Ovih dana, čitajući izjave i novinske komentare u kojima se napadno trijumfalno najavljuje kraj Bosne i Hercegovine, razmišljam o možda nejneobičnijem zathjevu za ispravku u mom novinarskom sjećanju – koju na kraju nismo morali objaviti – a koja se ticala jedne preuranjene čitulje: redakciju je nazvao čovjek koji upozorava kako je tog dana u smrtovnicama objavljena porodična čitulja o smrti njegovog oca a koji ipak nije umro. Objasnio je kako porodica jeste predala i uredno platila objavljivanje te čitulje ali je za sve kriv nesporazum: neko ih je nazvao iz bolnice, da javi kako je otac prebačen na drugo odjeljenje, a osoba koja je primila poziv razumjela je da je on umro i porodica je požurila da o tome “tužnim srcem obavijesti rodbinu i prijatelje”. Dok smo razmišljali kako napisati najneobičniju ispravku, čovjek je nazvao da kaže kako ona neće biti potrebna: “Neko je ocu donio novine i nakon što je vidio svoju čitulju on je zaista umro”.
Čini mi se kako su i političke “čitulje” kojima se najavljuje odumiranje Bosne i Hercegovine na sličan način preuranjene i prije spadaju u kategoriju “što je babi milo” (to joj se i snilo) nego u ozbiljna promišljanja vremena i prostora. To što država ni šest mjeseci nakon izbora još nema funkcionalnu vlast u nekim se analizama, koje počivaju na etnonacionalističkom argumentu kako je to “nemoguća zemlja”, uzimaju kao trijumf tih politika i definitivan dokaz kako je došlo vrijeme da se uvaži neminovnost diobe.
Ideja podjele, koja je početkom devedesetih dobila svoj izraz u novim političkim partijama i njihovim platformama, u mapama teritorijalnih razgraničenja i planovima “humanih preseljenja”, da bi sve rezultiralo u najvećem pokolju u Evropi od Drugog svjetskog rata, i te kako je još živa. Zagovornici konačne podjele nastoje da i onemogućavanjem formiranja vlasti nakon oktobarskih izbora pokažu kako Bosna i Hercegovina jednostavno ne može funkcionisati. To što su uspjeli onemogućiti formiranje federalne i državne vlasti predstavlja se kao trijumf tih političkih opcija. Oko tog projekta – dokazivanja kako je riječ o “nemogućoj zemlji” – udružili su se i prvoborci propalih projekata velikodržavlja iz devedesetih, i neonacionalisti koji bi željeli da u miru provedu ciljeve ratnog “udruženog zločinačkog poduhvata” i začudo čak i nominalno proevropski politički predstavnici dviju susjednih zemalja.
Posebno su entuzijastični plaćeni politički lobisti koji, u samočestitajućim „a-šta-sam-vam-ja-rekao“ člancima u sadašnjoj blokadi formiranja bosanskohercegovačkih vlasti vide ostvarenje vlastitih predskazanja o neminovnosti osamostaljenja Republike Srpske, formiranja „trećeg entiteta“ s bliskom perspektivom njegovog pridruženja susjednoj Hrvatskoj i uspostave na ostatku teritorije nekakve bošnjačke državice.
Takva predskazanja mogu goditi sujeti lidera etnonacionalističkih projekata, jer njihovoj politici upornog „ne“ svakom pokušaju uspostave funkcionalne bosanske države daju privid uspješnosti. Taj utisak dosljedno širi i dobro uštimana medijska logistika: ona nipošto neće dozvoliti da vođa – a pogotovu ne šira javnost – čuje šta relevantni međunarodni partneri misle o manifestacijama i dometima opstrukcionizma.
Dobar primjer je ovonedjeljno saopštenje sa zasjedanja Savjeta za implementaciju mira u Sarajevu. Cinični probosanski komentatori – koji prizivaju aktivnu ulogu međunarodne zajednice u nametanju političkih i ustavnih rješenja za bosansku krizu – reći će kako je sve to već sto puta rečeno. Vođe etnonacionalističkih projekata reći će kako je „međunarodna zajednica izgubila kredibilitet“. U tom omalovažavanju poruka međunarodnih partnera, međutim, i jedni i drugi previđaju kako i u tom ponavljanju već desetinama puta rečenog ima sistema i dosljednosti u mjeri koja isključuje bilo kakve perspektive daljih podjela.
Tih nekoliko – „u kamenu zapisanih“ – principa uključuje: Bosnu i Hercegovinu kao neopozivu državnu činjenicu s dva entiteta, dakle – ništa ni od dalje podjele ni od unitarizacije; jasnu perspektivu pridruženja euroatlantskim integracijama onda kad država ispuni zadate uslove; spremnost međunarodnih partnera da ukinu funkciju i ovlašćenja visokog predstavnikia – i zamijene ga ojačanim predstavnikom Evropske Unije – ali opet samo onda kad se ispune zadatih pet ciljeva i dva uslova među kojima je i onaj najvažniji: pozitivna ocjena Savjeta za implementaciju mira o političkoj situaciji u zemlji.
Upornost s kojom međunarodni partneri ponavljaju te konstante svog odnosa prema Bosni i Hercegovini može se, kako to vole da kažu cinici, tumačiti i kao pomanjkanje ideja i mašte kako oživjeti proevropski reformski proces. Ali, to je i nedvosmislena poruka etnonacionalistima – i njihovim propagandistima i sljedbenicima – da tvrdoglavo „ne“ svakom reformskom pokušaju nije zapravo nikakva politika i da dugoročno ne može predstavljati ozbiljnu zamjenu za bavljenje vlastitim poslom. Nastavak opstrukcija uspostavi funkcionalne države može voditi jedino u samoizolaciju a tada će se ono što se još pokušava prodati kao trijumf pokazati kao potpuni krah.
