foto: Slobodna Bosna
Teror nad građanima Sarajeva trajao je 1.425 dana. Napadi na civile s položaja Vojske Republike Srpske, prema presudama Suda u Hagu, odvijali su se svugdje i u svako doba dana ili noći. Jevrejsko groblje u Sarajevu, neboder u naselju Grbavica, naselje Nedžarići, Špicasta stijena i planina Trebević, sa koje se vidi cijelo Sarajevo, samo su neki od mjesta sa kojih su djelovali snajperisti.
Prema sudskim presudama na međunarodnim i domaćim sudovima, svako deseto dijete ubijeno je snajperom, među njima i trinaestogodišnji Nedžad Subašić, ali za ubistva 53 mališana do danas niko nije odgovarao.
Bosanskohercegovačko pravosuđe, skoro trideset godina od kraja rata, nije procesuiralo nijednog snajperistu iako su njihova imena uglavnom poznata.
Penzionisani policajac, danas zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, Dragan Mioković, bivši je vođa tima istražioca Centra službe bezbjednosti Sarajevo. On navodi kako su vojno-obavještajne agencije bivših vojski znale ko su bili snajperisti.
„Kad je Sarajevo u pitanju, to su zločinci nad zločincima. Centar je i tokom opsade obavljao sve uviđaje, postoji dokumentacija, pa na osnovu tih dokumenata trojica su u Hagu osuđena na doživotne kazne zatvora, a jedan na 29. godina zbog zločina nad građanima Sarajeva i zaista je frustrirajuće da na osnovu istih tih dokumenata domaće pravosuđe nije procesuiralo nijednog snajperistu“, navodi Mioković.
Za terorisanje građana Sarajeva Haški tribunal je na doživotnu robiju osudio komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS-a Stanislava Galića, a njegova nasljednika Dragomira Miloševića na 29 godina zatvora. Za terorisanje civila u Sarajevu, između ostalih zločina, na doživotnu robiju osuđeni su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić.
Sarajevo 1993. godina/foto: Srđan Ilić
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je 21. maja 2021. godine formiralo predmet koji se odnosi na snajpersko djelovanje pripadnika Vojske RS u sarajevskom naselju Nedžarići.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu dao je još 2004. godine saglasnost i predao dokumentaciju Tužilaštvu BiH za procesuiranje snajperista, međutim, dvije decenije od tada u sudnici se nije našao niti jedan sa dostavljenog spiska.
Na spisku označenom slovom “A” , što znači da prema Pravilima puta Rimskog sporazuma postoji dovoljno dokaza za procesuiranje, nalaze se imena osumnjičenih snajperista i svi su pripadnici 2. pješadijskog bataljona Prve Sarajevske motorizovane brigade Vojske RS-a, među kojima su Dragan Atanacković, Predrag Bošković, Nebojša Ivković, komandir snajperskog odjeljenja, Marinko Krneta, Zlatko Subotić, Nada Skipina, Radivoje Grković, Aleksandar Petrović i Dragan Petković.
Također, Revidiranom strategijom državnom Tužilaštvu i tužiocima nalaže se da u prioritet uzmu predmete Pravila puta Rimskog sporazuma i oko 300 predmeta u kojima se nalaze imena snajperista, minobacačlija i drugih političkih i vojnih osoba odgovornih za opsadu Sarajeva. No, optužnica i dalje nema.
Fikret Grabovica/ foto: Avaz.ba
Frustrirajuće je to i za Fikreta Grabovicu, predsjednika Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 1992.-1995..
„Nekažnjavanje takvih brutalnih zločina nad djecom, koja su najnevinija bića svakog društva pokazuje katastrofalan odnos pravosuđa, ali i politika u državi, jer ipak oni imenuju dužnosnike u pravosudnom sistemu. Postoje snimci, ali ništa nije dovoljno da se tužilaštva pokrenu“, navodi Grabovica.
Upravo jedan takav snimak, objavljen je u maju 2021.godine na YouTube kanalu reportera Philippea Buffona. Na njemu je prikazano snajpersko gnijezdo s položaja Vojske Republike Srpske u sarajevskom naselju Nedžarići, odakle su snajperisti svakodnevno pucali na stanovnike naselja Alipašino Polje.
Na snimci muški glas pita muškarca koji drži snajper i puca „jesi li pogodio?“, na što snajperista odgovara „ma u glavu čoveče“.
Na snimku su prepoznate osobe za koje se sumnja da su potencijalno počinile zločin. Jedna se zove Zoran Kulina Zoki, a drugi je Radomir Marković.
Ovaj snimak ponukao je tridesetdevetogodišnjeg Sarajliju Harisa Ibrahimovića, kojem su snajperisti ubili rođaka Nedžada Subašića u decembru 1992.godine da pokrene vlastitu istragu.
Haris kaže kako je tokom vlastite istrage razgovarao i sa Florence Hartman, koja mu je rekla da je takav zločin teško dokaziv na sudu.
„Ona kaže kako se ne može povezati da su ova dvojica ubila Nedžada, ali da je sigurna da je s ove lokacije on ubijen“, navodi Haris, te dodaje kako se vrijeme nastanka videa podudara sa pogubijom njegovog rođaka.
Subašić Nedžad/foto: Privat
Potom je odlučio potražiti lokaciju odakle je pucano. Saznao je da se u staroj zgradi Doma za slijepa i slabovidna lica u Nedžarićima nalazilo snajpersko gnijezdo.
„Čuvar me je pustio, otišao sam u tu prostoriju, zidne obloge su iste kao i na snimku, sve je identično, siguran sam da je Nedžad odavde ubijen“, kaže Haris.
Svoju priču Haris je napisao i na Facebooku, a novinari portala Istraga došli su do snajperista sa videa.
Prema njihovim navodima Marković je priznao da je to on, ali im je rekao kako nije pucao, dok je Kulina s druge strane rekao da jeste pucao, ali ne u ljude, već u žardinjere.
Grbavica 1992. godina/foto: Mike Goldwater
Nakon toga, francuski novinar Buffon koji je za vrijeme ratnih dešavanja boravio i dokumentirao srpske položaje u sarajevskom naselju Grbavica, uklonio je snimak iz snajperskog gnijezda u Nedžarićima sa YouTube-a.
Danas, on ima svoju web stranicu na kojoj se nalaze reportaže iz Sarajeva, ali i drugih gradova svijeta, te drugih zemalja gdje su se poslije BiH, vodili ili još vode ratovi.
Od prijave do saslušanja: Tišina
Haris Ibrahimović je nakon objave videa i vlastite istrage svoju priču ispričao i u Agenciji za istrage i zaštitu BiH (SIPA). Kaže da je sa istražiteljima SIPE do sada dva puta razgovarao.
“Istražitelji SIPE su tražili da se nađemo na mjestu gdje se to dogodilo, da se uvjere da li se tu moglo desiti. Odveo sam ih na autentičnu lokaciju gdje je Nedžad ubijen”, priča Haris.
Nakon sedam dana dobio je poziv da dođe u sjedište SIPE. Uzbuđen što je nešto uspio pomjeriti s mrtve tačke otišao je razgovor.
“Rekli su mi da će se podići optužnica, ali niko od njih nije uhapšen“, kaže Haris.
Potom je kako navodi Haris, njegov radni kolega rekao da je Radomir Marković njegov komšija te da je njega zamolio da mu dogovori sastanak sa Harisom.
„Ja sam to prijavio SIPA-i. Oni su sugerisali da nije pametno da sa bilo kime stupam u kontakt, da obustavim vlasititu istragu, jer se kao boje za moju sigurnost“, objašnjava Haris.
Subašić Nedžad i Haris Ibrahimović/foto: Privatna arhiva
Ubistvo njegovog šest godina starijeg rođaka kaže u njemu je ostavilo traumu za cijeli život.
Haris se sjeća da je tog decembra 1992.godine, bila subota i da je ispred svog ulaza u nekadašnjoj Tetovskoj ulici na Alipašinom polju, sa Nedžadom krenuo po vodu. Kaže kako su trebali pretrčati nekih 200 metara do sigurne zone. Krenuli su zajedno, držeći se za ruke.
„Nedžad pošto je bio stariji i visočiji, svojom desnom rukom je držao mene za lijevu, želio me svojim tijelom zaštititi“, kaže Haris.
„Čuo sam pucanj, nisam ni osjetio da je moja ruka ostala prazna, dotrčao sam u zaklon, okrenem se i vidim kako moj Nedžad nepomično leži u lokvi krvi. Pogođen je u lijevu slijepočnicu“, prisjeća se Haris tog kobnog dana.
Haris Ibrahimović kaže kako na posljednje dvije godine, od kako je dao iskaz, gleda kao i na posljednjih trideset, kada mu je od snajperskog hica ubijen rođak Nedžad.
“Možda mi je sada još teže, jer sad imam crno na bijelo ko je 100 posto bio izvršitelj, nego onda kad sam bio u zabludi. Ja moram pričati, jer Nedžada više nema “, kaže Haris.
Za Harisa zaborav nije opcije, niti kaže, to smijemo dozvoliti, jer teror kakav su preživjele Sarajlije malo je ko, ali on kaže da ni život u prošlosti nije dobar izbor, te navodi kako se svi zajedno trebamo okrenuti budućnosti i izgradnji boljeg društva za našu djecu.
Ubijanje snajperom kao atrakcija
U septembru 2022.godine premijerno prikazan dokumentarni film „Sarajevo safari“ slovenskog režisera Mirana Zupaniča. Film ispituje optužbe o bogatim i uticajnim strancima, koji su plaćali da snajperima pucaju na civile u opkoljenom Sarajevu.
Zupanič, režiser i scenarista dokumentarca „Sarajevo safari”, navodne događaje opisuje kao “neku vrstu safarija, kao lov na ljude”.
“Izgleda da postoje pojedinci koji misle da su iznad morala, iznad dobra i zla, iznad svakog ljudskog poretka. To su pojedinci, koji svojim postupcima traže i na trenutke čak i ostvaruju apsolutnu moć nad ljudima – uporedivu jedino sa moći koju ima Bog”, rekao je on nakon premijere filma u Sarajevu.
Iz Tužilaštva BIH do objave ovog priloga nije došao odgovor na upite portala Tačno.net
Tekst je nastao u saradnji sa forumom ZFD u Bosni i Hercegovini.
