Kategorija Preporučujemo

Mustafa Šantić – virtuoz muzike i dobrote

Kad hoćete da za nekog provjerite koliko je „težak“, pitajte njegove saradnike ili komšije. Ako su još i generacija, ocjena će biti jednaka onoj razrednikovoj što vas je čitavu osmoljetku pratio. Dijana Šoše, pedagog i muzičar, za Mustafu kaže: “Riječ je o vrsnom muzičaru, čovjeku koji kao malo ko njeguje i čuva našu kulturnu baštinu. Izvrstan je izvođač sevdalinki, harmonikaš i klarinista. A tek što je kao čovjek i pedagog dobar…”. Isto tako govore i sve njegove komšije. I oni što ga dobro znaju, ali i oni što su ga samo kroz pjesmu, harmoniku ili sevdah upoznali

Heni Erceg: Na istoku ništa novo

No vladare svijeta, one koji danas stoje iza novih smrtonosnih akcija Izraela, kao što su jučer stajali iza Srbije i Miloševića, jednostavno se ne dotiču one preplašene dječje oči, mala mrtva tijela; da nije tako ne bi bila moguća ni ta strašna lakoća s kojom se, kao na tvorničkoj traci, otvaraju ratna žarišta u islamskom svijetu

Uloga Alana Forda u strateškoj viziji Stranke demokratske akcije

Tako je SDA-ov Broj 1 – Bakir Izetbegović, dakle lik sklon šuštavim zelembaćima i svim drugim vrstama vrijednosnih papira, koji tajne operacije planira sa generalom Warom (Osmanom Mehmedagićem) u Ministarstvu za istraživanje ruda i gubljenje vremena, prepustio stranačkom Alanu Fordu aka Nedžad Branković, slučajnom tajnom agentu i političkom manekenu, da ispali ''genijalnu'' tezu o tome kako će se sile koje nasrću na njihovu viziju umoriti, a oni neće.

Paviljon 22

I nema tamo makar sitnog znaka sjećanja na žrtve, ne, Paviljon 22 danas je Laser tag arena, igraonica naime koju reklamira čak i zagrebačka turistička zajednica. Jedna se zlokobna „igraonica“ živim ljudima pretvorila, eto, u radosnu igraonicu laserima, komercijalna je boja novca prekrila tragove krvi i zločina. Kultura sjećanja? Ne, nego odvratno, kolektivno ironiziranje povijesti

Moralo je drugačije: Uspon i pad Čedomira Jovanovića

Za Jovanovića i LDP je kasno, neki drugi ljudi će morati da stvaraju drugačiju Srbiju, kad su već dotična gospoda prodala poverenje građana za udoban život. Stara priča koja se neprekidno ponavlja i svedoči o dubinskim problemima ovog društva, o nedostatku smisla, o strašnoj praznini koja se krije iza spoljašnje fasade, o prividu koji caruje u ljudskim dušama. Ako smo pali, bili smo padu skloni, rekao bi pesnik

Partizanka Štefica Galić

Bez dlake na jeziku, Štefica kristalno jasno i bez potrebe da je iko tumači, govori i piše o događajima u Ljubuškom i Hercegovini, o politici nacionalističkih stranaka i njihovih vođa, o Srebrenici i Grabovici, o Republici Srpskoj i njenom predsjedniku. Ne štedi ni ove visoke ili niske međunarodne predstavnike. Piše i o poslušnicima režima, pravi intervjue s najpoznatijim intelektualcima iz bivše YU države, ali i prepozna one što se zarad fotelja antifašistima prikazuju, pa iz ministarskih fotelja odobravaju ili prećutkuju i druge proglašavaju odgovornim za otvaranje muzeja tamo gdje su logori bili.

Uvrede, klevete i gadosti: Šešeljeva knjiga o Bojanu Tončiću

Vređanje, klevetanje, ruženje, omalovažavanje, podmetanje, psovke, pogrde – to su jedini “argumenti” kojima Šešelj raspolaže. Ređaju se takve nakaradne konstrukcije kao na traci: “haški lobista”, “bolesni um”, “prazna glava plaćeničkog piskarala”, “novinarska žgadija”, “pileći mozak”, “prcvoljak od novinara”, “marginalni medijski NATO potrčko”, “ljudska gnjidica”, “mali miš”, “spodobe”, “gamad”, “žgadija”, “karakondžule”, “kompleksaš”, “majmun”, “kreten”, “mizerija”…