Let racist ignorance be ended,
For respect makes the empires fall!
Freedom is merely privilege extended,
Unless enjoyed by one and all.
(Internacionala)
Uništavanje ljudi, njihova polagana lagana eutanazija kada više nisu iskoristiva roba na tržištu, kada se iz njih više ne može izvlačiti basnoslovna zarada za nekolicinu „sposobnih“ u ovom svijetu ravnopravnosti, jednako je prepuštanju slabe i islužene tegleće životinje da crkne, iako je se, radi protesta udruženja za zaštitu životinja, još uvijek nije prodalo klaonici. Pred Federalnom Vladom kampuju, baš takvi, gotovo pa eutanazirani ljudi, radnici Vitezita. Nije dobro za imidž vlasti da budu rastjerani policijskom silom, pa ih se pušta da po ko zna koji put shvate svoj usud životinje osuđene na crkavanje. Nije im problem doturiti i koji čaj i sendvič, da im se misli, u tom pravcu, konačno razbistre. Ovo je fizičko ubistvo. Pa ipak, fizičko uništavanje samo je manifestacija ubistva koje se prethodno mora izvršiti simbolički, u jeziku.
Šatorsko naselje pred Federalnom vladom
Sama imenica „radnici“, ili imenica „radnička klasa“, tako je proglašena staromodnom i prevaziđenom. Gradski „elitisti“ i tranzicijski snobovi, malograđanski tumači stvarnosti, okorjeli cinici koji se dive „sposobnostima“ privatizatorskih pljačkaša dok svoje komplekse inferiornosti liječe na podsmijevanju slabijima i „primitivcima“, pa čak i studentska fukara koja za roditeljskih 5 KM dnevno čuva socijalni mir, za sve njih „radnička klasa“ ne postoji. Grupaciji predviđenoj za simboličku eutanaziju, potpuno brisanje iz jezika, da bi joj se ponovo pokazalo „prirodno“ mjesto služenja profitu i crkavanja jednostavno nije u trendu pripadati, pa makar se radilo o samoobmanjivanju. Potrebno je otimati da ti ne bi bilo otimano, izlaktati se da ne bi završio kao oni koji se nisu laktali, a ako (u većini slučajeva dođe do neusijeha), onda je samoprezir potrebno iskaliti na slabijima, onima kojima je sramota pripadati: radnicima.
Kada se jedna etnička skupina planski i sistematski istrjebljuje, onda se takvo činjenje naziva genocidom i asimilacijom. Kada se to čini nad pripadnicima jedne klase, bez obzira na etničku pripadnost, onda je to prirodan proces. Nazivanje ljudskih bića „resursom“ (human resurces) i „potencijalom“ (human potencial), pa čak i “kapitalom” (human capital) odnosno robom na tržištu, međutim nikada neće izazvati podsmjeh ciničnih malograđana kao kada im se spomene „radnička klasa“. Za njih je to pleme neandertalaca osuđeno na istrebljenje. Dok će jezički fašisti ismijavati njihov naglasak, drugi će uveliko raspredati o njihovoj gluposti i kako i nisu ni stvoreni ni za šta drugo nego da budu stoka. Pri tom se niko neće osvrnuti na stvarače te stoke, one čije društvene privilegije proističu upravo iz činjenice da kreiraju „stoku“, ljude koji će svoje ropstvo smatrati prirodnim kao i kretanje nebeskih tijela.
Malograđani, iako i sami samo nešto sofisticiraniji robovi od robova fizikanera, često vole potezati argument „prirodnosti“ nečijeg mjesta na dnu društvene ljestvice: „Da zaslužuju bolje, bilo bi im bolje! Da su izašta bolje ne bi bili u položaju u kojem jesu!“. Ti isti mislioci nikada neće kritikovati nečiju ubijeđenost o bogomdanosti svoga položaja izrabljivača. Iako će isti malograđani često naricati nad teškom situacijom u društvu, za njih će stvar ostati na naricanju nad posve „prirodnim“ poretkom.
Pa ipak, prihvatiti da je odnos robovlasnik – rob prirodan, baš kao i izlazak i zalazak Sunca, ne mijenja jednu elementarnu činjenicu. Sunce gladnog i promrzlog radnika Vitezita budi u šatoru, u svijetu u kojem ta lopta zapaljivih gasova sja nad ljudima poluludim od nepravde, bijede i očaja. Isto to Sunce, tajkuna i njegovog “izabranog“ ministra budi u svijetu uzoritog građanina, društvenog uzora, pa čak i samoproklamovanog borca za ljudska, dakako, najprije nacionalnu jednakopravnost. Onu vrstu jednakopravnosti prema kojoj je djeci jednoga i drugoga „sunca“ zabranjeno npr. spavati na klupi u parku, jer je to protivzakonito. Uostalom, ko želi gledati nekog izgladnjelog prljavca na klupama našeg lijepog i čistog grada, još manje na idiličnim zelenim travnjacima ispred zgrade Vlade FBiH, gdje će uskoro procvasti behar, a ujedinjeni nacional-demokratski i socijaldemokratski ministri uživati u tom prizoru, bez „radničke klase“, tog relikta prošlosti koji će im narušiti sliku o samima sebi.
„Ti ljudi bi ti radili o glavi kao i svi drugi, sutra bi te prodali za 100 KM!“, grmi intelektualno profilirani malograđanin. „Ne vrijedi se za njih boriti! To je stoka! Nacionalisti kao i svi!“ Radi se o vrlo šupljom izgovoru. Da, naravno da će ponižena i otupljena psiha svakog ljudskog bića ponekad pristati na svaki kompromis, pa da i nekog „proda“ za 100 KM da bi si, u okviru svoje u ropstvu kreirane psihe, osigurao minimum bijedne egzistencije. To, međutim, još manje opravdava one koji su stvorili i dalje stvaraju preduslove u kojima će se ropski karakteri razvijati. Iako radnička „izdaja“ nije nikakvo pravilo (najčešće se radi o kaparisanim sindikalnim vođama), malograđaninu je lakše iskaliti se na slabome, na naivnom proizvodu nepravde, a ne na proizvođaču. Malograđaninu je lakše liječiti komplekse kritikovanjem tuđe potlačenosti, nego priznati svoju, prikrivenu licemjernim kvaziintelektualizmom. „Radnička klasa“ će, prema tome, ostati odium sve do onoga trenutka kada više ne preostane ništa drugo nego pokazati zube. „Sunce“ te zore još nije svanulo, ali će svanuti.
