Dolje u dvoru, par metara od ulaza u našu kuću, stajala je stara kostela. Krošnja tog stabla za koje ni najstariji nisu znali kada je posađeno niti tko ga je posadio, izvijala se točno na našu terasu i ljeti pružala ugodan hlad. Moj djed volio je to stablo. Ljeti kada bi trudan dolazio s posla pomilovao bi glatku koru koja se izvijala u slikovite brazde i sjeo bi u njen hlad i prije nego bi ušao u kuću. Od savitljive i tanke grane kostele napravio je sebi štap, a moja baka od zelenih koje bi izrasle u proljeće šibu za mene. Svoju uzdanicu rasparanih koljena koja se skrivala iza košćele kako je ona zvala od njenog – „nesritno dite“. U kasno ljeto penjali bi se na kostelu i brali slatke žute plodove koji su, kako je moja baka tvrdila smirivali i jačali želudac. Kako je prolazilo vrijeme, krošnja naše stare kostele potpuno je zaklonila sunce na zapadnom dijelu naše terase, i ljeti bi djed stavio pod nju stol, izvadio bocun sa tvrdim, težačkim vinom koje je sam pravio, i na malenom tranzistoru pokušavao uhvatiti utakmice tek započetog nogometnog prvenstva Jugoslavije. Iz svog djetinjstva pamtim taj miris kostele u kasno ljeto, miris koji se miješao sa jeftinim deterdžentom kojim je baka prala modra, radna odijela djeda i njegovog jedinca, a mog ujca. Djed armer „Lavčevića“ svoje bi nedjelje provodio u hladu kostele, ako bi Hajduk igrao u gostima. Ako pak smo igrali kod kuće, tada bi nas kostela čekala da se vratimo sa Starog placa, i da zajedno pod njom uz „žmul“ kako bi djed zvao svoju drvenu bukaru, prokomentiramo igru naših Bijelih.
Vrijeme se mijenjalo i moj ujac završio je školu za automehaničara, vjenčao se i sebi započeo graditi kat. Idilu našeg dvora koji je zaklanjala od znatiželjnih pogleda stara kostela, narušio je zvuk mješalice za beton i novog motora s kojim je ujac kao amaterski vozač namjeravao na Grobnik. Moj djed sklonio bi se u hlad i zamišljeno gledao tu mladost okupljenu oko mašine koju su danonoćno rastavljali i sastavljali, pa bi prezirno odmahnuo rukom. Još su mi svježa bila sjećanja na dva crna ata sa kojima sam odrastao, a moj djed ih nikako nije mogao prežaliti. U njihovoj štali, sada je bila moderna garaža sa dva rastavljena motora i novim Princom kojeg je ujak držao kao relikviju. Automobil svjetske klase, kako je govorio mjerkajući staru kostelu koja mu je iznenada zaklonila životni prostor. Kada bi srušili ovo tvoje staro i beskorisno drvo, govorio bi djedu koji ga je slušao ne govoreći ništa, tada bih konačno mogao dobiti pravu garažu, a ne ovu štalu koja još zaudara na konje i sijeno. Naum se činio logičnim. Životnog prostora ionako smo imali malo, i nakon devet podstanarstva koje smo zajednički prošli kao dvije familije, slutio sam kako će ujac nagovoriti djeda. No časna starina je ostala neumoljiva. Svoju kostelu ne dam, kratko je prozborio djed i tu je priča bila završena. Nije to stablo bilo osobito po ničemu, osim što bi ljeti davalo bogata hlada, i ujak je ustrajao, no pomaka nije bilo. Meni osobno taj sukob generacija i nije padao dobro jer su od tog dana započele prepirke koje su narušile skal i idilu jedne čvrste, radničke familije. Jedno popodne djed mi je objasnio zašto ne da kostelu. Pričao mi je o svom ocu, o vremenima kada se živjelo od truda, polja i prirode. Zemlju i stabla, posebno ona koja postanu dio tvoje familije moraš sinko čuvati. Nikakav beton i nikakva garaža neće ti nadomjestiti ovaj hlad. Pod njim je sjedio moj otac, pod njim sjedimo danas ja i ti, pod njim će se igrati tvoja djeca. Ova stara kostela nije samo stablo. Ona je jedna od nas. Član familije. Razumiješ?
Razumio sam naravno, ali sam razumio i ujca koji je tako silno želio modernu garažu od koje je na koncu namjeravao i živjeti. Kada je napokon shvatio kako je nikada dobiti neće, podigao je kredit i kupio garažu pod jednom novogradnjom. On i djed više nikada nisu razgovarali o tome, a moje se djetinjstvo nastavilo mirno pod našom starom kostelom koja kao da je znala što se događa pa je to ljeto bacila kao nikada krošnju, i nadvila se nad našu kuću kao zaštitnik od svega zla na ovome svijetu.
Svoje djetinjstvo, posebno ono bez današnjih tehnoloških čudesa, nikada ne zaboraviš. Nestalo je u vremenu i tih ljudi i zemlje u kojoj sam odrastao. Put me i život rijetko nanesu pred tu kuću u kojoj danas žive meni nepoznati ljudi, i toplo mi bude oko srca kada vidim da je moja stara kostela još uvijek živa. Istina zapuštena i oronula od vremena, u vjerojatno svojim zadnjim desetljećima života, ta se starica još ne da. Još ljeti baci ugodan hlad, a u proljeće zazeleni. Pomilujem to stablo i zatvorim oči, pa opet čujem djeda kako joj otkida usahle grane, i čujem svoju baku kako me zove da konačno uđem u kuću. Nikada novim stanarima nije palo na um da je sijeku, i kada se čude zašto od čitave kuće ja posjetim samo to staro stablo objasnim im kako mi je još jedino ono zadnji član te obitelji koja me odgojila.
Zadnje što mi je ostalo od njih.
Vijest da su na Manušu bagerima srušili istu takvu staru kostelu da bi izgradili poslovno – garažni kompleks Small Mall zatekla me dok sam prolazio ulicama svog djetinjstva. Velika pelegrinka, znatno veća od one prastare moje, skončala je pod bagerom nakon ograđivanja gradilišta unutar obuhvata projekta kojeg su ogradili žicom. Promatrao sam lica Splićana koji su gledali svoju kostelu kako je čupaju iz tla, kostelu pod kojom su generacije i generacije bježale u hlad čekajući na stanici svoj autobus. Kada bi išli iz škole, sklanjali bi se pod nju. U prometnoj žili kucavici grada, ona je bila zadnja ljepota. Kao Pepeljuga stajala je na tom raskršću kojem se oduvijek žurilo upozoravajući sve nas da usporimo. Da je život prekratak da bi ga živjeli tako brzo. Unutar te ograde našlo se tako jedno od najljepših splitskih stabala, pelegrinka promjera debla većim od metra koja je u najvećoj prometnici grada stajala kao zadnji i najljepši mogući ukras. Svi oni koji su omogućili da to stablo pokose bageri nikada nisu niti voljeli, niti odrasli u ovom gradu. Gradu kojem su od njegovih djedova važnija bila stabla nego betonske garaže. Kada dođeš u grad i kada u njemu nemaš korijenja, tada jedino bagerom možeš poravnati takvu ljepotu. Gledao sam stare Splićane kako plaču dok to gledaju, i jasno sam se sjetio djedovih riječi.
Sinko, tko ruši svoje stabla, svoje korijenje tko vadi iz zemlje, vadi kosti svojih djedova i njihovih očeva. To dijete nije samo stablo. To drvo je dio naše familije. Član obitelji. Ako ga jednom posiječeš, posjekao si čovjeka u sebi, svoj identitet. Ako ga zamijeniš garažom, pod čijim će se hladom tvoja djeca sjećati mene? Kada me jednom ne bude?
Čijeg se djeda sjećaju oni koji su doveli bagere ne znam niti me briga. Njihovi djedovi nikada nisu gradili ovaj grad, niti su sadili u njemu stabla. Da nije tako, prvi bi stali pred te bagere i zabranili da staru kostelu sijeku. Ne zbog toga što gradu trebaju garaže i novi trgovački centri, već zbog toga što ovom gradu trebaju djedovi. Da nas sve zajedno nauče pameti. Kako se čuvaju članovi familije.
Kada to shvatiš biti će bojim se kasno. Naš grad, grad u kojem nam počivaju njihove kosti, izgradit će još starijim i još ljepšim. Upravo po njihovoj betonskoj mjeri.
Pa ziđaj pajdo. Nek se vidi šta je vaše.
