Na prvi pogled, čovjek bi rekao da u ovoj izbornoj godini sve vrije od političkih događanja, ali zapravo uopće nije tako, prije se može govoriti o vrtoglavom mirovanju. Evo kako to izgleda na primjeru dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka. Što se tu zapravo događa? Pa, jedva išta, ne računajući vrišteće svađe čija je sadržajna vrijednost uglavnom ravna ništici.
HDZ je svoj glavni izborni adut, borbu protiv korupcije, prebacio u najnižu brzinu, spektakularnih hapšenja više nema, a i ono čega ima vezano je uz neke druge preokupacije Vlade Jadranke Kosor (pritvaranje Mađarima sklonog direktora Ine Bojana Milkovića). Ili se svodi na sukob na HDZ-ovoj desnici (Milinović-Hebrang) oko toga tko više čerupa zlatnu kokoš hrvatskog javnog zdravstva, što će na kraju najvjerojatnije završiti pod hrpom hladnog pepela.
U SDP-u nije ništa drukčije. Stranka se opet priklonila taktici čekanja da joj tu i tamo vlast sama padne u krilo, i u toj mutavosti jedino je novo da je nedavno, svakako pod dojmom Facebook prosvjeda, Zoran Milanović prevalio preko usta da će se odsad zalagati za kapitalizam švedskog tipa. Opa! Čak je počeo oslovljavati stranačke kolege i kolegice s “drugovi i drugarice”, što je tako silovit zaokret da ga je samo povremeno sebi dopuštao i pokojni Ivica Račan.
I zato, kada malo pogledaš, vidiš da jedina koja sada udara jaki ritam jeste Katolička crkva, koju kao da su podbole ankete koje govore o prvom njenom velikom padu ugleda u javnosti. Vezano je to najviše uz razmetanje bogatstvom u ovom vremenu dikensovske neimaštine, ali i uz širi gubitak orijentacije u vremenu i prostoru, što se u dijelu javnosti doživljava kao da je ona odnekud ovdje zalutala. I sada, evo, iz razvezanih Crkvenih vreća pljušte naramci novih inicijativa i akcija. Poziva se građane da se odupru navodnom zatiranju vjere i izjasne na popisu stanovništva u što većem broju kao katolički vjernici. Proglasio se nacionalni post i pozvali su se svi vjernici na molitvu za hrvatske generale u Haagu uoči izricanja presude Gotovini, Čermaku i Markaču. Najavljuje se izgradnja “svehrvatskog groba” na Krbavskom polju, nedaleko Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.
Čovjek bi po ovim zapuhanim aktivnostima rekao da se više Kaptol nego glavne političke stranke sprema za izbore krajem godine, i u nekom smislu to zbilja i stoji. Desnica u Hrvatskoj ponovno je u usponu, ali to je prividni uzlet. Oslonjen je isključivo na vanjske okolnosti koje povremeno zapale strasti (slučaj Purda, presude hrvatskim generalima), bez ijedne nove ideje, pogotovo one koja bi bila usidrena u pitanjima egzistencijalne svakodnevnice. Usto, kada HDZ pada, a sada pada kao nikada prije, to je kao da desnici satarom odstraniš cijeli cerebralni sistem, ona bez njega jednostavno ne zna kuda bi sa sobom.
I tu onda eto Crkve s očitim ambicijama da se nametne kao novi predvodnik, v.d. vođa, koji će desnicu ostaviti na koliko-toliko kompaktnoj i uređenoj gomili i odrediti joj nove koordinate djelovanja. Pritom je odnos prema HDZ-u ambivalentan i još u traženju. Kada su Facebook demonstranti krenuli na glavne adrese vladajuće stranke, Crkva ih je smjesta proglasila “rušiteljima” i tako jasno stavila na znanje na čijoj je strani. Ali, čim su demonstracije jenjale, Kaptol se vratio već nekoliko mjeseci prisutnoj hladnoj distanci prema premijerkinoj stranci, tako da se prošlotjedni broj “Glasa Koncila” pojavio sa starom tezom da su sve hrvatske političke stranke izašle ispod komunističkog šinjela. Međutim, ovaj put nema, kao prije nekoliko mjeseci, preporuke vjernicima da se priklone neimenovanoj manjoj desnoj stranci (najvjerojatnije se mislilo na Hrast Tuđmana mlađeg, Hitreca, Jurčevića i ostalog društva). Po svemu sudeći, to znači da Kaptol ovaj put želi sam pobrati poene svoje najnovije ofenzive, a znači i to da se njegove stavove ubuduće treba iščitavati u ključu nekog novog, izvorno crkvenog programa.
I što se u tom programu zasad može vidjeti? Na prvom mjestu upada u oči da Crkva djelomično revidira svoj idolopoklonski stav prema Franji Tuđmanu, jer bi se u “svehrvatski grob” sahranile samo kosti ustaša, domobrana i Nijemaca. Nema, dakle, kostiju partizana, što je zapravo dobra vijest, jer je to bilo najmorbidnije u Tuđmanovoj zamisli “miksanja kostiju”. Ali, time se istodobno napušta i njegova stožerna i, da je drukčije zamišljena, barem načelno prihvatljiva ideja pomirbe, ili točnije, ta se ideja dalje okljaštruje (sam Tuđman nikada u pomirbeni lanac nije uključio Srbe u Hrvatskoj, a sada Kaptol iz tog lanca isključuje i cijelu hrvatsku antifašističku ljevicu).
Da ne bude zabune, ovo ne znači da se Crkva sada odriče Tuđmana, naprotiv, nostalgija za njegovim vremenima uporno se održava ništa manje nego za Stepinčevim. Ali očito znači da ono u čemu se popuštalo njemu, ne vrijedi i za njegove nasljednike u vrhu HDZ-a. Njima se, recimo, ne gleda kroz prste što su izručili trojicu hrvatskih generala u Haag, iako se zna da su prva haška izručenja napravljena po Tuđmanovoj naredbi, i zato se sada velevažno i proglasio svehrvatski molitveni dan za Gotovinu, Čermaka i Markača. Dobro, nije vjerojatno da bi u slučaju osuđujuće presude njima trojici Crkva pozvala na nekakav masovni otpor ovoj vlasti ili njen bojkot, ali je itekako vjerojatno, pogotovo ako katolici dobro “povuku” na ovom popisu stanovništva, da će se nakon toga Crkva još više uzjoguniti u pogledu povlastica koje traži od ove, pa i svake druge vlasti koja sutra dođe. To na prvom mjestu znači da će tražiti da se dodatno zacementiraju ugovori s Vatikanom, kako nikome ne bi palo na pamet da ih suspendira, pogotovo ne da ukine financijske apanaže koje su joj zajamčene. Ali, znači i više od toga.
Crkva očekuje da i dalje sasvim nesmetano djeluje u prostoru radnih prava (rad nedjeljom), spolnih sloboda (ozakonjenje istospolnih brakova) itd., bez obzira na to što, po viđenju šire javnosti, tu zna činiti općenarodnu štetu (restrikcije u umjetnoj oplodnji). Također očekuje da čitavi atari javnog života (školstvo, državna uprava, zdravstvo, vojska…) budu obojeni katoličanstvom, kao jedinom vjerom koja je ondje simbolički prisutna, bez obzira na to da li se to uobičajilo u ostalim katoličkim zemljama u Evropi i drugdje. To zapravo znači da ona nije zadovoljna što je Hrvatska većinski katolička zemlja, nego bi htjela da bude i katolička država. To će reći privilegiranija čak i nego što je to ugovorima Hrvatske s Vatikanom, iako su silne povlastice koje je njima dobila neusporedivo veće nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji.
Odakle ta silna želja da se Hrvatsku prožme, čak doslovce uveže u kanonska pravila zapadnog kršćanstva, kao da je riječ o nekakvom katoličkom emiratu? Stvar je za širu raspravu, ali ovdje možda najbolje funkcionira objašnjenje da iako je Katolička crkva bila najvjerniji saveznik hrvatske nacionalističke revolucije, u njoj je uvijek kljucao poriv da toj revoluciji bude mentor. Naravno, to u Tuđmanovo vrijeme nije dolazilo u obzir. Uostalom, bio je čovjek povjesničar i dobro je znao da je Crkva do prije samo nepunog stoljeća bila u osnovi antihrvatska, tj. poslušni pijun tuđinskih vlasti, i da današnjim ekstra-hrvatstvom samo prikriva tu činjenicu. Ali, sada kada je zemlja u dubokoj krizi, revolucija onemoćala, a njeni vođe pomrli ili su se duboko kompromitirali, u Crkvi se očito probudila nada da bi novi pokušaj mogao uspjeti.
