Eto, počeo je popis u Crnoj Gori. Meni je oduvijek bilo jasno – kad se pomene Crna Gora, u mojoj užoj porodici, u mom obrazovanju, u mojoj literaturi, bilo je, jeste i uvijek biće opredjeljenje: ne Crna Gora, već: domaja Montenegro. Sada nisam voljan (a imam debele razloge za takvo ubjeđenje) da široko objašnjavam zašto će meni moja domovina biti Montenegro, a ne Crna Gora. Odocnjelo se, nije vajde sada pametovati. Znaće mnogi zašto je smatram zemljom Jadrana, ne zemljom mraka, kakva ona u mnogome takvom jeste bila. Takođe, za njenu karamlačinu krvi su mnogi njeni žitelji i vođe, ali ću pomenuti nekoliko činjenica koje me i danas grizu. Koje su gone dotle da jeknem: „to je onaj život gdje sam pao i ja“.
- Dinastija Petrovića, ne želeći državotvornu saradnju sa Radonjićima, je počélo jada; vremenom gušeći srednjevjekovni, viteški, antike dostojan Crnogorski zbor, dinasti Petrovića su ga, kako je vrijeme odmicalo, sveli na kraju balade na kurtoaznui śednik pod Brijestom. Snaga Crnogorskog antičkog zbora tanjila se, i u 20 stoljeću postala tek folklorni motiv iz starine. Veličanstvena (ekscesna?) pojava svetih komita bio je znak narodu da se digne na noge – utukli su ih ideolozi, ne mudri političari. Antifašistički front bio je zadnja njegova luča, vremenom i on postajući birokratsko-ideološki frankenštajn institucija; jesi li srbocrnogorac – jesam, bogomi, i jedno i drugo, kako mi se već praznoj guši i goloj zadnjici ćefne.
- Nakon Podgoričke skupštine, na zabludama i podmuklim varijabilnim etničkim igrarijama Kralja Nikole, Prvoga i Potonjega, već je jasnije ko je Srbin, a ko Crnogorac.
- Zahvaljujući otporu protiv fašizma i kolaboranata, dobri duh crnogorskog zbora srašće u narodnooslobodilački rat, čijim završetkom dobijamo i državu i etnos: ustavom smo građani socijalističke republike, socijalističke države, Crnogorci.
- Dobar dio političkog scenarija poslijeratne izgradnje crnogorskih insititucija nalikuje cotavom invalidu. (Pravi komunisti lagano izumiru, performans šarolikih komunista-analfabeta ubrzano jača). Na korist Ideologiji ne prsimo se crnogorskim već jugoslovenskim odlikovanjima. Čoče, dàti je to isto? Pridjev crnogorski se ne mora isticati, podrazumijeva se. Tu bezglavo strada crnogorska kultura uime revolucije koja svoju djecu ne jede, već goji i poji beogradskim mlekom. Nacionalnu kulturu pišu i sprovode analfabeti, doktoranti sa kratkih kurseva i pritajeni zlokobnici. Tu je Beograd, Cetinje može da čeka.
- Vladavina DPS-a razara i prisvaja što se steklo u Jugoslaviji, otima privatna svojina ono što se još na nogama drži. CANU je malešni SANU, književnost je, dakako: modernistička ili neoepska, ponajviše nepismena, ministarstva kulture se ubiše da razviju kulturne industrije usred nekulturnog i neindustrijskog. Svjesni intelektualac, rodoljub, guta knedle, dok mu kvaziintelektualac ubija gluvi i slijepi insistucionalni sadržaj. „Ima se od čega, može se bilo čime“. Čeka se „onaj ponor da u njega padnemo svi“.
Hajdemo na Popis! Njega organizuje Crna Gora, ne Montenegro, jer nema od čȅsa, niti sa kime. Viđes će se kakvi smo i đe smo za ono śutra. Vakat je.
p.s. Pitao bih, da prostite! građane Crne Gore – ako nam je istraga poturica-turkešina, progon lacmana i mržnja spram arnauta, dugo vremena bila jasna, kako je moguće da se Crnogorci, maltene dva vijeka najviše krve oko toga jesu li Srbi ili Crnogorci?!
