Bećirović je okružen starim kovom savjetnika koji i dalje misle politiku koja više ne postoji. Politika parola, dojma i floskula je prošlost, ako je ikada i bila suštinski relevantna. Ipak, za Bećirovićev izbor ne treba žaliti , i u prvom, i u mandatu koji dolazi on je najmanje zlo. Najmanje zlo jeste politička i etička pozicija, ali u bosanskom slučaju ona ne znači mnogo.
Povodom devete godišnjice smrti profesora Dubravka Lovrenovića ponovo objavljujemo tekst koji je napisao novinar Amer Obradović.
Iskreno me raspizdi kada jedna institucija, izravno odgovorna za nerad, institucija u kojoj rade uhljebi s kupljenim diplomama, radi nekakve debatne tribine o stvarima koje nisu uradili ili odradili.
U Prijedoru se nije desio incident. Desilo se ono što se dešava kada država povuče ruke, a privatni interes, korupcija i potpuna odsutnost kontrole preuzmu brigu o ljudskim životima. Domovi za stare u takvom sistemu ne služe da štite dostojanstvo, nego da sakriju starost – da je izmjeste iz vidokruga zdravih, radno sposobnih i politički korisnih.
Šta se dogodi ljudima da postanu stranački botovi?
Njihovi profili postaju produžena ruka partijskih saopštenja, samo s više psovki i manje pravopisa. Sve što lider uradi proglašava se historijskim uspjehom, a ono što ne uradi nužnim kompromisom ili krivicom prethodnih vlasti, stranih zavjera i „unutrašnjih neprijatelja“.
„HDZ je zainteresiran da se do krajnjeg roka, travnja 2026., popune tri mjesta u Ustavnom sudu RH, i to će biti vezana imenovanja: ići ćemo u proces izbora predsjednika/ce Vrhovnog suda RH samo budemo li birali ustavne suce po načelu da ih dvoje bira parlamentarna većina (HDZ-ova, op. a.), a jednog oporba“, ultimativno je objavio domaćoj javnosti šef HDZ-a i premijer Andrej Plenković nakon sastanka stranačkog vrha te izazvao pravu buru u stručnoj i široj društvenoj sredini. „U protivnom, nema ništa od izbora.“ Pravda se – doduše ne prvi put – opet našla na trgovačkoj tezgi neodgovornih političara, koji misle jedno, govore drugo, a čine treće. Ne mareći za razmjere štete kršenjem Ustava RH i zakona.
Neoprostivo je licemjere hrvatske vlade prema fašizmu, prema toj domaćoj inačici zla zvanoj ustaštvo. Zajedno sa Crkvom ona gaji kult „žrtava Bleiburga“ pretvarajući se da ne zna da su žrtve Bleiburga uglavnom ustaška vojska koja je kao štit sa sobom vodila stanovništvo. Uz to i jedina vojska u Europi koja je ratovala i nakon završetka rata kada su se sve kvislinške vojske Europe već davno predal
Problem današnje Druge Srbije nije u tome što je „marginalizovana“ ili „potisnuta“. Problem je u tome što nema šta da kaže o svetu u kojem živimo. Ne proizvodi objašnjenja, ne nudi koncepte, ne pokušava da razume promene kapitalizma, države, medija, geopolitike ili savremenih oblika autoritarnosti. Umesto mišljenja, nudi gotove moralne sudove - o svemu. Zato ta moralnost deluje trulo i to ne zato što je vrednosno pogrešna, već zato što je intelektualno mrtva.
Postoje umjetnici čiji se doprinos ne iscrpljuje u djelima koja su potpisali, nego u prostoru koji su stvorili drugima. Njihovo prisustvo ne mjeri se brojem hitova, nagrada ili medijskih naslova, već trajanjem jednog senzibiliteta. Ranko Rihtman pripada toj rijetkoj i tihim dostojanstvom obilježenoj vrsti stvaralaca: aranžer, kompozitor i dirigent bez kojeg je nemoguće ozbiljno ispričati historiju pop i rock muzike Sarajeva, Bosne i Hercegovine i šire regionalne scene.
Nismo štedjeli novac slušajući ih kad god smo mogli po restoranima i krčmama biše Jugoslavije, ali i u uglednom restoranu u Zagrebu, čiji vlasnik dobro zna kako, osim hranom, udovoljiti gostima. Oni svoju svirku ne naplaćuju po određenoj tarifi, nego: daj, što daš! I to je draž sudjelovanja u njihovom muziciranju.
I ove godine Milorad Dodik i njegova horda nacional-skakavaca proslavljaju Dan Republike Srpske. Ustavni sud Bosne i Hercegovine dva puta je ovaj nazovi praznik proglasio neustavnim, ali to ne sprečava slavljenike gnusnog praznika. S obzirom šta zapravo slave, nije ni čudo što ih ustav i zakoni ne sputavaju, Republika Srpska je i nastala kao negacija svakog pokušaja da se društvo uredi pravnim regulama i etičkim normama.
Za razliku od CRO premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara što ne skidaju ružičaste polit-ekonomske naočale, čak i službena državna statistika – laički: točan zbroj netočnih podataka!? – kojoj tzv. obični/mali ljudi u principu ne vjeruju jer ne korespondira s njihovom svakodnevicom, nevoljko potvrđuje posljednjih mjesec-dva da je gotovo tri četvrtine građana prisiljeno živjeti na slamku. Cijene hrane, režija, energenata, usluga, liječenja, priuštivog stanovanja itsl. neizdrživo su eksplodirale osobito od početka jeseni 2025. i očito je kako ih trećemandatna HDZ-Plenkovićeva vlada više nije kadra kontrolirati. Stoga Plenkovićeva predbožićna izjava o tomu da „naši građani danas žive bolje no ikad prije“ zvuči kao neodgovorno, licemjerno ruganje ljudima u lice u okolnostima kada i službena statistika ne skriva kako 20 posto žitelja tzv. Samostalne, Neovisna i Suverene živi u kritičnom riziku od siromaštva. Na samom rubu ili ispod njega.
