Kroz logor Heliodrom, koji je bio pod kontrolom HVO-a, prošlo je oko 8000 Mostaraca tokom prethodnog rata. Već odavno se vodi polemika o pretvaranju ovog prostora u muzej HVO-a, što se nikako drugačije ne može tretirati nego kao uvreda svim logorašima koji su prošli kroz strahote ovog logora između 1992. i 1994. godine.
Jer, ako se BiH vojska raspadne – što onda? Što će učiniti Hrvatska? Hoće li još jednom, kao i 1993., sramotno zajahati secesionistički val, ili će EU i NATO imati snage da je zadrže u luci razuma i podrške načelu nepromjenjivosti granica? To su ključna pitanja današnjice, o kojima, žalibože, na relevantnim adresama ni u regiji ni u svijetu nitko nema ni znanja, ni hrabrosti, ni želje da razmišlja – osim tipova poput Dodika i Lukašenka. Stoga, uznemireni, pitamo: je li, 32 godine kasnije, opet počeo slobodni pad?
Verovatno su Rimljani u doba Nerona ili Kaligule bili u nedoumici: šta ih je snašlo da se u tom vremenu nađu među nastranim ludacima, ubicama i piromanima. To nije prst sudbine, nego igra vremena i najgoreg ljudskog materijala koji odnekud dolazi, naplavljuje, razara sve oko sebe i nestaje u prostoru. Obeležje imperije, feuda ili bilo čega pod voljom čudovišta.
Pismo narodu studenata u blokadi privuklo je mnogo pažnje i komentara, koji su se pretežno odnosili na reaktuelizaciju zborova građana kao oblika neposredne demokratije. U narednim redovima osvrćem se na, rekao bih, urgentniju temu koju su studenti otvorili ovim pismom. Reč je o suverenosti.
Nalog za privođenje predsjednika RS-a te predsjednika skupštine i premijera otvorio je veliku krizu u susjednoj državi. Dodik je osuđen jer nije poštovao odluke visokog predstavnika. Na presudu je odgovorio zakonima kojima se zabranjuje djelovanje državnih organa na teritoriju RS.
Svu noć u moj poljuljan san ulijeće stari znanac, izvrnuta slika, lik u ogledalu, lelujav odraz u vodi koju je uznemirilo vrijeme – Sandro Galeb. Odavno ga nije bilo; bijah ga ostavio, gotovo zaboravio, zabavljen vrćenjem ukrug koji su obaveze nametale mojoj prirodi melanhokolerika. Sad je tu da me kinji svojim neizlječivim osamama, svojim promašenim životom, ne više stidljiv i uviđavan, već nametljiv, nepristojan.
Bilo je to 21. februara 2003. godine. Tokom posete Banjaluci Zoran Đinđić je održao predavanje studentima tamošnjeg univerziteta. Iako je, kako se sam izrazio, svojim izlaganjem želeo samo da „pokrene jedan mali proces razmišljanja“, ono je bilo mnogo više od toga. Sadržavalo je, sasvim uprošćeno razume se, Đinđićevo shvatanje društva, u istorijskom razvoju, sadašnje stanje i buduće kretanje.
Koja je razlika između splitskih „navijača“ koji i dalje arlauču „Šugava Rijeko, puna si Srba, ne brini, Rijeko, ima još vrba“ i zagrebačkih koji su prestali to arlaukati jer im je odjednom iz guzice u glavu došlo da je „Rijeka dala ogroman broj branitelja“ te NN vandala koji su usred Rijeke šutke uništili izložbu posvećenu partizankama. Nema razlike. Svi su moronske nasilničke kukavice u čijim glavama ima svega, osim pameti. Stoga nisu u stanju dokučiti da je u devedesetima, oružjem na oružje, branjeno ono čega ne bi bilo bez partizana. Pa im, na ravnoj crti moždane neaktivnosti, u savršenom skladu stoje Republika Hrvatska, pozivanje na branitelje iz ’91. i mržnja prema braniteljima iz ’41. te „šugava Rijeka“ i „Srbe na vrbe“.
Sad kad su se stvari malo razbistrile, odnosno kad je prošlo već dovoljno dana u kojima smo vidjeli prve poteze koje je Milorad Dodik povukao, ali također i najbitnije reakcije na njih, postalo je izgledno kako Milorad Dodik neće uspjeti u svom planu secesije i proizvodnje kaosa u Bosni i Hercegovini.
Jusuf je imao mogućnost ostati u Norveškoj sa svojom porodicom i biti poštovan od te države. On se odlučio za svoj kraj misleći da će tu uspjeti. Nevolje ga i dalje gone da ne odustaje. Odustati za njega znači biti poražen! To im nije dozvolio ni u ratu u logoru kada je svakoga dana gledao hrabro smrti pravo u oči!
Je li premijer Plenković istog stajališta kad je prihvatio pruženu ruku CRO predsjednika Milanovića, čitaju li dvojica diplomiranih pravnika jednako isti ustavni tekst, pokazat će vrijeme i sljedeći globalni izazovi maloj, siromašnoj i uglavnom globalno neutjecajnoj zapadnobalkanskoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj
Predsedniku Srbije čak ni nasilje, u kojem je jedino dobar, moglo bi se reći i najbolji, ne polazi za rukom ovih dana. Najavljuje ga, podstrekava, organizuje, ali sve to ide nekako traljavo, gotovo amaterski, što je za njega, nekada malog od nasilja, posilnog od nasilnog, prerano i preterano izraslog u velikog majstora nasilnih veština, zaista porazno. Gde si bio – nigde, šta si radio – ništa kad ti onoliki aparat za proizvodnju nasilja samo štrcka okolo umesto da peni i bljuje. Spao si na verbalno nasilje dok si reko: vojska i policija. Stvarno zadnje vreme došlo, mora nešto da se menja. Ili vlast ili narod.
