Josipovićevi intervjui Večernjem listu i Reutersu ozbiljne su pogreške. Uz ove sumnje na bošnjački račun, oni odaju istu onu konfuziju, zbunjenost i pomanjkanje koncentracije koju je predsjednik pokazao u razgovoru s književnicom Ivanom Simić Bodrožić, pitajući je na početku: »I, recite, koji je vaš problem?«.
Hrvatska je zabrinuta razvojem događaja u Libiji i Sjevernoj Africi zbog njihova mogućeg utjecaja na radikalne muslimane u susjednoj Bosni, izjavio je u utorak hrvatski predsjednik. Prva je to rečenica prekjučerašnjeg izvještaja agencije Reuters iz Dubrovnika.
Autor ne precizira je li Josipović to kazao odgovarajući na sugestivno pitanje, ili je samoinicijativno objasnio vlastiti stav. Ali kako god bilo, izjava je potcjenjivačka prema Bošnjacima, nehajna prema zabrinjavajućim nesuglasicama u BiH, ali i, vjerojatno, odaje nerazumijevanje događaja na južnim obalama Sredozemnog mora. Jer, ako je nešto štetno kada se iz Hrvatske govori o Bosni, štetno je Bošnjake sumnjičiti za vjersku radikalizaciju, ma koliko se to sumnjičenje prikrivalo zabrinutošću zbog preostalih ratnih mudžahedina, i navodnim razumijevanjem građanske naravi »lokalnog muslimanskog stanovništva«.
Neobično je da tako neodmjereno govori čovjek koji se poklonio u Ahmićima. No vara se predsjednik ako misli kako njegov naklon može biti dovoljan alibi da sada krene klizati starim tuđmanovsko-huntingtonovskim granicama svjetova. Istina o Bošnjacima, naime, posve je drukčija, a u Hrvatskoj se o njoj nadmeno, ružno i nepravedno šuti. Nitko u Hrvatskoj nema snage priznati da su Bošnjaci nacija s najvećom traumom u Europi od Drugoga svjetskog rata. Pretrpjeli su genocid i agresiju s dvije strane. U ratu u BiH, poginulo je dvostruko više Bošnjaka nego Srba i Hrvata zajedno. Istodobno, postrojbe Armije BiH počinile su najmanje zločina. I usprkos tome – ili baš zbog toga – do dana današnjega Bošnjaci nisu postali ništa veći vjerski fundamentalisti od onih koji su ih napali, i s istoka, i sa zapada. Da je to Josipović javno priznao, dobio bi možda pravo prozboriti i o strahu od radikalnog islama. Samo, nikako ne u kontekstu pobuna u sjevernoj Africi – pa ne čine li se to zasad listom svjetovne, građanske, demokratske pobune? Nagađati da baš one mogu ojačati radikalizam u Bosni zvuči iznenađujuće stereotipno, nepromišljeno i nepošteno.
Problem bi bio manji da je jedini. Ali nije, jer je Ivo Josipović u proteklome tjednu nanizao još neugodnih gafova.
Najprije je primio štrajkaše Večernjeg lista, izjavljujući da kolektivno pregovaranje nema alternativu, što se činilo pljuskom samodopadnim kapitalistima iz uprave Večernjaka. No samo koji dan kasnije, eto ti u štrajkolomačkom Večernjaku intervjua s Ivom Josipovićem, i to iz pera novinarke koju štrajkaši zovu »jednom od najuglednijih štrajkolomaca«! Misli li predsjednik kako nije važno kome i kada daje intervjue? Ili je htio poručiti da poštuje štrajkolomce? Ili možda da podržava upravu Večernjeg lista, koja proizvodi novine s ljudima koji ne smiju štrajkati jer se boje otkaza? Intervjuom Večernjaku Josipović je iznevjerio predizborno obećanje o brizi za Novu pravednost – osim ako Nova pravednost ne znači kresanje radničkih prava na razinu koju će poslodavci sami odrediti.
OK, i što je predsjednik kazao? »Mogu razumjeti strahove Bošnjaka, loša povijesna iskustva svih triju naroda. Ali, vrijeme je da jedni drugima počnemo vjerovati«. Pa kako će nam susjedi vjerovati ako ih sumnjičimo za vjerski radikalizam, baš mi, koji smo s krunicom oko vrata ratovali protiv njih? Bi li sad Bakir Izetbegović trebao uzvratiti zahtjevom za rušenjem križa nad Mostarom? Josipovićevi intervjui Večernjem listu i Reutersu ozbiljne su pogreške. Uz ove sumnje na bošnjački račun, oni odaju istu onu konfuziju, zbunjenost i pomanjkanje koncentracije koju je predsjednik pokazao u razgovoru s književnicom Ivanom Simić Bodrožić, pitajući je na početku: »I, recite, koji je vaš problem?«. Došlo je, čini se, vrijeme da netko isto to priupita i predsjednika Republike.
