foto: FB
Ovaj put joj je trebalo malo više vremena da shvati da idemo u Hercegovinu. Pitala me nakon toga ostajemo li u Bosni, na šta sam odgovorio da ni sam više ne znam jesu li to dvije odvojene cjeline ili je ustvari historijski Hercegovina dio Bosne. Pojma nije imala šta znači moje objašnjenje, ali smo se složili da ostajemo u našoj zemlji i da ovaj put nećemo ići u Hrvatsku, iako je to onaj isti put kojim smo za Praznik rada išli na more. Pri ovakvim konverzacijama nekako shvatimo da je šteta što svoju zemlju ne upoznajemo češće. Bio sam možda i 10 puta u Istanbulu, a nikad na vodopadu Kravica.
Tušimiri na cesti
Put do najvećeg hercegovačkog grada, Mostara, mi je uvijek bio blagi užas. Nakon što se iskobeljam iz sarajevske gužve, najprije na autoputu nema gotovo nikoga, a onda nakon tunela Ivan počinju tušimiri, kako odmilja supruga i ja zovemo vozače koji voze 20-30 km/h ispod ograničenja.
Uvijek sam bio mišljenja da su takvi vozači jednaka opasnost kao i oni koji voze brže od ograničenja, zato što uspavljuju one iza sebe i indirektno ih tjeraju na nesigurna preticanja. Nekako mi se uvijek desi da ispred mene neko vozi 50 km/h, iako je ograničenje 80 km/h, i to se skoro nikako ne mijenja sve do Čapljine na samom jugu zemlje.
Urbana legenda kaže kako tunel Ivan razdvaja dvije različite klime. Nikad nisam bio svjedok da je vrijeme drugačije s one strane tunela, ali je istina da što čovjek ide južnije, to je sve toplije, manje kiše i jednostavno mediteranskije. Mnogo se više služe lignje ili riba, mada i dalje prevladava meso, osim u Neumu, jedinom obalnom bh. gradu.
Ljudi gledaju ptice i u januaru
Ovaj put je nas 12 odlučilo unajmiti vilu s bazenom na Bivoljem Brdu, seocetu između Čapljine i Stoca. Iako smo preko Bookinga uredno rezervisali, vlasnik nam je najprije rekao da je cijena pogrešna, a onda nakon što je rekao pristati na cijenu, ipak otkazao dan poslije bez objašnjenja. Booking nam je pronašao drugu vilu, uz obećanje da će platiti razliku u cijeni, ali nažalost vlasnici druge vile nisu mogli izdati račun jer vilu izdaju na crno. Tako smo završili u čapljinskom hotelu koji takođe na fotografijama ima bazen. Kada smo stigli na odredište, rečeno nam je kako, eto, još nisu napunili bazen jer je vrijeme loše. Bilo je preko 25 stepeni, dana za kupanje već i previše, ali zaposlenici rekoše kako se kosti još nisu ugrijale. Nigdje nije bilo naznačeno da bazen neće raditi.
Kako smo ipak odlučili provesti se dobro, nismo se pokolebali i riješili smo da nam bude odlično. Subotu smo iskoristili za posjetu Hutovom blatu – oazi mira, borovine i ptica. Na brodiću nas je dočekala Ivana, mještanka obližnjeg sela Gnjilišta, provozavši nas za 100 konvertibilnih maraka (51 euro) ukupno 45 minuta po jezeru. Toliko je lijepa bila tura da nam je bilo žao što nismo uzeli onu dužu, trosatnu. Kaže da posla ima uvijek i da je preduzeće javno, a da ljudi vrlo često žele gledati ptice i u zimskim uslovima.
„Šta ćemo, moramo ih voziti, a ima se šta vidjeti“, priznaje.
Osim ptica, kojih na jednom mjestu zna biti i po nekoliko hiljada, po njenim riječima u ovom jezeru postoje i 22 vrste riba, ali i ptice koje ih istrebljuju, poput jednog gnjurca kojeg se smatra štetočinom.
Smokve rastu kao korov
Restoran u sklopu javnog preduzeća je pun turista. Zadesili smo se s ogromnom grupom Francuza, od kojih bukvalno niko nije znao engleski, pa su neki od nas osoblju pomagali s prijevodom. Atmosfera je bila na nivou, uredno smo dobili fiskalni račun, odlične obroke i ljubaznu uslugu, te otišli zadovoljni. Između restorana i jezera ima veliki park avanture za djecu, ali smo ga ugledali kada smo već morali dalje.
Naredna stanica je Stolac. Između Čapljine i Stoca cesta vodi kroz Domanoviće, Šuškovo Naselje i Bobanovo Selo, a oko same ceste su vrlo česte džamije i katoličke crkve. Neka naselja podsjećaju na rat, što zbog naziva, što zbog stanovnika od kojih se neki nisu vratili na svoja ognjišta, te su ostali tu. Mnoge su kuće spaljene, pa obnovljene poslije rata, tu i tamo ima i pokoji ružan grafit, ali stiče se dojam da ljudi dosta dobro funkcionišu, te da između njih nema problema.
Ako ovaj put ne govorimo previše o ratnim traumama, ljepota Hercegovine nas osvaja na svakom koraku, a sama zemlja obiluje breskvama, smokvama, kajsijama, grožđem i mnogim drugim Božjim plodovima. Kada vidite da smokve rastu kao korov, bude vam potpuno jasno zašto je grupa Zoster Hercegovinu uporedila s Kalifornijom. U obje ove regije, Kaliforniji i Hercegovini, prave se sjajna vina, a i temperatura je obično iznad prosjeka ostatka zemlje.
I tako je u svakom dijelu bosanskohercegovačkog juga, od Konjica i Mostara, preko Neuma, Trebinja, pećine Vjetrenice, Ravnog, Čapljine, pa sve do zapada Hercegovine u kom su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk, Ljubuški i Međugorje, te neka druga, manja mjesta. Na putu za Stolac nažalost nismo vidjeli stećke jer nismo išli iz Mostara, nego s druge strane, ali ima dana…
Veliki prostor za napredak
U zapadnom dijelu Hercegovine, blizu Ljubuškog, nalazi se i vodopad Kravica, za koji smo se prijateljica i ja kladili da li se zove Kravica ili Kravice, a odgovor nismo dobili jer je na Google Maps upisano Kravice, a na zvaničnom sajtu Kravica. Naravno, pokušao sam dobiti opkladu, pozivajući se na zvaničnu informaciju sa sajta, ali se nije složila. Pored toga, dobili smo i preporuku za vodopad Koćuša koji se nalazi u blizini i, po riječima mnogih mještana, jednako je lijep. Tamo se može objedovati u nekoliko restorana s pogledom na vodopad, a s jednim od njih smo bili i više nego zadovoljni. Da smo još dobili fiskalni račun, dao bih im pet zvjezdica, ovako su zaslužili samo četiri.
Pored svih ovih ljepota, mora se reći da i dalje postoji ogroman prostor za napredak turističke ponude. Već sam u gornjim redovima spomenuo neke stvari, a jedna od stvari koje su mi takođe zapale za oko jeste da je prilagođenost djeci vrlo mala ili nikakva. Rijetko gdje ćete naići na prostor za presvlačenje beba, dječiji toalet ili nešto drugo što bi odgovaralo djeci. Vrhunac budu pokoja klackalica ili tobogan, a ako nisu zahrđali i mogu se koristiti, to je obično sve. Ponegdje se može naći i stolica za dijete u restoranu, ali to je više izuzetak nego pravilo, tako da je pametno nositi mobilnu stolicu koja se može privezati za onu običnu.
Nažalost, ni teško pokretne osobe neće proći mnogo bolje. Svugdje je mnogo stepenica, nema liftova za osobe u kolicima, niti se uopšte razmišlja o tome. Nešto što je u mnogim zemljama odavno postalo standard kod nas je još nepoznanica.
Toliko mnogo stvari na tako malom prostoru
Povratak smo napravili preko Blidinja, jednog od najljepših dijelova Hercegovine. Blidinje i danas djeluje neistraženo, ali je u suštini potpuno suprotno jer se tu možete okušati u planinarenju, brdskom biciklizmu, pješačenju i mnogim drugim aktivnostima. Jedino je bitno ne ostavljati smeće, ponijeti dovoljno hrane i vode, te uživati u prostranstvu koje se pruža.
Tu Hercegovina više nije kao Kalifornija jer je predio brdovit, a nakon što smo izašli iz jednog planinskog restorana, temperaturna razlika u sat vremena je bila desetak stepeni i kiša je pljuštala, ali opet je bilo lijepo.
Nevjerovatna je činjenica da na tako malom prostoru postoji toliko mnogo lijepih stvari – od rijeka i jezera, pa sve do mora i planina. Iako samo mali dio Hercegovine ima morsku obalu, u ovom kraju ipak rastu palme, lavanda i ruzmarin, a na prelijepe kuće, iako ponekad prazne, nailazite gdje god odete. Prazne su jer valjda ljudi žive van zemlje, ali sama činjenica da nekretnine nisu nimalo jeftine, govori da se ipak vrijedi ovdje vratiti i živjeti.
Hercegovina je raj u raju.
