Kamalin momenat

Bilo bi dobro živeti u svetu u kome su rod i etnička pripadnost Kamale Haris nebitni i gde se o njoj sudi samo na osnovu njenog učinka i njenih ideja. Ali ako takav svet postoji, on ne uključuje Ameriku.

Departman za precizno vreme zvuči kao da ga je izmislio Horhe Luis Borhes, ali takvo odeljenje stvarno postoji u američkoj mornarici. U Pomorskoj opservatoriji u Vašingtonu, zvaničnoj rezidenciji Kamale Haris, to odeljenje održava Glavni sat s kojim su usklađeni svi ostali u vojnom sistemu. Na kraju prilaza koji vodi od kuće potpredsednice, nalazi se javni prikaz sati, minuta i sekundi, postavljen kraj ogromnog brodskog sidra, kao da ovaj superprecizan hronometar služi da drži Ameriku stabilno usidrenom. Utisak je, naravno, sve slabiji.

Na početku Bajdenovih memoara „Obećaj mi, tata“ (2017), o njegovom javnom i privatnom životu tokom 2014. godine, tadašnji potpredsednik melanholično evocira Glavni sat i njegove nemilosrdne otkucaje. Kao potpredsednik u administraciji Baraka Obame, Bajden je u to vreme živeo u Pomorskoj opservatoriji. U knjizi opisuje kako ga je, dok je kretao na godišnje porodično okupljanje za Dan zahvalnosti na Nantaketu, Glavni sat na trenutak opčinio:

„Bacio sam pogled na široki digitalni sat na vrhu prilaza, kao već bezbroj puta otkako smo se uselili u službenu rezidenciju. Crvene cifre su blještale, odbrojavajući u metronomskom savršenstvu: 5:11:42, 5:11:43, 5:11:44, 5:11:45… Ministarstvo odbrane je smatralo da je Precizno vreme – sinhronizovano u milisekundu – operativni imperativ s obzirom na trupe i baze raspoređene širom sveta. 5:11:50, 5:11:51, 5:11:52.

Naša limuzina je već ubrzavala silinom koja me je zavalila u mekana kožna sedišta. Sat se za tren oka našao iza nas, van vidokruga, ali je i dalje označavao vreme koje nestaje — 5:11:58, 5:11:59, 5:12:00.“

Za Bajdena je vreme nestajalo. Nije uspeo da osvoji kandidaturu svoje stranke za predsednika 2016, a to je značilo da će biti prestar da bi se kandidovao za drugi mandat 2024. Koliko god se trudio, na kraju nije mogao da izmakne nemilosrdnoj ravnodušnosti sata prema njegovoj želji da ostane na vlasti. Ali za Haris, blještave crvene brojke koje su proganjale Bajdena, mogle bi pokazivati tačno vreme. Stigla je do trenutka ne samo lične, već i istorijske sudbine.

Ubrzano krunisanje Kamale Haris kao demokratske kandidatkinje za predsedničku funkciju, istovremeno je bilo sasvim slučajno i krajnje pravovremeno. Moglo bi se reći da je to bio slučaj koji je morao da se desi. Bio je to slučaj, jer da nije bilo niza događaja bez presedana – Bajden je postao najstariji predsednik u istoriji SAD, njegovo rasulo pratilo se u direktnom TV prenosu, Donald Tramp se nakon pokušaja državnog udara vratio u politički život, a u lični posle pokušaja atentata – ni ona ni bilo koja druga crna žena ne bi bila kandidatkinja bilo koje od dve glavne stranke. Trenutak ne bi bio pravi. Birači ne bi bili spremni. Sat bi još otkucavao beskrajne cikluse pre nego što osvane dan kada bi na vrhu izborne liste bilo bezbedno imati oličenje američke moći koje nije ni belo ni muško.

Pa ipak, bio je to slučaj koji je morao da se desi jer to uverenje samo po sebi nije u skladu sa nacijom u kojoj beli muškarci čine tek 30 odsto stanovništva. To je manjina koja ima koristi od spektakularne primene pozitivne diskriminacije u političkoj sferi: ona čini gotovo dve trećine funkcionera. Nasuprot tome, samo su tri crnkinje — Širli Čizolm 1972, Kerol Mozli Braun 2004. i Haris 2020. — dosad zatražile predsedničku nominaciju velike stranke, a samo su tri (uključujući Haris) izabrane za Senat. Nijedna crna žena nije izabrana na guvernersku funkciju, a samo dvadeset pet je obavljalo druge visoke funkcije u čitavoj zemlji, kao zamenice guvernera, glavne tužiteljke ili ministarke inostranih poslova.

Vreme oblikuje savremenu američku politiku na još dva načina — kroz anahronizam i gerontokratiju. Činilo se da Bajden, zbog toga što jeste, oličava i zastarelu prirodu američke političke klase i preveliku zastupljenost belaca iz generacije bejbi bumera. Haris, zbog toga što jeste, ima jedinstvenu poziciju da označi kraj za obe ove činjenice — što pre svega znači da označi kraj za Donalda Trampa. Ako delotvorno osmisli svoju kampanju, Haris može od Trampa da napravi atavizam, a od sebe otelotvorenje budućnosti koja se u američkoj demografiji već oblikuje.

Ta kampanja može i mora da se odnosi na stvari koje utiču na svakodnevni život ljudi – radna mesta, zdravstvena zaštita, školovanje, klimatska kriza. Ali u osnovi svega toga otkucava jedno drugačije pitanje: ko je danas normalan Amerikanac? Izbor kandidata za potpredsednika sugeriše da je Kamala Haris svesna toga: blagonakloni guverner Minesote Tim Volc nadaren je da učini da progresivni ideali zvuče poznato, uobičajeno i zdravorazumski. U međuvremenu, Tramp i njegov potpredsednik Džej Di Vens implicitno se oslanjaju na koncept reprezentacije koji je više simboličan: koliko god da američko društvo izgleda složeno i raznoliko, njegova suštinska forma je muška, bela i, barem po kulturi, hrišćanska. Tako je uvek bilo u prošlosti i tako mora biti i u budućnosti. Ako se demografija, a samim tim i demokratija, udaljava od ove večne istine, onda se demokratija mora zamrznuti u vremenu. Kada je 26. jula Tramp rekao svojoj desničarskoj hrišćanskoj publici da, ako izađu da glasaju „samo ovaj put“, to više „neće morati da rade“, izložio je vlastitu ideju o kraju istorije. Promene koje SAD čine etnički raznovrsnijim, manje udobno patrijarhalnim i manje hrišćanskim, biće trajno kontrolisane jer će institucije biti zaštićene od dejstva tih promena.

Deo problema sa Bajdenovom kandidaturom bio je u tome što se, iz mnogo benignijih razloga, oslanjala na paralelnu ideju zaustavljanja plime promena. Bajden je sebe, ne bez razloga, predstavljao kao bedem, jedinu garanciju koja ne uzmiče i koja bi mogla da zaustavi naizgled nezaustavljivog Trampa. Kao kandidatkinja demokrata, Haris je s pravom prihvatila Bajdenovu poruku da su izbori u novembru, kako je to rekao odlazeći predsednik u svom obraćanju iz Ovalne sobe 24. jula, „spasavanje naše demokratije“. Ali njena kandidatura ima mnogo jači odjek. Poručuje da spasavanje američke demokratije uopšte nije isto što i njeno očuvanje.

Bajden se poslužio metaforom koju je proslavio Džon F. Kenedi kada je, sa svoje četrdeset tri godine, postao drugi najmlađi predsednik u istoriji SAD: „Mislim da je najbolji put napred predati baklju novoj generaciji.“ Ali baklju američke demokratije treba zamisliti kao treperavi plamen. U svom govoru na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 19. avgusta, Hilari Klinton je govorila o tome kako je „svaka generacija nosila baklju napred“. To nije osigurano i fiksirano nasleđe koje se kao zaveštanje može preneti sa jedne generacije na drugu. To je i opasna i ugrožena ideja koja mora da crpi svoje gorivo uvek iz novih izvora. Američka demokratija se ne može spasiti ako se ne osmisli, produbi, proširi i ne uskladi sa savremenom američkom realnošću. Otvoreno je za Kamalu Haris da otelotvori energiju tog urgentnog ažuriranja. Zaista, teško da može drugačije.

***

Bilo bi dobro živeti u svetu u kome su rod i etnička pripadnost Kamale Haris nebitni i gde se o njoj sudi isključivo na osnovu njenog učinka i njenih ideja. Ali ako takav svet postoji, on ne obuhvata SAD. Tramp, Vens i Republikanska partija neće dozvoliti takvu mogućnost. Njihov reakcionarni način razmišljanja je opsednut ljudskom biologijom – Haris je, za njih, nužno definisana hromozomima. Na njeno telo se projektuje ideja o reprodukciji Amerike kroz generacije. Koliko nam je poznato, niko od četrdeset petorice korisnika Ovalne sobe do danas nije rodio dete – ali u slučaju Kamale Haris odsustvo tog događaja je zanemarivanje biološke dužnosti što je, po Vensovim rečima, čini jednom od „bezdetnih mačkarki“ koje „nemaju neposredan interes“ za budućnost zemlje. Poenta tog argumenta leži upravo u njegovom zahtevu za budućnost. Sutrašnjica pripada Vensu i onima koji izgledaju i misle kao on.

Haris, naravno, ima decu kroz brak sa Dagom Emhofom, ali pošto ih nije rodila, Vens ju je označio kao prvu među „ljudima bez dece“. Ta presudna činjenica je isključuje iz norme i zapravo je čini vrhunskim primerom onih koji „mrze normalne Amerikance zato što se opredeljuju za porodicu“.

Ali nije problem samo to što Haris nije rađala, već i to što se nije ispravno rodila. Džon Istman, saučesnik u Trampovim pokušajima da poništi rezultate izbora 2020, zatražio je republikansku nominaciju za glavnog tužioca Kalifornije 2010, godine kada je Haris osvojila tu funkciju. U avgustu 2020. Njuzvik je objavio Istmanov protest sa zahtevom da „pre nego što tako nemarno prihvatimo podobnost senatorke Haris za funkciju potpredsednice, treba da joj postavimo nekoliko pitanja o statusu njenih roditelja u vreme njenog rođenja“. Lažno se pozivajući na ustav, tvrdio je da su (kako je mislio) njeni roditelji boravili u Sjedinjenim Državama sa privremenim vizama u vreme kada je ona rođena u oktobru 1964. te da stoga „ona svoju lojalnost duguje stranoj sili ili silama – Jamajci, u slučaju njenog oca, i Indiji, u slučaju njene majke – što znači da nije imala pravo na državljanstvo po rođenju prema 14. amandmanu kako je to izvorno predviđeno.“

U to vreme Tramp je razglasio ovu lažnu tvrdnju, a Istmana predstavio kao „veoma visoko kvalifikovanog, veoma talentovanog advokata“: „Danas sam čuo da ona ne ispunjava uslove… Nemam pojma da li je tačno, ja bih, pretpostavljam da će demokrate to da provere pre nego što je izaberu da se kandiduje… To je … jako ozbiljno.“

Na početku konvencije demokrata, 19. avgusta, Tramp se vratio na ovu temu i rivalima postavio pitanje: „Pitam se da li znaju odakle ona dolazi.“ Po ovoj obrnutoj ideji o pravu po rođenju, Haris nema pravo da bude Amerikanka jer je pogrešno rođena. Ako postoji žanr u osnovi prezira republikanaca prema Kamali Haris, to je priča o (Isusovom) rođenju koja se pretvara u horor. U Istmanovom narativu, Haris je već u trenutku svog rođenja postala izdajnica Amerike, lojalna dvema stranim silama. Prema Vensovoj retorici, ova pogrešno rođena žena je odrasla u potencijalnu vesnicu sterilne američke budućnosti.

Nijedan značajniji kandidat za predsednika nikada nije napadan sa obe ove vrste biološkog oružja. Barak Obama je morao da se nosi sa Trampovim lažima o svom rođenju, ali ne i sa drugim natalističkim napadom. Niko nije govorio da Obama mrzi obične Amerikance jer nije rađao decu. Ipak, priroda ovog dvostrukog napada na njeno telo je ono što Kamali Haris takođe daje izuzetnu moć. Ona zna kako da se nosi s takvim stvarima – to je radila čitavog života, sa značajnom elegancijom.

Čini se znakovitim to što je Tramp odustao od podrugljivog nadimka za nju, Nasmejana Kamala, verovatno zbog zakasnelog shvatanja da njen smeh – toliko drugačiji od njegove okrutne komedije – većini ljudi izgleda prenosi optimizam, mladost i radost života, sve ono što njemu (ali i Bajdenu) tako očigledno nedostaje. Ona politizuje ideju udobnog osećanja u sopstvenoj koži. U toj udobnosti postoji paradoksalna vrsta potencije. Ona ima moć da bude krajnje radikalna samo tako što predstavlja sebe kao ono što zapravo jeste. Jer ako je Haris zaista „normalna Amerikanka“ (kao što, naravno, jeste), to može biti samo zato što se američka norma transformisala. To je moguće jer je baklja već preneta ne samo na novu generaciju, već na nove oblike ličnog i kolektivnog samodefinisanja.

***

Haris tečno govori neku vrstu bebećeg govora koji se veoma razlikuje od dementnog laprdanja republikanskih napada na nju. Ona ne beži od politizacije svog tela – ona je prihvata. Haris je, na način na koji ona predstavlja priču o sebi, dete borbe. U svojim memoarima, „Istine kojih se držimo: Američki put“ (2019), najranije sećanje koje iznosi jeste ono o „bezbroj nogu koje se kreću uokolo, energija, usklici, skandiranje“. To je njen pogled na politički aktivizam u detinjstvu, kad iz svojih kolica posmatra noge učesnika marša za građanska prava. Njene slatke dečije anegdote ispunjene su duhom vremena i istorijom: „Mama se uvek smejala kad bi prepričavala omiljenu epizodu iz mog detinjstva. ’Šta hoćeš?’, pitala me je, dok je pokušavala da me umiri. ’Svobodu!!!’ uzvratila sam.“

U možda jedinom dobrom trenutku svoje kampanje za nominaciju 2019, Haris se eksplicitno i ogorčeno identifikovala kao crno dete šezdesetih. Kritikovala je Bajdena zbog protivljenja politici integracije školskih sistema tako što se učenici iz crnih porodica prevoze u pretežno belačke kvartove: „Znate, bila je jedna devojčica u Kaliforniji iz druge klase i svaki dan je putovala u svoju javnu školu, zbog integracije. Ta devojčica sam bila ja.“ Njen tim za kampanju je na Tviteru objavio sliku Kamale Haris kao devojčice, sa kikicama i mašnama u kosi. Zatim su štampane majice sa tom slikom i rečima „TA DEVOJČICA SAM BILA JA“. Priče iz detinjstva čine sastavni deo gramatike američke politike, ali ova je drugačija. Pre je prkosna nego umiljata, borbena, a ne sentimentalna.

Prizor crne devojčice sa kikicama ima svoju specifičnu istoriju. Samo nekoliko meseci nakon istorijske presude Vrhovnog suda 1954. u predmetu Braun protiv Odbora za obrazovanje, kojom je utvrđeno da je obrazovna segregacija neustavna, časopis Scientific American objavio je tekst pod naslovom „Biologija crnca“. Autor je bio Kurt Stern, uticajni genetičar sa Berklija – istog univerziteta na koji je majka Kamale Harisov, Šjamala Gopalan, doputovala iz Indije da studira ishranu i endokrinologiju. Tekst je pratio predavanje koje je Stern održao 1946. pod naslovom „Zašto se ljudi razlikuju?“ Kako navodi istoričar medicine Majkl Judel: „Na predavanju je prikazan crtež tri devojčice, od kojih su dve bile bele, a jedna crna. Lokalni ogranak Asocijacije za unapređenje položaja crnih ljudi protestovao je zbog prikaza crne devojčice sa kikicama, obučene u rite i čizme, dok dve lepo obučene bele devojčice posmatraju crnu i smejulje se.“

Ali 1964. godine, samo nekoliko meseci pre nego što je Haris rođena, časopis Look objavio je čuvenu sliku Normana Rokvela pod nazivom Problem s kojim svi mi živimo. Na njoj je prikazana druga crna devojčica sa kikicama, ovog puta uredno obučena u potpuno belu odeću koja ističe boju njene kože. To je šestogodišnja Rubi Bridžis, koja odlučno korača svog prvog dana u osnovnoj školi Vilijam Franc u Nju Orleansu 1960. Pored idu četvorica muškaraca, tako visoki u odnosu na nju da im se lica ne vide; po žutim oznakama na rukavima jasno je da su to zamenici maršala. Iza Rubi Bridžis vidi se zid umazan krvavocrvenim sokom bačenog paradajza, a debelim slovima ispisan je uvredljiv naziv za crnce. Pozivajući svoju publiku da prizor posmatraju kao stvarnost sa kojom „svi mi“ živimo, Rokvel je poručio da je to nasilje američko baš kao i nostalgične slike života u malom gradu koji nestaje.

Majice sa natpisom „TA DEVOJČICA SAM BILA JA“ prizvale su i ličnu istoriju Kamale Haris ali i sliku Rubi Bridžis. Posebno je ironično to što je „pogled Normana Rokvela na Ameriku“ postao uobičajen opis za ispranu i sentimentalizovanu verziju prošlosti. Kako navodi Bob Vudvord u knjizi „Strah“ (2018), Trampov ekonomski savetnik Geri Kon upravo tako optužuje tadašnjeg predsednika u žestokoj raspravi oko prirode savremene Amerike: „Gospodine predsedniče“, zaključio je Kon: „To što govorite je pogled Normana Rokvela na Ameriku.“ Haris, naprotiv, evocira sasvim drugačiji „pogled Normana Rokvela na Ameriku“, onaj u kome se rasno nasilje i otpor priznaju kao deo zajedničke stvarnosti.

***

Stvaranje „te male devojčice“ podrazumevalo je donošenje duboke odluke o američkoj istoriji — i njenom najtoksičnijem aspektu: ropstvu. Od svih „prvih“ koje Haris predstavlja — prva žena potpredsednica, prva crnkinja i prva američka Induskinja koja će se takmičiti za predsedničku funkciju — ono o čemu se ne govori jeste da će, ako pobedi u novembru, ona biti prva potomkinja robova na čelu Amerike. U toj identifikaciji postoji složena interakcija između slobode i nužnosti. Možda se najbolje može ceniti kroz neobično ponavljanje istog irskog imena u njenoj i Bajdenovoj genealogiji: Finegan. To je prezime Bajdenove majke i referentna tačka njegove ideje o tome ko on zaista jeste. To prezime živi u imenu njegove unuke Finegan. Ali to je i ime bake po majci oca Kamale Haris, gospođice Iris, crnkinje rođene kao „Iris Finegan“.

Roditelji Kamale Haris su se razišli kada joj je bilo pet godina, i otac će zauzimati ograničeno mesto u njenom životu. Donald Haris, levičarski kritičar ortodoksnih teorija nerazvijenosti, postao je prvi crni redovni profesor na odeljenju za ekonomiju Stanforda. Pišući o Kamali i njenoj sestri Maji, naveo je: „Jedino žalim što nisu dobro upoznale dve najuticajnije žene u mom životu“, gospođicu Iris i njegovu drugu baku, gospođicu Kriši. Donald je u svoj esej uključio fotografiju gospođice Iris sa dvogodišnjom Kamalom na kolenu. Prisetio se kako su se „kretali, uz mnogo posekotina i modrica, kroz ista polja trske na kojima je gospođica Iris vodila uspešan posao u ’dobra stara vremena’ šećera a, mnogo ranije, verovatno bila deo plantaže robova.“

Ovo locira potencijalnu američku predsednicu na polja gde su neki od njenih predaka robovali na brutalnim poslovima sečenja trske.

U ovoj drugoj istoriji, ime kao što je Finegan gubi značenje koje ima za Bajdena: osećaj kontinuiteta, nekomplikovanu vezu sa genetskim nasleđem. Ne može se pretpostaviti da su ovi irski preci ono što su za Bajdena — herojski autsajderi. Gospođica Kriši je rođena kao Kristijana Braun, a Donald Haris veruje da joj je otac bio Hamilton Braun koji je posedovao veliki broj robova na Jamajci i žestoko se protivio aboliciji; takođe je bio Irac, rođen u okrugu Antrim. Za razliku od Džona F. Kenedija, Ričarda Niksona, Ronalda Regana, Bajdena, pa čak i Baraka Obame, koji su svi učestvovali u javnom ritualu posete Irskoj da bi odali počast svojim precima, Haris verovatno ne bi želela da slavi svoje daleke rođake od Fineganovih i Braunovih.

To je zato što je biti crn retko bio slobodan izbor. U razgovoru sa Nacionalnim udruženjem crnih novinara krajem jula, Tramp je tvrdio da je Haris odjednom „postala crnkinja“ i da se ranije identifikovala samo sa svojim indijskim nasleđem. „Da li je Indijka ili je crnkinja? Poštujem svaku, ali ona očigledno ne jer je sve vreme bila Indijka, a onda je odjednom postala crna osoba.“ To je laž – Haris se oduvek identifikuje kao crnkinja. Ali to takođe otkriva istinu o načinu na koji rasizam deluje: Trampov napad na Haris bio je zasnovan na pretpostavci da ona mora biti ili crnkinja ili ne.

Lako je belim Amerikancima da izaberu etničku pripadnost — Bajden je mogao da odluči da se poistoveti sa svojim francuskim ili engleskim, a ne irskim nasleđem. Belim Amerikancima je lako da malo lažu o svom poreklu. Sam Tramp je više puta lažno tvrdio da je njegov otac, Fred, koji je rođen u Njujorku, u stvari rođen u Nemačkoj: „Moj otac je Nemac, bio je Nemac, rođen u jako divnom mestu u Nemačkoj, pa ja imam jako dobra osećanja za Nemačku.“ Sam Fred Tramp je nekoliko godina tvrdio da je Šveđanin. Haris, s druge strane, nije mogla da bira šta hoće iz svog složenog porekla. Njena majka je zaista rođena u Indiji i tamo je živela do svoje devetnaeste godine. Ipak, Gopalan je znala da njene ćerke u Americi neće biti doživljavane kao bramanke. Kako Haris kaže u knjizi „Istine kojih se držimo“: „Moja majka je dobro znala šta znači odgajati dve crne ćerke. Znala je da će njena nova domovina gledati Maju i mene kao crnkinje, i bila je odlučna da se pobrine da izrastemo u samopouzdane, ponosne crne žene.“

To nije uživanje u otvorenosti identiteta u Americi, već nešto mnogo ozbiljnije: pokušaj otkrivanja slobode unutar neminovnosti. Gopalan je shvatila da njene ćerke ne mogu da pobegnu od identiteta koji bi im nametnulo rasističko društvo, uključujući istoriju porobljavanja koja je deo njihovog porekla. Ali ono što mogu jeste da pronađu ponos u tom identitetu i otelotvore otpor koji je naličje te istorije.

To su bili prinuđeni da rade u atmosferi žestokog političkog angažmana, u kojoj su se pitanja slobode i neminovnosti kalila unutar crnog radikalizma. Tramp nastoji da definiše Kamalu Haris kao „radikalnu levičarku“, i nema sumnje da će republikanci analizirati političke stavove njenih roditelja 1960-ih da bi za to pronašli dokaze. Ali to je upravo suprotno od istine. Radikalna levica ima ogroman uticaj na Haris – u smislu da je ona deo generacijske reakcije protiv revolucionarne crnačke politike 1960-ih. Ona je dete revolucije samo u smislu da je odrasla na njenim olupinama.

***

U „Istinama kojih se držimo“ postoji figura koja je istovremeno imenovana i neimenovana, koja istovremeno stoji u intimnom krugu i na distanci. Čitaocima je predstavljen na sledeći način: Haris piše da je Državni univerzitet u San Francisku „imao eksperimentalni koledž kojim su upravljali studenti, a 1966. godine, još jedan od dragih prijatelja moje majke, koga sam znala kao čika-Obrija, vodio je prvi nastavni program crnačkih studija“. Kasnije saznajemo da je tetka čika-Obrija, Redžina Šelton, bila „druga majka“ Kamali sa kojom je „imala dugogodišnji odnos ljubavi, brige i povezanosti“ sa ovom proširenom porodicom. Čika-Obri nikada nije pomenut pod svojim punim imenom, Obri LaBri, niti ćemo od Haris saznati mnogo o njegovim političkim uverenjima.

Haris je 2019. ispričala jedno sećanje, naime, sišla je „niz stepenice kuće u Berkliju da vidi poruku SLOBODA ZA BOBIJA urezanu u mokrom cementu, posle hapšenja vođe Crnih pantera, Bobija Sila“. Njen svet iz detinjstva bio je svet iz kog su nastali Panteri. LaBri, zajedno sa svojom braćom Hjuijem i Abdulom i drugim prijateljima, osnovao je 1965. časopis pod nazivom Crni dijalog. To je delom bio časopis za kulturu, koji je objavljivao priče, pesme, eseje i crteže mladih crnih autora. Ali bio je i veoma politički, a Obri je naveden kao njegov „politički urednik“, verovatno odgovoran za njegovo ideološko usmerenje. Prvo izdanje pojavilo se posle ubistva Malkolma Iksa i bilo je „s ponosom posvećeno“ sećanju na njega kao „velikog vođe i još većeg ČOVEKA“.

Izdanje se takođe poklapa i sa brutalnim policijskim napadom na mirne demonstrante za građanska prava u Selmi. Kipi i od strasti i od teskobe neizvesnosti koju su mnogi mladi crni aktivisti osećali suočeni sa takvim gubitkom i nasiljem. Očajava nad dve sfere u koje će Kamala Haris jednog dana ući – zakon i demokratska politika – da izdejstvuje pravdu:

„Crnim Amerikancima je muka od postupaka bele zajednice koja je za njih podrugljivo besmislena, licemerna, nepoštena i suštinski amoralna. Ovi mladi crnci nemaju vere u ustav i ne poštuju zakon belog čoveka. Zašto bi? Šta su im doneli? Zakon se primenjuje na način koji ga pretvara u običnu zversku laž. Samo još jedno oružje protiv njih.“

Nakon nereda u Los Anđelesu u avgustu 1965, kada je deo grada Vots pretvoren u ratnu zonu u kojoj je stradalo trideset četvoro ljudi, časopis Crni dijalog je objavio poziv na oružje mlađeg brata Obrija LaBrija, Hjuija:

„Moja voljena braćo i sestre iz Votsa, koliko smo ponosni na vas. Vi koji ste spalili grad anđela i uzdrmali belu strukturu moći koja se raspada… Neprijatelj je to nazvao neredima, ali znamo da je to bio ustanak. Bila je to jedna bitka u ’armagedonskom ratu’ ili ratu između crnih i belih. Crnci koji su učestvovali u ustanku uveli su izuzetno efikasnu taktiku paljenja požara u lokalne parazitske bele poslovne zajednice. Nisu to izgrednici ili huligani, to su gerilci.“

Ima tu ironije. „Armagedonski rat“ o kom se govori u Crnom dijalogu, gotovo je sigurno preuzet iz propovedi Luisa Farakana i njegove Islamske nacije. Ali to danas nema uporište u američkoj levici niti u mejnstrim crnoj politici. Mesto gde ima snažan odjek jeste mračna mašta trampista. Pobunjeničko nasilje koje je Tramp pokrenuo u invaziji na Kapitol 6. januara 2021. hranilo se vizijom nadolazećeg građanskog rata, koji su mnoge pristalice prikazivale kao rasni „rat između crnih i belih“. Republikanska partija ušla je u orbitu apokaliptičnog tribalizma. Ako želite da vidite ličnost koja izvesno predstavlja odmicanje od te orbite, pogledajte Kamalu Haris.

Haris je 2019. rekla i da „kada ste takozvana manjina, obavezno naučite mnogo jezika“. Mislila je na jezike moći. Haris je ušla u one arene zbog kojih su prijatelji i politički saveznici njene majke očajavali: zakon, partijska politika, izborne javne funkcije. Odabrala je da veruje u ono što prethodna generacija nije mogla — da se pravda može postići radom unutar postojećih institucionalnih struktura. Čin je vere to što kritičari njenog rada kao tužiteljke i javne pravobraniteljke u Kaliforniji, ne veruju da je opravdan u praksi načinom na koji je koristila svoju moć. Tražila je potvrdu nekih pogrešnih osuda, pretila je da će krivično goniti roditelje dece koja često izostaju iz škole (što je politika koja je nesrazmerno pogađala manjine), pa se čak i žalila na odluku federalnog suda da je smrtna kazna u Kaliforniji neustavna (uprkos njenom dubokom neslaganju sa smrtnom kaznom). Ali njen oprez nije puka umerenost ili bezbojni centrizam. Potiče iz složene lične i političke navigacije između želje za slobodom s jedne strane i čvrstih ograničenja stvarnosti s druge.

To balansiranje onoga što je ispravno u odnosu na ono što je moguće jeste posao demokratije, a Haris predstavlja način na koji je levica prihvatila tu tešku odgovornost. Američka politika se našla na mestu gde su desničari ti koji hoće sve da spale. Oni će to učiniti, ako mogu, u ime lažne američke normalnosti koja isključuje Haris i sve koji s njom dele kompleksne identitete. Ironično je da je upravo kandidatura Kamale Haris dala demokratama dozvolu da izgovore koliko je republikanska verzija Amerike zaista „uvrnuta“. Volc je ovu reč pustio u opticaj samo nekoliko dana nakon što je Bajden najavio odlazak sa nacionalne scene. U oštroj reakciji na Trampov nastup na kanalu Fox News, tim iz kampanje Kamale Haris naveo je svoj glavni utisak: „Tramp je star i prilično uvrnut.“ Spoj ova dva kvaliteta implicira da ono što je zaista uvrnuto nije samo Trampov uzrast, već anahrona vizija u kojoj su samo belci koji poseju svoje seme u plodne žene autentični građani i legitimni vladari. Nasuprot toj uvrnutosti, imamo realnu mogućnost predsednice čija je istorija sinhronizovana sa američkom stvarnošću.

The New York Review of Books 

Prevela Milica Jovanović

Peščanik.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
Fintan O’Toole

Fintan O’Toole

VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI