Službena Hrvatska odšutjela je obljetnicu gromoglasnim mukom: službena Hrvatska, dakle, ne sjeća se da je u Ahmićima počinjen ikakav zločin. Službena Hrvatska, čiji je simbolički univerzum satkan u velikoj mjeri od prisjećanja na svaku, pa i najmanju obljetnicu rata u Hrvatskoj, o hrvatskim zločinima u BiH šuti kao da se nikada nisu ni dogodili
Važno je imati na umu: nikada se stranka uglađenog Europejca Čovića nije distancirala od svog bivšeg predsjednika Kordića – nema tu diskontinuiteta; kao što Dodik nastavlja Karadžićevu politiku i slijedi iste ciljeve, čak i ne krijući tu svoju misiju, tako i današnji HNS, dominantni faktor u vladajućoj koaliciji u FBiH, sebe vidi na istom onom zadatku koji su svojevremeno preuzeli Boban i Kordić.
Torabizacija institucija je davno započeta i tu dr. Bećirović nije nikakva nova pojava: manjak znanja, višak ambicija i kalkulantski odnos prema državi i društvu je odlika ljudi koji dobro “prođu” i bogami i traju, ali su to za historiju prolazni prazni likovi čiji dometi ne pređu prag kabineta u kojem stoluju.
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
I dok u ostatku blaženopočivše Jugoslavije uvek iste one dosadne partije iz devedesetih na izbore danas izlaze kao na kafu, dotle u uzbudljivoj novoj Srbiji uvek nove partije i uvek nova lica izlaze na uvek iste istorijske izbore decembra 1990. godine i svađaju se ko će kao veći hrišćanin i Srbin pre na Kosovo
Dodik je jednostavno spreman i na najstrašniju opačinu, na prolivanje krvi, samo kako bi sačuvao stečenu moć, vlast, novac i privilegije.
Šta ako AfD pobijedi na narednim izborima u Njemačkoj? Šta ako Trump bude novi američki predsjednik? A šta ako Orban proglasi sebe trajnim vrhovnim gospodarom Ugarske? A Marine Le Pen 2027. konačno uđe u Jelisejsku palaču? Zamislimo da na nekim narednim izborima za Evropski parlament trijumfuje radikalna desnica? A Vučić kaže – e ovo je EU koja odgovara Srbiji. A i Republici Srpskoj. Da konačno završimo tu priču oko Bosne. Da fašizam konačno trijumfuje
Gdje je završio moj otac, gdje je završila masa mostarskih civila? Gdje su ljudi, naši roditelji, djeca, braća, sestre, prijatelji….
Bogić Bogićević jeste putokaz kako sačuvati sebe sama, svoju dušu, ljude koje znaš ili ne znaš, jer su ljudi i treba ih čuvati i od sebe i drugih, od tuđe moći i njihove bespomoći, bez obzira kome narodu, vjeri ili naciji pripadali. “Svako ima pravo na dobro ili bolje i niko ne zaslužuje zlo”, rekao bi Bogićević. U vrijeme zla, u najtežim trenucima za opstanak jednog društva ili samo jednog čovjeka Bogićević je uvijek nalazio pravi odgovor, istina – često nepopularan i pojedincima i masama zavadenim ostrašćenim predvodnicima koji baš ovakve zle situacije koriste za svoje, a ne interese čovjeka i naroda koji bi da predstavljaju.
Prikazujući RS kao nekakav bedem hrišćanstva, Dodik je pokušao da osigura podršku zapadnih desničara u svrhu ostvarivanja vlastitih političkih ciljeva. Iako u tome nije imao naročitog uspjeha i njegovi dobri odnosi s evropskom desnicom ponekad djeluju više kao PR potez nego ozbiljna politika, postavlja se pitanje da li će globalna promjena ravnoteže u EU ali i USA (eventualni povratak Donalda Trampa na vlast) moći da mu pomogne da ostvari svoje političke ciljeve.
Najveće ime našeg ženskog sporta je Razija Mujanović. A koliko smo danas poraženi kao društvo, pokazat će jednostavno pitanje u nekom srednjoškolskom razredu koje glasi – koliko djece zna ko je Raza Mujanović... Rezultat će stati na prste jedne ruke, a nerijetko niko od te djece neće znati ko je žena koja nas je proslavila. I nisu kriva djeca, naravno. Protiv tog patuljastog stava i brojnih predrasuda prema ljudima koji zaslužuju poštovanje, valja se boriti obrazovanjem, ali i nekom opštom kulturom koja nažalost iščezava. I srcem. A to srce, i sportsko i ljudsko ima naša Raza sa kojom smo razgovarali u prednovogodišnjoj Mikrofoniji sa Amerom. Najveća, sa srcem žene koje zna kako pobijediti patuljke i predrasude kojima smo okruženi.
I kakav bi mogao biti zaključak ove priče i što veže te tri bitange iz raznih regija Hrvatske? Odanost, ljudi, odanost! Odanost Bogu Sunca, šefu vlade i partije kriminalaca, sjecikesa i poslušnika. Sve troje bili su na visokim funkcijama, u partiji i institucijama, od lokalnih do državnih. Jedan podmićuje medije i uzima dio reketa sebi, drugi truje tuđu stoku, treći ubija na cesti… A kazne? Kazne su simbolične, jer „svakome se može dogoditi“ da recimo u magli, možda pod utjecajem alkohola – ne znamo jer je policija sve zataškala – pretiče i usmrti drugoga, potom ode kući umjesto u pritvor. Ta bahatost, to „što mi tko može?“, to je zajednička sluz mafijaške hobotnice HDZ-a. Sluz moćnog polipa koja obavija i guši Hrvatsku.