Bila je zima i bilo je hladno. Bila je 1979. godina i snijeg je prekrio moj Split. Iz malog restorana ispod mog prozora čula se muzika, tiha i sjetna. Mater me poslala da odem po starog, bojala se za novog stojadina, nije antifriz stavija. Ušao sam u zadimljeni restoran “Sarajevo” i desno, u separeima ljudi su pjevali, nazdravljali muzičaru za maloj improviziranoj bini. Moj stari kojem je upravo završavala smjena posjeo me između njih dvojice na gajbe, iza restorana među bijelim osobljem sjedio sam tako u kasne noćne ure dok je bura mela moj grad vanka.
Kemo je uzeo gitaru i kazao mom starom da zatvori vrata, gosti su polako odlazili a kuharice i pomoćne skinule su traverše, ono što se tada dogodilo pamtim eto kao najljepšu sličicu svog djetinjstva. Kemo je za osoblje, za konobare i pomoćne zapjevao “Ne klepeći nanulama.” Ta pjesma otpjevana u toj tihoj zimskoj noći među gajbama Lederera bilo je nešto najljepše što sam u svom malom životu čuo. Kemo je bio takav, jedan od njih, jedan od konobara i kuhara, jedan koji odradi i poštuje malog čovjeka, taj moment kada treba napustiti debele i pijane direktore i pokloniti malo vremena, njima, običnim ljudima.
Vrijeme je naravno produžilo svoj linearni korak, ja sam rastao i na Kemu i tu noć zaboravio, moj otac je radio po trajektima i ja polako s njim, sa svojih petnaest sam prvi put ušao u šank tako da ove godine slavim trideset godina šankconijerstva, jednu lipu knjigu bi moga napisat, o jednom vremenu, ljudima, gradu, ali neću još, još imam izazova i ne dan se, Kemu sam čuo drugi put u bezvremenskoj izvedbi s Crvenom Jabukom, ta pjesma svima nam je na neki način obilježila mladost a tada je među Azrom i Čorbom bila onako, usput.
Te zimske i hladne noći u “Hemingwayu” vlasnik Pink TV-a Mitrović je slavio rođendan. Među gostima je bila Brena, bio je Boba, Čola i Balašević. Tamo negdje pred sam kraj došao je Kemo. Sve je ljudi moji stalo. Taj čovjek s tolikom karizmom, s tolikom dobrotom odskakao je od svih njih iako su svi dobri ljudi da se razumijemo. Večer je bila pijana i večer je bila kako to slavljeničke večeri već budu, rasplesana i raskalašena. Mi mali konobari i pomoćne dijelili smo “manču” i među sobom raspravljali ko nam je bio kakav gost i ko je kakav čovjek među svima njima.
Dok se spremala torta među nama malim žoharima stvorio se Kemo s gitarom.
Pomoćne su skinule traverše, ljubile ga i slikale se s njim a ja, ja sam imao ponovo isti onaj osjećaj koji sam imao onda, daleke 1979. godine i ponovo sam vidio svog starog kako s leptir mašnom pjeva zagrljen s Kemom. Zaustavio sam pjesmu i počeo onu istu pjesmu a trnci su mi prolazili kroz ruke, Kemo se nasmijao i prihvatio.
Život zaokružen snigom. Rekao je to Vice gradonačelnik dok je zamišljeno gledao kroz prozor dok su picaferaj i jedan smetlar otresali snijeg po ulaštenom parketu. Život zaokružen snigom, snigom iz ditinjstva i snigon danas na kraju puta.
Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kad sad pogledan s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći.
Dobar je to život da ga jebeš.
