»Treba uskliknuti, u vremenu kada neki imaju smionosti neo-evangelizirati u ime ideala liberalne demokracije koja se konačno finalizirala kao ideal ljudske povijesti: nikada se dosad u povijesti zemlje i čovječanstva nisu nasilje, nejednakost, isključivanje, glad, tj. ekonomsko tlačenje, doticali toliko ljudskih bića. Umjesto da slavimo advent ideala liberalne demokracije i kapitalističkog tržišta u euforiji kraja povijesti, umjesto da slavimo ‘kraj ideologija’ i kraj velikih emancipatornih diskursa, nemojmo nikada zanemariti ovu očitu makroskopsku činjenicu, sastavljenu od bezbrojnih singularnih točki patnje: nikakva razina napretka ne dopušta nam da ignoriramo kako nikada prije, u apsolutnim brojkama, nije toliko muškaraca, žena i djece bilo podjarmljeno, izgladnjelo ili istrijebljivano na planeti.
Hegemonija suvremene doktrine »kraja povijesti« i neoliberalnog kapitalizma kao »najboljeg od svih mogućih svjetova« jasno ilustrira manipulativni utjecaj apologetske i pristrane intelektualne struje u »javnom životu«, koja uglavnom služi kao promoter, inicijator i distributer društvenih predrasuda, gušeći alternative i mogućnost nezavisnog i demokratskog dijaloga. Autentični, kritički intelektualci, s druge strane, morali bi društvene pojave i procese promatrati »iz ptičje, a ne iz žablje perspektive«. Za većinu je ta ideja, međutim, danas egzotična kao Voltaireov Micromegas.
Raspad emancipatornih diskursa
U kontekstu raspada emancipatornih diskursa, nastavka makartizma, marginalizacije progresivnih pokreta i učvršćenja pozicije reproduktivne plaćeničke inteligencije, ponovno se nameće pitanje karaktera i poslanja kritičkog intelektualca (u ne-apsolutističkom smislu genusa proximusa). Zasigurno to u pravilu nisu oni članovi akademske zajednice ili intelektualni politički aktivisti dominantnih političkih struja koje danas i prečesto viđamo u masovnim medijima, gdje obično brane vladajuće dogme i status quo, bio on kampanilističko-nacionalistički ili parohijalno-ksenomanski (u formi nekritičke desubjektivizacije u procesima internacionalnih i transnacionalnih integracija, te zaluđenosti reakcionarnim atlanticizmom – kao po pitanju NATO-a), a ta se dva ideal-tipa često i preklapaju.
Nije ovdje riječ niti o »slobodnolebdećim intelektualcima« (kakve je idealizirao Karl Mannheim, npr.), koji odbijaju konzekventno prihvatiti svoju individualnu društvenu odgovornost, te jalovim kritizerstvom i odbacivanjem progresivnih organizacija i pokreta doprinose de-konkretizaciji društvene kritike – od misaono-materijalne sinteze (kritike kao integralnog praxisa) do apstraktne kritike kao verbalističkog reduktivizma društvenosti. Upravo ta prednost integralnog intelektualno-društvenog rada potvrđuje aktualnost Gramscijeve koncepcije »organskog intelektualca«, shvaćene ne nužno u smislu partijskog određenja i aktivnosti (iako je to moguća, a nekada i nužna komponenta), nego prvenstveno kao čvrsta povezanost sa širokim blokom progresivnih društvenih snaga, kretanja i pokreta. Nije dovoljno samo »učiniti egzistencijalni čin« i odupirati se »moralu stada« i »duhu vremena« (Nietzsche), iako je to elementarni faktor kritičke misaonosti. Pored toga, potreban je još i pragmatičan kontrahegemonski diskurs i pokret čovječnosti i čovječanstva. Pod pokretom i diskursom čovječnosti mislimo na očuvanje i afirmaciju intelektualne i ljudske hrabrosti i poštenja, kao i na afirmaciju i razvoj humanih demokratskih alternativa sadašnjem poretku. Pod reafirmacijom čovječanstva kao subjekta govorimo onjegovoj aktivnoj svjetsko-historijskoj ulozi, o pravu najširih slojeva da autentično-demokratski (dakle participativno-demokratski) biraju i grade svoju vlastitu budućnost, umjesto da im se ona nameće »odozgo«. Riječ je dakle o svjetskim integrativnim procesima s građanima u poziciji subjekta i u kontekstu unutar-nacionalnog i međunarodnog egalitarizma i nehijerarhijskog »horizontalizma«. Danas ekonomsko-političko-vojni kompleks vladajućih struktura, anarhija tržišne džungle i diktat partikularnih interesa gospodare ljudima, umjesto da sami građani demokratski gospodare društvenim procesima.
Sačuvati intelektualnu nezavisnost
Riječima profesora Todora Kuljića, »(d)anas se kritički habitus intelektualca ne ogleda u kritici vlastitog režima (…), nego u sumnji u njegove temeljne epohalne pretpostavke: nacionalizam i bezalternativnost kapitalizma«Kritika pri tom mora biti koncipirana kao »misaono začinjanje novog uključujući popularizaciju i razvoj društvenih alternativa. To implicira postojanje »akcijskih intelektualaca« (ali ne nužno na način kako je taj termin koristio Theodore White, opisujući prelazak američkih akademskih intelektualaca u Rooseveltovu i Kennedyevu administraciju) voljnih suočiti se s realnostima političkog života, dakle pragmatično principijelnih.
Autentični intelektualci, čak i kada su partijsko-politički angažirani, moraju čuvati svoju intelektualnu nezavisnosti i savjest, istupajući dosljedno za najšire demokratske slobode i protiv svih zločina i svih oblika nasilja, s koje god strane dolazili, jer se humani demokratski socijalizam ne može graditi na nehumanim djelima.
U sjeni kapitalističke džungle kojom lutamo, u kojoj još uvijek, sudeći prema podacima UN-ovog (sada već bivšeg) Specijalnog povjerenika za pravo na hranu Jeana Zieglera, 35-40 milijuna ljudi – uključujući milijune djece – svake godine sasvim bespotrebno skapava od gladi5 (a EU i SAD, da damo samo jedan primjer, uništavaju goleme viškove žita radi kontrole cijena na svjetskom tržištu, i troše preko bilijun dolara godišnje na vojsku i oružje, iako je generalni direktor FAO-a Jacques Diouf ustvrdio da bi bilo dovoljno 30 milijardi dolara godišnje da se iskorijeni glad u sjeni manipulacije i militarizma koji su od početka rata u Iraku, prema istraživanju agencije Opinion Research Business,već pomeli preko milijun života, a nastavljaju ubijati tisuće i u terorističkom »ratu protiv terorizma« u Avganistanu, Pakistanu i drugdje, treba uskliknuti protiv mistifikacija, ali se i organizirano opirati vlasti Kapitala. Suvremenim panglosovcima usprkos
republika.co.rs
