Kategorija Politika

Bilo, ne ponovilo se

Milan Račić za Tačno.net piše o svom ratnom iskustvu. “Sve ovo neljudsko i pogano što se događalo ne svaki dan, već svaki sat, poprave vam i u takvim ratnim okolnostima neki dobri ljudi, gotovo u pravilu, druge nacionalnosti.”

Preziranje Palestine

Utoliko su akademski krugovi u Hrvatskoj tek zagađena kupusara s istom hadezeovskom, proizraelskom politikom, dehumaniziranim, mahom desničarskim nastavničkim kadrom. I zato je kapetanica Lilian Dotan upravo poželjan, militantni „znanstveni“ prirepak. Kojoj fali još samo članska iskaznica HDZ-a. 

Kreditni rejting u praznom tanjuru

U Bijednoj se Našoj danas živi teže, nesigurnije i neizvjesnije no ikad prije, uključujući tzv. socijalistički mrak bivše 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Tada je tzv. socijalistički mrak bio treća proizvodna snaga u industrijski srednje razvijenoj Europi i izvozio je u svijet gotovo sve poljodjelske i stočarske proizvode što ih sada za milijarde eura uvozi CRO vlada premijera Plenkovića i financijskog ministra Marka Primorca. I taj izvoz rapidno raste iz godine u godinu. I još će.

Otpor i nada: Priče žena koje svijet ne smije ignorirati

U licemjernom svijetu koji je sve više imun na nepravde i koji je zaboravio osnovna načela ljudskih prava, priče ovih žena nose snažnu opomenu za cijelo čovječanstvo. Žene koje se svakodnevno suočavaju s traumama, strahom i gubitkom utjelovljuju izvanrednu hrabrost i nepokolebljivu volju za preživljavanjem, čak i kada se čini da ih je cijeli svijet zaboravio. One su simbol otpora i borbe za dostojanstvo u uvjetima koje je teško zamisliti.

Generalu ima tko da piše: Tko je kriv za tragediju hercegovačke mladosti u jesen 1994.?

Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz monstruozne akcije “Jesen ‘94”. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke. Nermin Bise piše za Tačno.net i traži odgovore na pitanje ko je kriv za tragediju hercegovačke mladosti? "Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i političkog vrha iz Sarajeva."

Znanstvenik za bolji svijet i mirnu Bosnu

Potreba Nerzuka Ćurka da o zločinima progovori u vlastito ime, kao čovjek koji zločin osjeća kao vlastitu bol, nije tipična za struku kojom se ovaj šezdesetogodišnji Sarajlija bavi. Politolozi su, naime, danas – kada nisu baš puki ideolozi, sluge “naše stvari” – i prečesto neka vrsta statističara grozota, zapisničari, katalogizatori, promatrači zavedeni iluzijom da procese mogu znanstveno objasniti, i takva ih intelektualna samodopadnost potiče da zaziru od moralnih prosudbi, strahujući da bi njome izgubili “znanstvenost” i “objektivnost”.

Alija Behram: Stari most spasio je narod u svom Mostaru

Alija Behram, doajen novinarstva u Mostaru, urednik Oslobođenja ,direktor televizije Mostar i Mreže Plus za Tačno.net piše o danu kada je srušen Stari most u Mostaru. Behram pažljivo bilježi svaki trenutak tog kobnog dana koji je odredio sudbinu Mostara i njegovih građana.

Eldin Palata: Kako sam snimio rušenje Starog mosta

Simbol grada Mostara – Stari most – među Mostarcima poznat samo kao “Stari”, 9. novembra 1993. godine tokom rata srušen je od HVO-a (Hrvatskog vijeća odbrane) granatama koje su dolazile s brda “Hum”. Među Mostarcima koji su bili svjedoci tog čina zavladali su muk i nevjerica. Stari most, u tom trenutku star 427 godina, Mostarcima je bio, kako i sami vole da kažu, više od mosta. Obnovljen je 2004. godine.

Teror i prisilni rad: Ispovijest Kazahstanca koji je preživio kineske logore

Yerbakyt Otarbay, Kazahstanac koji je preživio kineski logor za prisilni rad, svjedoči o strašnom iskustvu zatvora i koncentracijskih logora u Kini. Proveo je 89 dana u zatvoru, a zatim je prebačen u logor gdje je bio prisiljen raditi u teškim uvjetima, pod stalnim nadzorom i bez prava na osnovne ljudske slobode. Otarbay govori o svom boravku u koncentracijskom logoru, prisilnom radu, mučenju, i kako su on i drugi zatvorenici, koji su imali sreće da posjeduju kazahstansko državljanstvo, uspjeli da se izbore za slobodu. Kroz svoju ispovijest, Otarbay ukazuje na brutalnost kineskog režima prema ujgurskoj manjini i poziva svijet da prepozna genocid koji se dešava u Xinjiangu.