foto: Pixsell
Dok hrvatski premijer Andrej Plenković – karikaturalno, ali agresivno i ne birajući prostačke uvrede na račun predsjednika RH Zorana Milanovića, koji je naumio osvojiti i drugi mandat u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku – bilda predsjedničku kampanju HDZ-ova “nestranačkog”, sic transit, kandidata Dragana Primorca, hvali se rastom minimalne plaće za 80 eura neto od 1. siječnja 2025, zbog neizdrživa rasta troškova života jednokratnim dodatkom (80–160 eura) za 661.763 umirovljenika kojima mirovina u rujnu nije bila viša od 840 eura, kreditnim rejtinzima Hrvatskoj američkih agencija, padom inflacije i inim vladinim “uspjesima boljima no ikad prije”, svojevrstan je potres i nevjericu u javnosti izazvao statistički podatak da hrvatski građani jedu najmanje 15% skuplji kruh no ostali u Europi. Da se i ne govori o balkanskom susjedstvu izvan EU-a.
To je katastrofalna činjenica za zemlju koja proizvodi krušnog žita više no što pojede u 12 mjeseci i zvučna pljuska HDZ-Plenkovićevoj tzv. politici kruhom po glavi stanovnika. U okolnostima, je li, kada životni standard slobodnopadajuće srlja prema dnu s kojega nema povratka?!
Nema nikakve ekonomske logike ni proizvodno-trgovačko-pekarskog opravdanja da neizbježna, osnovna, svakodnevna prehrambena namirnica bude nedostupna prosječnomu potrošačkom džepu, odnosno da – navodno građanima odgovorna HDZ Plenkovićeva vlada – voajerski promatra kako nezadrživo, dnevno rastuća, nekontrolirana poskupljenja svih proizvoda i usluga bacaju najveći dio tzv. običnih/malih ljudi na prosjački štap. Vlada se nema pravo vaditi floskulom o kapitalističkoj determinaciji slobodnotržišnog tzv. zakona ponude i potražnje, odnosno da svaki proizvod i usluga imaju svoju tržišnu cijenu koju uvijek netko može platiti.
Ekonomska nezrelost za euro
Realna je cijena jedno, ali pohlepa i ucjena nešto su sasvim drugo. Nedopustivo i strogo kažnjivo u svakoj pravno i politupravljački uređenoj državi. Što Bijedna Naša, naravno, nije, ali… Činjenica jest da je život tzv. običnih/malih CRO ljudi drastično poskupio od 1. siječnja 2013. uvođenjem “naše valute eura” umjesto “nacionalne kune”, a trgovačka i ina pohlepa upravo je eksplodirala. Hrvatska, u neokolonijalnom posjedu nekolicine istih gospodara stoljećima do 1945. godine, sada zemalja tzv. prve/druge brzine u EU, tzv. europske obitelji “kojoj oduvijek pripadamo”, ekonomski nije bila zrela za zamjenu kune eurom. Valutom kojom se obmanjivala javnost kako podrazumijeva europske plaće, mirovine i životni standard razvijenih i bogatih na Starom kontinentu.
Čak su se i CRO mediji znali ismijavati susjedima Slovencima kada su “zloguko” (?!) govorili: “Hrvati, kada uvedete euro, sve će vam višestruko poskupjeti, a kupovna moć znatno pasti. Brojke kunskih cijena samo će se preimenovati u eurske, s tim da će eurocenti iza zareza rasti iz dana u dan, kao gljive poslije kiše. Preračun i jednoznamenkastih eurskih cijena u kunske bacit će vas u predinfarktno stanje.” To se itekako obistinilo, a gorčina dnevno postaje sve gorča. Je li, “što nam je to trebalo”?! Udar na životni standard potresniji je nego u ekonomski i pravno uređenijoj Deželi s plaćama i mirovinama cca 25% višime no u Bijednoj Našoj.
Zato HDZ Plenkovićeva država zadovoljno trlja tzv. eurounijske ruke. PDV od 25% poslije Mađarske (27%) najveći u Europi izdašno puni nacionalni proračun kao nikad prije budući da je potrošnja od kojih 65% najizdašniji izvor prihoda. Više cijene, deblja državna bušta, pa umjesto da CRO vlada vraća poskupljenjima oduzet novac građanima jačanjem njihova životnog standarda, enormne se svote rastrošno arče na kupnju second hand borbenih aviona, polovne vojne transportere, helikoptere, turske dronove (tipa Bayraktar), njemačke tenkove, oružje za Ukrajinu, podebljavanje plaća državnim dužnosnicima (plus 2500 eura na mjesec CRO premijeru Plenkoviću i šefu države Zoranu Milanoviću do plus 1500 eura saborskim zastupnicima) i sl.
Istodobno, svaki peti žitelj Bijedne Naše potvrđuje i HDZ Plenkovićeva državna statistika, živi na rubu ili ispod ruba siromaštva, 56% od 1.6 milijuna zaposlenih prima plaću nižu od 1130 eura (medijalna plaća) od kojih čak 70% manje od državnog prosjeka. O penzićima s cca 600 eura u prosjeku da se i ne govori, jer ih je većina na rubu gladi budući da ni tih 600 eura nije dovoljno za platiti režije, kupiti hranu, lijekove i dr. Teško se i sve teže živi u samonedostatnom, u svakom smislu neokolonijalnom bantustanu, gladan i žedan svega što je u tzv. socijalističkomu mraku, je li, imao u izobilju za svoje potrebe i zavidan izvoz.
Otkad je “Hrvat svoj na svomu” (sic transit, svoj na opet – tuđemu), uvozi cca 70% hrane, nema pozornosti vrijednu poljoprivredu, industriju (eks Jugoslaviji treću među srednje razvijenim zemljama u Europi), nego sramotno čuči pred bruxelleskim staklenjakom s prosjačkim šeširom te spremno skače na svaki aport i potvrdno kima glavom vlasnicima licencije hrvatske državne tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Dok se, je li, CRO premijer na sva usta hvali rastom kreditnog rejtinga RH, rastom plaća i mirovina “kao nikad prije”, kontrolom inflacije, Schengenom, eurozonom i sl., građani su dovedeni u situaciju kao nikad poslije 1945. godine: ne mogu si priuštiti, već se moraju odricati za kupiti štrucu kruha i litru (uvoznog) mlijeka. Pardon, mlijeka u prahu otopljenog u vodi.
Ako baš ne delikatesne kategorije prehrambenih proizvoda, pa luksuzne usluge glede&unatoč održavanja fizičke kondicije, njegovanja tijela, odijevanja i upražnjavanja slobodnog vremena i sl., kruh, mlijeko, važne kategorije mesa, voća i povrća i dr. moraju biti priuštive građanima s niskim mirovinama i minimalnim plaćama. Sada nisu. Nastavi li se taj grabežni kapital – tržišni trend – uz vladino povremeno “dohranjivanje” sirotinjskog naroda mrvicama “socijalne empatije” jednokratnim dodacima i kornjača mjerama, je li, za dnevnim Ahilej poskupljenjima – sutra će biti još gore.
Osobito za blizu 1.3 milijuna umirovljenika (minus nešto više od 150.000 povlaštenih), kojima i europski vlasnici kapitalizma kane za koju godinu ukinuti mirovine, jer im se već sada – “ne isplate”. Na znoju, krvi i muci ljudi tzv. zlatnih godina izgrađeno je sve što je Bijedna Naša prenijela iz eks Jugoslavije kao tzv. obiteljsko zlato i srebro, što su pak “domoljubi” kasnije razrajtali, opljačkali i nesposobnošću uništili te sada tretiraju te ljude – umirovljenike, penziće – kao teret, nužno zlo, nevrijedne uživati mirnu starost na onomu što su zaradili. A zaradili su pristojne mirovine, ne milostinju tih koji si nezasluženo podebljavaju ionako previsoke plaće. Dodatnih 1500–2500 eura na mjesec. Retrogradno od kolovoza 2024.
HDZ Plenkovićeva vlada, svjesna rastućeg siromaštva u zemlji kojom operativno upravlja i bijede ljudi tzv. zlatnih godina, što si više nisu u stanju mirovinom platiti ni krevet ni tanjur hrane u staračkom domu, od jeseni skuplji 50%, licemjerno je dopustila penzićima zaposliti se na četiri sata dnevno uz zadržavanje mirovine. Od sljedeće godine i na puno radno vrijeme i zadržavanje 50% mirovine.
HDZ Plenkovićeva družba na vlasti to komunicira kao “savjesnu, veliku uslugu” umirovljenicima radi poboljšanja standarda, međutim radi se o državnoj sramoti kakvu si nije dopustila ni bivša vlast tzv. socijalističkog mraka. Ljudi koji su teško radili 35, 40 ili i više godina, plaćali poreze i doprinose, štedjeli za stare dane, životom i zdravljem se odužili državi i sl. zaslužili su odmoriti se i uživati u ostatku svojih tzv. zlatnih godina. Nisu zaslužili raditi do smrti, da ih s radnog mjesta odvoze pravac na – groblje. Nečasno. Sramota do neba.
Kruh plaćen zlatom
HDZ Plenkovićeva vlada tjera umirovljenike natrag na radna mjesta, s kojih je mlađe ljude – u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi (demografske su činjenice katastrofalne) – iselila trbuhom za kruhom po inozemstvu, a njihove doznake obiteljima i rodbini u domovini knjiži kao proračunski prihod. Povećanom potrošnjom itd. Na prazna je radna mjesta uvezla više od 120.000 stranaca uglavnom s Dalekog istoka, koji pristaju raditi za minimalac, u teškim uvjetima, obespravljeni te obitavati u smještaju nedostojnom čovjeka u prvoj četvrtini 21. stoljeća.
I koji su prisiljeni trpjeti ksenofobne fizičke napade domaćih skupina idiota te javne izljeve mržnje. To nije država u kakvoj želimo živjeti, u kakvoj se kruh mora plaćati zlatom, a izrađeni, umorni i najvećim dijelom bolesni ljudi moraju prekopavati kontejnere za praznim bocama i raditi do smrti ne bi li si kupili najjeftiniju štrucu kruha, litru mlijeka na akciji i platili režije također visoko na listi poskupljenja. Čak i uzdržavati nezaposlenu ili nedovoljno plaćenu djecu s obiteljima, unuke, neki i roditelje pozne dobi. U tzv. socijalističkomu mraku toga nije bilo.
Primijeti li to tko od tih s iskustvom života i rada u bivšoj 24-milijunskoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti, smjesta mu se lijepi etiketa “neprijatelja Hrvata i hrvatske države” i – jugonostalgičara. Kao da je nostalgija nešto kužno i toksično, a ne normalan, prirodan osjećaj sentimenta/žâla za nečim lijepim, dobrim, ugodnim.
Prema statistici Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, zastrašujući je podatak da je HDZ Plenkovićeva vlada bila prisiljena s jednokratnih 120 eura “olakšati” život 212.089 penzića s mirovinama 350.01–500 eura te sa 160 eura 101.066 osoba s mirovinom do 350 eura na mjesec. Ostali od ukupno 661.763 umirovljenika s mjesečnih do 840 eura primili su 80 eura jednokratnog dodatka. Zaprepašćujuće je kako svaki drugi od ukupno cca 1.3 milijuna penzića spada u socijalno osobito ugroženu skupinu CRO žitelja.
HDZ Plenkovićeva vlada neumjesno se hvali da im “pomaže”, a nije im omogućila zasluženo pristojan život, nego od tih ljudi tzv. zadnjeg reda očekuje glasove na izborima. Sic transit. Upravo se umirovljenici osjećaju bolnije od ijedne druge kategorije CRO žitelja vladinu nakaznu politiku kruhom po glavi stanovnika. Bio bijeli, polubijeli, crni, integralni ili koji već (specijalni), kruh je postao preskup najvećem dijelu CRO građana. I što je osobito iritantno, cijene mu neopravdano rastu, kao i inim pekarskim proizvodima, iako u lancu od njive do prodavaonice za to nema nikakva ekonomskog opravdanja.
Dapače, seljak se žali da ga otkupljivači ucjenjuju preniskim cijenama, a potrošači pak kukaju da su cijene kruha nenormalno visoke, pa… Tko u tom lancu koga vara? Ako ekonomski razlozi nisu ugrađeni u cijenu, a nisu, onda je kruh opasno kontaminiran najgrubljom – pohlepom. Kojoj, je li, nominalno niske eurske brojke cijene služe kao kamuflažni celofan, jer nije isto, bez preračunavanja se ne vidi jednako poskupljenje od pet–šest eurocenti svako malo i 38–45 bivših lipa. Na prvu i bez preračunavanja, je li, „nevidljiva” eurska poskupljenja od samo 50 eurocenti psihološki ne djeluju jednako kao ona jednakovrijedna, a nešto veća od tri i pol kune, pa lov u mutnom uglavnom prolazi glatko.
Usporede li se cijene kruha u RH i ostatku Europe, Hrvatska je 15% skuplja. Inače, najskuplji kruh na Starom kontinentu jedu u Danskoj, a najjeftiniji ljudi u Bugarskoj. Poljoprivredni tajkun Mato Brlošić, poznat iz svojedobnih “seljačkih buna” u konspirativnoj organizaciji HDZ-a, sada član Hrvatske poljoprivredne komore, tvrdi da je cijena pšenice “pala u odnosu na prethodnu godinu. Kad uzmemo energente, oni su znatno jeftiniji nego lani. Dakle, sve je otišlo prema dolje, a cijene kruha i pekarskih proizvoda u dva su navrata rasle. Očito zadnji i predzadnji u proizvodnom lancu moraju znatno smanjiti svoje marže, a mislim da bi se time morala pozabaviti i vlada”.
Istodobno, tvrtke koje proizvode kruh i pekarske proizvode višestruko su povećale svoju dobit u tih godinu dana. Posluju izvrsno. Statistike pak ukazuju na to da CRO žitelji prosječno pojedu 45 kilograma kruha i peciva na godinu. Budući da je ta namirnica svakodnevno na jelovniku, njezina skupoća ljudima najteže pada. “Nama je cijena primarne pšenice toliko pala da je izjednačena s onom 25 godina ranije, a cijena kruha i peciva je poskupjela 10 puta”, precizira Brlošić, što upućuje na spoznaju da je kruh precijenjen. Kao, misle pekari i trgovci, ljudi ne mogu bez kruha, pa kad je bal nek je bal, neka plate koji ga žele jesti koliko im zaračunamo. Uvijek se nađe neki izgovor zašto se – “mora platiti”.
Ove je godine u Hrvatskoj požnjeveno između 850.000 i 900.000 tona pšenice sa 138.000 hektara njiva. U odnosu na prethodnu godinu površina je pod tom žitaricom manje, ali je urod bio bolji, pa… Pekari se pak vade na to da su im “režije, margarin, mesne sirovine, ulje…” bili poskupjeli 20–30% i “to se moralo odraziti na cijene kruha”. Kako sada stvari stoje, kruh i pekarski proizvodi – koje se smrznute uvozi iz Njemačke, Austrije, Italije, Poljske…, čak iz SAD-a, sic transit! – neće pojeftiniti. Trgovačke marže su i 40%! S 42.000 tona 2013. godine uvoz kruha i pekarskih proizvoda 2023. godine dostigao je 105.300 tona, što je porast veći od 150%.
Ubitačne trgovačke marže
Lani je samo vrijednost uvezenog brašna, najviše iz Mađarske i Ukrajine, iznosila 17.1 milijun eura, dok je vrijednost izvoza upola manja, i još se smanjuje na račun uvoza kruha i brašna. HDZ Plenkovićevu vladu to ne zabrinjava?! A ono, jebeš zemlju – resursima sposobnu prehranjivati 20–25 milijuna ljudi, a uvozi blizu 70% hrane za manje od 3.9 milijuna usta – koja nije kadra svojim žiteljima omogućiti ni priuštivu štrucu kruha. Vrlo je zabrinjavajuća i ta činjenica da je industrijska proizvodnja brašna u RH pala za čak 34% nakon ulaska zemlje u Uniju, odnosno da je samo lani 931 poduzetnik u pekarskoj branši ostvario 934.6 milijuna eura tzv. konsolidiranih prihoda ili 18.4% više no prethodne godine. Dobit je bila 51.6 milijuna eura, što je porast od 390.4%.
Budući da su trgovačke marže na najvažniju živežnu namirnicu takve da ih nikakva ekonomska računica ne može opravdati, trgovački su prihodi u 2023. godini porasli za 16.5% (više od milijarde eura!) i to izravno ide na dušu i savjest gospodarske politike HDZ Plenkovićeve vlade. Kao i to da je uvoz hrane samo te godine porastao za 500 milijuna eura tako da je samodostatnost Bijedne Naše u tom području smanjena za daljnjih četiri posto. Nije normalno ne samo to da RH stotine milijuna eura arči na uvoz kruha, pekarskih proizvoda i brašna budući da proizvodi krušnog žita i puno više od potreba stanovništva nego ni to da samo nešto više od proizvoda od žitarica i škroba uvozi meso, mliječne proizvode i med.
Hrvatska nikad poslije tzv. točkica za hranu neposredno nakon Drugoga svjetskog rata nije oskudijevala ne samo kruhom, pecivom i brašnom već ni mesom i mlijekom, voćem i povrćem itd. Gdje je tu upravljačka pamet “domoljubnoga” tzv. establishmenta što se busa u prsa kako je “preuzeo odgovornost”?! Koju jebenu odgovornost prema demografski umirućem društvu u kojem je ljudima nedostupna i obična korica kruha?!
