Foto: Jack Robinson
“Moram reći da Martin Luther King nije previše osvojio svojim nenasiljem”, rekla je Nina Simone Davidu Upshalu u BBC-jevoj emisiji Late Show 1991. godine. Pjevačica je i sama bila istaknuta ličnost u pokretu za građanska prava 1960-ih, ali je bila frustrirana opreznim putem građanske neposlušnosti i mirnim protestima koje je zagovarao Martin Luther King Jr. Bijesna na spori tempo promjena i tjeskobna nasiljem i brutalnim ugnjetavanjem koje je svakodnevno viđala da se događa crnim Amerikancima, osjećala je da je potreban militantniji pristup da bi i ako bi rasna jednakost ikada bila postignuta. U tome se osjećala više u skladu s radikalnijim taktikama koje su podržavali vođa građanskih prava Malcolm X i pokreti Black Power.
“Martina Luthera Kinga se pamti više od Malcolma X, a Malcolm X nikada nije imao priliku da stekne popularnost kakvu je stekao Martin Luther King. Ali nikada nisam bio nenasilana, nikada. Mislila sam da trebamo dobiti svoja prava koristeći sva moguća sredstva koja bi bila potrebna.”
Simonin prelazak na političko pisanje pjesama pokrenulo je šokantno ubistvo četiri mlade crne djevojke koje su pohađale nedjeljnu školu u Birminghamu u Alabami, koju su bombardovali bijeli ekstremisti u septembru 1963. U to vrijeme, Nina je već imala muzičku karijeru sa svojim debitantskim albumom Little Girl Blue iz 1959. a pripremala se za nadolazeću seriju svirki u klubovima. Užasan incident ju je slomio i razbjesnio. Tu ljutnju je izlila u naelektrisanu pjesmu Mississippi Goddam (1964), koju je napisala za manje od sat vremena. Osim bijesa zbog bombaškog napada u Alabami, također se pominje rasno motivirano ubistvo 14-godišnjeg Emmetta Louisa Tilla, koji je otet, mučen i linčovan u Mississipiju 1955. godin kao i atentat na organizatora građanskih prava Medgara Eversa od strane član Ku Klux Klana u junu 1963.
Zločini su bili toliko dobro poznati crnačkoj zajednici u to vrijeme, da ih se moglo prizvati samo spominjanjem imena država u kojima su se dogodili, a stihovi detaljno opisuju njenu tugu, bijes i ogorčenost sporim tempom bilo kakve smislene promjene, sa stihovima “Vi stalno govorite ‘Polako. Polako’. Ali upravo je to problem.”
Pjesma je postala poklič za borbu protiv rasne nepravde i zabranjena je u nekoliko južnih država. Iako se možda nije slagala s pristupom Martina Luthera Kinga, izvela je pjesmu 1965. na maršu koji je vodio od Selme do Montgomeryja, Alabama, i ponovo 1968., tri dana nakon njegovog ubistva, na koncertu u New Yorku, koji je poslužio kao oduška za bijes i kolektivnu tugu zbog njegovog ubistva. Njena muzika tokom 1960-ih dovela je do toga da je Nina postala ključna figura u pokretu za građanska prava. Njene pjesme odražavaju turbulentna vremena i daju glas bolu i nadi crnih Amerikanaca.
Pjesma Four Women, napisana 1966. godine, oslikava borbu i otpornost crnih žena u SAD-u, dok je pjesma To Be Young, Gifted, and Black iz 1969. godine bila poruka mladim ljudima da budu ponosni na svoj identitet i potencijal. Pjesma je posvećena uspomeni na njenu prijateljicu, dramaturginju Lorraine Hansberry, prvu crnu američku autoricu koja je imala predstavu na Brodwayu i koja je umrla od raka u 34. godini.
Ninin život bio je definiran odrastanjem na jugu odvojenom segregacijskom društvu, kao i njenim preranim muzičkim talentom. Rođena je kao Eunice Waymon u Tryonu, Sjeverna Karolina, 1933. godine, kao šesto od osmoro djece svojih roditelja. Njen izuzetan muzički dar prepoznala je i ohrabrila njena majka, metodistički propovjednik. Sa šest godina Nina je pratila majčine propovijedi na klaviru u crkvi.
Bogata porodica za koju je Ninina majka radila kao domaćica uvidjela je njen talenat i finansirala joj formalne časove klavira. „Svirala sam od pete godine po sluhu i nastavila da učim još 22 godine“, rekla je za BBC Breakfast Time 1988. Ove lekcije su inspirisale njenu ljubav prema klasičnoj muzici, posebno djelima Johanna Sebastiana Bacha, i pokrenule san koji je kao mlada Nina imala.
„Željela sam da budem prva crna koncertna pijanistica na svijetu 22 godine. Svakako mi se sviđala ideja da se nosim sa tim, jer sam barem mogla da se poistovijetim s tim dok bi svirala ove jazz pjesme koje moram da sviram na svim svojim koncertima cijelo vrijeme”, rekla je za BBC Late Show 1991. godine.
Ali uprkos vratima koje joj je njen talenat mogao otvoriti, otkrila je da će ih predrasude jednako tako brzo i zatvoriti. Tokom njenog prvog klavirskog recitala u biblioteci kada je imala 12 godina, njeni roditelji su zamoljeni da sjednu pozadi jer su bili crnci. Nina je odbila da svira osim ako njene roditelje ne vrate u prvi red. Nakon srednje škole nastavila je da slijedi svoj san o karijeri klasične muzike. „Išla sam u muzičku školu Julliard dvije godine i studirala kod Carla Friedberga, a onda sam se prijavila za stipendiju na Institut za muziku Curtis u Filadelfiji i oni su me odbili jer sam bila crnkinja. Nikada nisam to prebolila.“
Osjećajući se slomljeno i očajničkoj potrebi novca, zaposlila se svirajući klavir u Midtown Bar & Grill-u u Atlantic Cityju. Ponuđeno joj je više novca ako bi i pjevala. Kako bi spriječila da njeni roditelji vjernici to saznaju, usvojila je umjetničko ime “Nina Simone”. Tokom ovih godina razvio se njen jedinstveni zvuk – fuzija jazza, bluesa, gospela i klasike, nošen njenim bogatim, prepoznatljivim glasom, koji je naizmjence mogao biti srceparajući i ohol, zaljubljen i ljut. Bez obzira koji bi žanr odabrala, njene klasične tehnike bi udahnule njene pesme, od George i Ira Gershwinove I Loves You Porgy, do My Baby Just Cares for Me, nevjerovatnog pop hita koji je doživio iznenađujuću ponovnu popularnost kada je 1987. korišten u reklami za Chanel No 5 koju je režirao Ridley Scott.
Ona je svoju muziku opisivala kao “crnu klasičnu muziku”. “Godinama je bila poznata kao džez, ali nije to. To je kombinacija gospela, popa, ljubavnih pjesama, političkih pjesama, tako da je to crnačko orijentisana klasična muzika, to je ono što je”, rekla je za BBC Breakfast Time . Izuzetno svestrana i zadivljujuća, iako ponekad promjenjiva izvođačica, ostala je ambivalentna u pogledu muzike koja joj je donijela slavu i publike koju je privukla. Činilo se da je osjećala da, uprkos svom revolucionarnom i izvanrednom opusu rada kao pjevačica i tekstopisac, to joj nije donijelo poštovanje koje bi imala da je postala pijanistica.
“Pretpostavljam da u svojoj samoći još uvijek žalim što to nisam postala, jer dobijete publiku koja sluša muziku, koja ne puši, koja ne pije i dolazi samo da vas sluša. I to je najviše na svijetu poštovana vrsta muzike, klasična muzika je u cijeloj Evropi i cijelom svijetu. Smatra se najvišom i, naravno, uvijek sam željela da budem povezana sa najvišom vrstom muzike pa mi je u tom smislu žao”, rekla je ona svojevevremeno za BBC.
Možda bi se, s obzirom na njen talenat, porijeklo i burna vremena kroz koja je proživjela, uvijek osjećala prisiljenom da koristi svoju umjetnost kao platformu da neustrašivo progovori, bez obzira na to koji put bi joj bio otvoren. “Biram da odražavam vrijeme i situacije u kojima se nalazim”, rekla je u intervjuu 1969. “To je, za mene, moja dužnost. U ovom ključnom trenutku u našim životima kada je sve tako očajno, kada je svaki dan pitanje preživljavanja, mislim da ne možete biti ništa drugo već dio toga. Kako možeš biti umjetnik, a ne odražavati vrijeme u kom živiš? To je, za mene, definicija umjetnika.”
federalna.ba/BBC/impuls
