Kasim Prohić – foto Radio Konjic
“Činiti i Biti” (izd.“Svjetlost” Sarajevo 1972., o romanu Meše Selimovića)
Piše: Fuad Đidić
Pedeset i jedna godina je od neponovljivog i utemeljujućeg djela naše filozofije i estetike.
Knjiga “Činiti i biti” (Sarajevo, 1972.) filozofa Kasima Prohića (1937-1984) bila je prekretnica u duhovnom i misaonom životu Bosne i Hercegovine proteklog stoljeća.
Na ovom mjestu postavljen je ugaoni kamen za započinjanje autentične bosanskohercegovačke filozofske i estetske misli.
Ovim djelom Kasim Prohić je zasnovao filozofsku posebnost i misaonu nezavisnost Bosne i Hercegovine. Prohić je ovdje po prvi puta, progovorio o filozofiji kao povijesnoj osnovi jednog naroda. Na tom pravcu branio je legitimitet filozofije kao duhovno i društveno bitne intelektualne djelatnosti u vremenu krize europske moderne.
Od posebnog značaja je duh internacionalizacije naše filozofske tradicije i njeno smještanje u koordinate evropske filozofske misli. Kasim Prohić, kojem je bila vrlo bliska Adornova i Blohova misao koja ga je u dobroj mjeri i profilisala, vratio je diskurs bh. estetike u tokove evropske filozofske tradicije i kulture.
Kasim Prohić je bio izvanredna pojava u vremenu kada je Bosna i Hercegovina ranih 80-tih godina dostizala svoje puno političko i duhovno oslobođenje i afirmaciju. Na sarajevskoj katedri za Filozofiju zaživjela je tzv. “sarajevska škola filozofije i estetike” prvo, sa izvrsnim predavačima: Vanjom Sutlićem, Ivanom Fohtom, Milanom Damjanovićem i, nešto kasnije Kasimom Prohićem i, Predragom Fincijem. Ova škola, pod jakim uticajem filozofije Adorna, Bloha, Lukača, Benjamina… filozofskoj javnosti predstavila je između ostalog, briljantne stranice afirmacije novog “komunikacionog uma” koje su nastale kao kontrapunkt dominaciji zatvorenih, i tada vladajućih, najčešće, dogmatskih sistema.
Sarajevska filozofska škola i, pored brojnih iskušenja sa kojima se suočavala u dugom periodu uspjela je očuvati “sjeme Bosne” braneći misaonu suverenost i filozofijsku posebnost u granicama nekadanje Jugoslavije.
Nekoliko dijaloga, od kojih je značajan onaj iz 1983. godine (“Odjek”, 1983, jesen) vođen između dva briljantna filozofska uma sa sarajevske katedre – Abdulah Šarčević i Kasim Prohić još nedovoljno istraženim, bili su samo krunski doprinos posve sigurnom zasnivanju nove, autentične filozofije i estetike u misaonom prostoru Bosne i Hercegovine koja se ubrzano razvijala i duhovno oslobađala.
“Činiti i Biti” je djelo u kojim Prohić, na primjeru analize literature Meše Selimovića za tadašnjeg ali, i ovovremenog čitaoca, otkriva epohalne promjene koje se dešavaju u modernoj evropskoj misli. Te promjene su bile okončavanje metafizičkih sistema, okončavanje svijeta velikih ideologija, najava kraja svijeta ex-catedra, svijeta sistema ispunjenog vjerom u smisao sa nadom u spas čovjeka.
Ali, ne samo to. Čini mi se još važnije za cijelu kasniju povijest misaonog života u BiH je bilo što je Prohić demonstrirao put novog, drugačijeg filozofskog govora. Taj novi jezik tek, deceniju kasnije, u punom pojmovnom značenju prepoznati ćemo pod imenom “prizmatično”, “polifono mišljenje”, “otvoreno mišljenje” (Walter Benjamin, Ernst Bloch).
Kasim Prohić je hrabro otvorio filozofsko mišljenje prema literaturi. U tom otvaranju književnih djela Meše Selimovića, te, Ive Andrića i, nešto kasnije Maka Dizdara, Prohić demonstrira ispravnost vlastite odluke da se posve kritički razračunaje sa ezoteričkim, rigidnim, strogo metodskim, zatvorenim idealističkim karakterom filozofije. U otvaranju figura, dekriptovanju tragova koje nalazimo skrivene u literaturi ovih velikana, Prohić “započinje”, i pronalazi svoju “igru staklenih perli” i, on nas ohrabruje da krenemo u avanturu drugačijeg iskustva i gledanja.
Ovo je Prohićev zaboravljeni “put neposrednosti” kojeg je postavio prije pola stoljeća. To je put neprestanog traganja, put na kojem danas živimo dramu ovog čovjeka ovdje, i osjećamo dramu njegove očajne potrage za istinom i velikom nadom u pravdu.
Na tom putu Kasim Prohić otkriva ranije “neopaženi” ili “potisnuti” “fenomen” kojeg u ovom djelu prepoznajemo kao, “tragike Bosne”. Taj fenomen tragike Bosne je autentični rezultat njegovog otvorenog mišljenja kojim je u “muzeološkim” naslagama arhaike otkrio živi fenomen – “tragične sudbine Bosne”.
Tako je započela jedna nova orijentacija u ovdašnjoj misli – traganje za Povijesti istine o Bosni, za razliku od ranijeg traganja za Istinom u povijesti Bosne.
Kasim Prohić je napravio kontrapunkt jednom tradiranom sistemu mišljenja i, uspio je prodrijeti prema novim figurama razumijevanja povijesti i stradanja Bosne. On govori istinu; to što je bilo ili, potisnuto, ili, nije dovoljno opaženo, ili, pak, dovoljno jasno rečeno
Filozofija kao vrhunaravni oblik mišljenja nikada nije mogla pokazati dijaboličko razaranje, niti samjeriti okrutnost, izreći dubinu stradanja i tragiku Bosne kao što je to mogla izreći literatura.
”Najmisaonije stranice o satanizmu vlasti i “raz-istoriji” ne nalazimo u filozofskim traktatima nego, u tekstovima književne vrste”. (Kasim Prohić)
Ovdje se pokazala odvažnost Kasima Prohića da, u vrijeme represivnih ideologija ranih 70-ih i 80-ih godina koje su lebdjele nad Bosnom i oblikovale njenu sudbinu, otvori i trasira jedan novi put filozofskog mišljenja i pokaže “tragiku Bosne” i kroz ljudske sudbine književnih junaka: Ahmeda Šabe, Ahmeda Nurudina, Fra Petra, Osmana Vuka…i još mnogo drugih, kroz prohujala stoljeća, ispriča pravu dramaturgiju i nemir duha Bosne i otkrije njen originalni univerzum, znajući da je svaki čovjek u ovoj zemlji tačka ukrštanja, tačka ulaza i izlaza, tačka njenog smisla i duhovne osobenosti.
Kasim Prohić je legitimirao autentičnu filozofsku misao kod nas. On je izvukao filozofiju iz maske ideologija ili politike. On je pokazao put izvan usuda filozofske tradicije koja je često znala biti “sluškinja”, puki epigon, i, pokorni tumač ideja vlastodržaca. Ovdje se nalazi Prohićev najtrajniji izazov za svaku filozofiju – da u “drijemežu” izgubi svoju izvornu snagu “polemosa”, kritičkog prosuđivanja i govorenja.
Prohić je uspio ujediniti sve što je veliko u povijesti Bosne. Tako je historija Bosne obznanjena kao istinska povijest. Niti njena književnost, niti njena umjetnost nisu satjerana u “rezervat”, u puki ornament, kao što i njena duhovna originalnost i nezavisnost nije utopljena u nešto veliko, apstraktno niti, je slijepljena u čisti identitet. Prohić je mislio i vjerovao u takvu interpretaciju principa identiteta koji ne guši ili prikriva posebnost i različitost. (Heidegger)
No, kada danas poslije toliko decenija ponovo čitam Kasima Prohića, zahvaljujući prije svega, plemenitom poticaju dr. Tomislava Tadića, mladog profesora sa katedre za Filozofiju u Sarajevu, ali, i, živim i, nadahnutim svjedočanstvima dr. Senadina Lavića i, dr. Ahmeda Kice, ne mogu, a da ne pomenem kako sam, pola stoljeća kasnije, iznenađen snagom i svježinom poruka koje dolaze iz Prohićevog djela.
Prohić je filozofski snažno, ili, kako reče Abdulah Šarčević “erotičkim spoznajnim interesom” sa “Ničeanskom pronicljivošću” branio saznanje kako istina nije moguća ako je lišena literature, stila, muzike, slikarstva.
Ili, posve “prohićevski” tek, kroz umjetničko moguće je zasnivanje Istine i Smisla.
No, vrijeme je da sada postavimo konačno i, ovo pitanje. Što zapravo, danas znače Prohićeve riječi o istini i njenom autentičnom obitavalištu u umjetničkom djelu, što danas u ovom vremenu srozanog smisla, opšte površnosti i neznanja, znači njegovo zasnivanje novog, autentičnog, bosanskohercegovačkog mišljenja.
Kako ćemo recimo, odgovoriti na pitanja negiranja genocida, kako se intelektualno suprotstaviti rastućem barbarizmu slavljenja zločina, kako se postaviti prema mythosu vlasti, sa kojim diskursom izaći na mejdan sa glorifikatorima genocida i, onima koji pervertiraju ili mortificiraju istinu i činjenice.
Koja “odvažnost izricanja” treba da bi se razbio “raciofašizam” jednog zatvorenog idealističkog sistema apologije zločina.
Da li je jedini naš “Ratio”, jedina naša odvažnost, u tome da odgovaramo jezikom jeftine politike, pukom frazeologijom, akademskim nadmudrivanjima i dokazivanjima, ili, šta već drugo!?
Kasim Prohić čini mi se, ima odgovor.
Samo kroz hitnost umjetnosti mi možemo iskazati pravu Istinu, samo kroz snagu umjetničkog djela mi možemo ovjekovječiti našu tragiku i stradanje u ovom nepravednom svijetu.
Kazati Istinu kroz literaturu, kroz pisanje, kroz govor… To je naš povijesni čin suprotstavljanja jednom demonskom sistemu laži. Naša budućnost je u odvažnosti za novi jezik, za filozofski govor, za kritičko mišljenje, za istraživački govor.
Pisati, govoriti, istraživati, naučavati, slikati…
To je naš dug prema Kasimu Prohiću.
To je zalog za našu budućnost.
