foto: novosti.rs
Pročitao sam četiri knjige o ratnom Sarajevu, a protiv Sarajeva. Uz izvjesnu crtu objektivnosti knjige sadrže i jaku crtu jeda i mržnje, crtu izjednjačavanja žrtve i napadača, crtu insinuacije da su Sarajlije ubijali sami sebe. To su knjige:
- Veljko Kojović : „Krvava košulja sarajevska“
- Vladimir Kecmanović: „Top je bio vreo“
- Momo Kapor: „Poslednji let za Sarajevo“
- Nele Karajlić: „Fajront u Sarajevu“
Trojica autora rođeni su Sarajlije, a Kojović je svu karijeru vrhunskog rukovodioca i predratnog ministara napravio u tom gradu. Dobio je i šestoaprilsko priznanje grada Sarajeva. Radi se o političarima, umjetnicima, književnicima. Utoliko sve to izgleda još sumornije.
Jedan broj mojih prijatelja i onih koji su preživjeli opsadu Sarajeva rekli su da te knjige ne žele čitati, da autori tu traže dijelom opravdanje za ono što je rađeno skoro četiri godine, da su one pune laži i insinuacija.
Edin Subašić, oficir Armije BiH i novinar, porijeklom moj Šamčanin, kaže:
“Mi koji smo cijeli rat proveli u Sarajevu, te knjige ne čitamo. Šta nama ima da piše o gradu neko ko je rokao odozgo i gledao grad preko nišana s ruba šume! Šta će on meni pisati? 11.541 mrtva glava, a od toga 1602 djece. I onda bi peksin Nele i ostali htjeli da nađu opravdanje za to. U pitanju je 44 mjeseca opsade, 329 granata dnevno… svaki dan… u prosjeku. Čime se to može opravdati, koji razlog može biti dovoljan za takvo divljaštvo? I onda Nele kaže nema s kime popiti kafu. Ima… sa šupcima istim kao što je i on… nažalost. E jedino mi nije jasno – kome oni pišu te alibi knjige i ko li u to vjeruje?”
Ja sam se s knjigama ipak sukobio. Istražio sam šta o njima misle drugi autori i intelektualci.
O Kaporu i njegovoj knjizi napisao sam poseban članak i objavio ga na Tacno.net te ga uvrstio u svoju knjigu „Iskušenja vremena“. U njoj je Kapor prikazao nas Bošnjake, posebno Sarajlije, kao izdajice, asasine, murtate, ljude koji ti jedno govore, a iza leđa ti drugo rade, jednostavno: ljude bez dostojanstva.
Evo šta kaže Miljenko Jergović o Kaporovoj knjizi: “Momo Kapor, rođeni Sarajlija, autor je najstrašnije knjige o tom gradu. ‘Posljednji let za Sarajevo’ roman je destilirane mržnje, kakav je mogao napisati samo rođeni Sarajlija, netko tko u suštinskome smislu poznaje plan grada, zna sve njegove sentimentalne adrese i legende. I što je bilo najneugodnije: jezik i mentalitet Sarajeva Kaporovi su kost i meso, jer Beograđanin on nikada nije sasvim postao.“
„Roman je pisao u godinama sarajevske opsade, a objavio ga 1995. On je tom knjigom ratovao, i to ne protiv nečega tuđeg, što ne poznaje, nego je ratovao protiv svoga, a onda i protiv sebe samog. Mržnjom nije izobličio Sarajevo, i to je, vjerojatno, najneugodnije u toj knjizi, nego je i tako mrženo i mrznuto, ostajalo ono prepoznatljivo, lijepo mjesto, nostalgična razglednica.”
A Teofil Pančić piše: “Čak i kada bi Sarajevo bilo najodvratniji grad na svetu, ostalo bi pitanje: kako se naziva čovek koji pljuje i šutira nogom u cevanice onog ko je već vezan i prebijen? Jer to mrsko Sarajevo već četvrtu godinu Kaporovi prijatelji i istomišljenici tuku i razaraju, granatiraju i izgladnjuju i ubijaju sve živo što je na puškometu i topometu. I na kraju dolazi još Kapor da ga opljune i dokraja ponizi, u najboljoj jalijaškoj tradiciji koje se tako gadi…”
A Damir Pešorda kaže: „Momo Kapor bio je takav kakav je bio. Odan velikosrpskoj politici, opsjednut mržnjom prema Sarajevu, opčinjen Radovanom Karadžićem.“
A evo šta kaže Ahmed Burić o Kecmanovićevoj knjizi: “Pa istina je da je u opkoljenom Sarajevu bilo svega: i zauzimanja stanova, i odvođenja Srba na likvidacije, i silovanja, i svega onoga najgoreg što rat sa sobom nosi. Naravno, i to nije sporno. Uostalom, prešutkivanje takvih stvari jeste saučesništvo u zločinu i tu se razumijemo. Problem je u nečem drugom: ‘Top je bio vreo’ ne pokazuje, nego ‘dokazuje’ tezu barem jednake krivice za rat, a završava globalnom metaforom pucnja u nebo, koje je, eto krivo, što su se dojučerašnje komšije tako žestoko poklale. To je jednako pogrešno, ako ne i gore nego insistirati na poziciji apsolutnog imaoca moralnog prava na rat i vječne pozicije žrtve.”
A o Karajlićevoj knjizi kaže Nedžad Novalić: “Nele je na samom kraju iskren do koske: reakcija Srba s Pala, koji su haman četiri godine ‘rokali po gradu’ samo je i isključivo posljedica ‘političkih svjetonazora’ onih koji su glasali na Referendumu za nezavisnost BiH.
Pojednostavljeno, Sarajlije su same “zaokružile” da ih ovi s Pala četiri godine nasumice gađaju… Šta je progon, zna samo Nele i oni koji su ‘zbrisali’, jer je i njima i drugima zabranjeno govoriti o tom progonstvu…
U tom progonstvu Nele je gledao kako gori njegov rodni grad: ‘Sve mi je bilo odvratno. I to kako Srbi rokaju po Sarajevu, i to kako Sarajlije vrište, kukumavče i lažu’. (Nele ne kaže o čemu su Sarajlije – odrednica ‘Sarajlije’ itekako je važna – tad lagale.) Odvratan je Neletu bio i licemjerni Zapad i Rusi koji, usljed svojih belaja, ne pomažu Srbe… Nele namjerno zaboravlja mnogo toga. Ne objašnjava kako to da je on morao pobjeći da ne bi bio zaklan prvi dan, a njegov otac ostaje tokom nekoliko prvih mjeseci ‘rokanja’.
Ne sjeća se Nele ni kako je Milić Vukašinović, za kojeg kaže da je odigrao ključnu ulogu u nastanku ‘Pušenja’, preživio te strašne pokolje ‘pobunjenih muslimana i pobuljenih muslimanki’. No nema sjećanja bez zaborava, a najlakše se zaboravlja ono što se nikad nije ni željelo upamtiti.”
Na koncu, u diskusijama o ovim knjigama moj prijatelj, novinar, pisac i filmski stvaralac, autor više knjiga, Uzeir Bukvić iz Brčkog, koji sada sada živi u egzilu u Norveškoj, kaže mi:
„Čitaj, Ešo, naravno – čitaj, ali ne primaj srcu sve to što oni objavljuju. Jer niko na mržnji i neistini nije postao pisac. Samo ne polemiši ni u sebi s njima. Sve je to, na kraju krajeva, otišlo u literarno i moralno smeće.“
