sobom. Zato za sada nastavljam da pišem. Pisanje jeste terapija, ali i vokacija, jer ja to radim od djetinjstva, i samo to“, istaknula je Šamić.

Trauma je rana tijela i uma, „rana koja vrišti, koja nam se obraća u pokušaju da kaže stvarnost ili istinu koja inače nije dostupna“, na tragu Freuda navodi Cathy Carruth koja istražuje vezu između pripovijedanja i stvarnosti i na književnost gleda kao primjer psihoanalize.

U novoj kulturi pisci migranti ratnu traumu realiziraju kao antiratno pismo. Tada pišu o bosanskohercegovačkoj kulturi i njihova književnost nalikuje na književnost matice. U antiratnom pismu, osim ratnih tema i motiva, često susrećemo poetiku svjedočenja i kreiranje lika u ulozi žrtve. Odnosno pisci iz dijaspore nose svojevrsnu odgovornost da na taj način, u imaginarnom svijetu, svjedoče o strahotama užasa i stanu na stranu žrtve.

Pišući o kolektivnoj traumi, njihova književnost javlja se kao sredstvo za očuvanje kulture i identiteta. Spajanjem s prošlošću pisci čuvaju vezu s domovinom, reprezentiraju identitet i kulturu i, moguće, u narativu uspostavljaju stari ili novi identitet. Jasna Šamić mišljenja je da pisci u narativu mogu uspostavljati identitet i ističe da „vjerovatno svaki pisac iz dijaspore čuva nesvjesno, ma kakva da je tema njegovog djela, identitet zemlje porijekla, u ovom slučaju Bosne i njene kulture.“

Pisci na taj način odlaze u prošlost i čuvaju vezu s domovinom i reprezentiraju kolektivni identitet te iz istog razloga nastoje pripasti dijasporskim grupama, pa se dešava da njihova književnost dopire samo do publike unutar takvih grupa.

S druge strane, ukoliko pisci dominantno reprezentiraju novu kulturu i individualnu traumu izmještenosti, njihova književnost često je zahtjev za pripadanjem novoj kulturi. Upravo je traumatično iskustvo migracije i života u novoj kulturi ono što razdvaja književnost dijaspore od bosanskohercegovačke književnosti, ali u isto vrijeme to je ono što razdvaja književnost dijaspore od nove kulture čineći tako treću kuluru, kulturu in-between.

Književnost Jasne Šamić napravila je odjek i na domaćoj sceni i u Francuskoj, a kako kaže, pozicioniranje na tržištu ne zavisi „ni od talenta ni od autora, nego od mašinerije koju pokreće izdavač.“ Jasna trenutno radi na drugom i trećem tomu rukopisa za koje očekuje da će se pojaviti početkom iduće godine (U ogledalu Uspomena – Gradovi i lica), te romanu na francuskom pod naslovom Le Cirque de Lacretelle. Bez obzira na nagrade koje je dobila u Francuskoj i svijetu, pozicioniranje na tržištu nije bez izazova, a renome se gradi preko izdavača. Trenutno, Šamić je u potrazi za francuskim izdavačem za bajke koje je napisala:

„Moj izdavač ne spada u najveće izdavače i nema dobru distribuciju i difuziju, pa ni takvog agenta, ali se moje knjige mogu naći, to jest naručiti u svim knjižarama Francuske i u frankofonim zemljama. Ipak sam uspjela, ne znam ni sama kojima kanalima, da dobijem i u Francuskoj i svijetu neke nagrade, a više mojih romana bilo je u najužem krugu za velike francuske nagrade. U Bosni je situacija, tržišna situacija, još gora, osim za rijetke autore koji su uspjeli da se nametnu, opet aktivnošću većih izdavača“.

Prateći predstave u pozorištima u Bosni i Hercegovini, Šamić primjećuje da su „teme sve lokalnije, paradoksalno čak i onda kad se na scenu postavljaju strani autori, odnosno da je u njima sve manje univerzalnih poruka, a najviše ulagivanja religijama. Imam osjećaj da je literatura slična onoj koja se pisala za vrijeme rata, kao da je piše jedan autor, a filmovi koji se prave u cijeloj tzv. regiji liče mnogo jedni na druge, kao da ih je pravio jedan režiser. Bez obzira na razne festivale koji se tamo organizuju, što je, naravno, dobro, ali istovremeno kao i da su i ti festivali postali nečiji lični posjed“, ističe Šamić i napominje da se „Bosna u kulturnom pogledu sve više zatvara.“

Zaleđeni trideset godina

U romanu Soba s pogledom na okean, koji se realizira iz pozicije izgnanika, Šamić prikazuje da neko ko nije proveo rat u Sarajevu i dijelio patnju, nije dobrodošao – ni na kulturnu scenu ni u grad. Zanimalo me je da li se, iz njene perspektive, danas nešto promijenilo.

„Vidim da se situacija zaledila i da već 30 godina nema pomaka, naravno – nema bombi, nadam se da ih neće ni biti iako je situacija opasna, zbog podjela, i vođa koji su iskoristili rat u lične svrhe i nemaju namjeru da išta promijene u tom smislu. Promijenilo se u tom smislu što su oni koji su „radili pod bombama“ zauzeli sve pozicije, stvorile su se klike (kod nas se kaže ‘halke’), gotovo neprobojne klike, koje više ne gledaju je li neko bio tu ili nije, nego ne vide više ikog osim sebe. Promijenilo se možda na gore. Bosna i njeni stanovnici, a posebno vlasti nisu učinili bilo šta da stvarno izgrade zemlju nakon rata. Dapače. Možda je uporno ruše i dijele. U tom slučaju neke inteligentne zemlje pozivaju sve svoje stanovnike iz inostranstva da u tome učestvuju. Bosanske vlasti, a donekle i oni koji vladaju u kulturi više nego ikad, nastavljaju da parčaju zemlju“, ispričala mi je Jasna.

U Sobi sa pogledom na okean Bosna je „krvavi komad mesa“, a u  romanu Mozart Jasna donosi sliku Bosne kroz perspektivu stranca. Šamić, koja u svojim djelima gotovo uvijek daje kritiku kulturalnih normi, naglašava da Bosna danas treba „da se okrene sekularnosti, da religija bude privatna stvar, da se ljudi zainteresiraju više za ekonomiju, koja može donijeti i razvoj kulture, da ne dopuštaju da budu manipulisani od vođa koji su dokraja korumpirani“. 

Pravo na reprezentaciju traume i uspostavljanje identiteta

U Tri mita o imigrantskom pismu Saša Stanišić, njemački pisac porijeklom iz Bosne i Hercegovine  osuđuje zatvaranje imigrantske književnosti u kategoriju i kaže kako radije čita „drugu ili treću knjigu imigrantskog pisca, onu knjigu koju je napisao nakon što je ispričao svoju egzilantsku priču“. Stanišić u istom eseju napominje da „vrijednost književnog djela ne raste automatski zbog činjenice da je njegov autor imigrant i da je prema njegovom mišljenju provokativnije svjedočiti o tome kako neko iz jedne kulturne sfere vidi novo okruženje (…) bez njuškanja po interkulturnom zagrljaju.”

Na taj način, živeći na margini društva, a ne u centru, pisci migranti svojom književnošću mogu razvijati interukluturalnu senzitivnost u prikazu Drugog i obogatiti novu kulturu, ali i kulturu matice. Šamić to radi kroz brojne likove u svojim romanima, a ističe dva – glavni lik i drugi likovi iz posljednjeg romana Duhovi XV arondisamana, te roman Deveti val (Les Contrées des âmes errantes), u kojem prikazuje „bivše strance koji su živjeli dugo u Sarajevu, gdje su došli bježeći od raznih nedaća i politika. Tu je Liza Kazanskaya, čiji je otac bio sudija cijele oblasti Kazanj i poznavao Tolstoja, ona se sama sjeća Lenjina, (inače rođena je u Omsku i došla je u Sarajevo skupa s jednim oficirom, Bosancem koji je bio regrutovan od Austrougarske i poslan na ruski front. U isto vrijeme kada i Josip Broz.). Potom, tu su i ostali likovi, skupa s Aljošom, koji je, dakle, raznog porijekla i koga sreće naratorka u svom rodnom gradu Sarajevu; Aljoša postaje njen muž.“

Međutim ako „vrijednost književnog djela ne raste zbog činjenice da je njegov autor imigrant“, isto tako ona se ne bi trebala ni oduzimati ako pisac pripovijeda o traumi. Piscima ne možemo osporiti pravo da progovaraju o bolu i strahu pa makar na taj način samo željeli da dožive katarzu, da se dobro pozicioniraju na tržištu ili da pripadnu matici. Naročito ne piscima u dijaspori, koji se suočavaju s izazovima očuvanja identiteta i kulture i pripadanja novoj kulturi, a koji na taj način predstavljaju domovinu i čuvaju vezu s njom; a prestanak pisanja o njoj, ili o ratnoj traumi, smatrali bi izdajom.

Bez obzira na to koju kulutru ili traumu pisac migrant reprezentira u tekstu, ne možemo isključiti činjenicu da književnost dijaspore jeste bosanskohecegovačka, da na nju grčevito referira, ali i da je ona u isto vrijeme i književnost nove kulture, nastala in-between, kao i identitet pisaca, zbir razlika – reprezentira (ne)pripadanje u dva kulturna konteksta, ali na njih i referira.

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI