Žele li oni živjeti u BiH, ili u nekoj drugoj državi? Žele li promjenu Daytona i funkcionalnu, Europskoj uniji prilagođenu državu, ili su zadovoljni sadašnjim stanjem koje prijeti dezintegracijom, pripojenjem Republike Srpske Srbiji a hrvatskoga dijela BiH Hrvatskoj?
Žele li građani BiH živjeti u toj zemlji? To zdravorazumsko pitanje, koje je proteklih godina slovilo kao tabu u cijelome euroatlantskome krugu, ovih je dana na dnevni red vratio mudri i dobronamjerni Milan Kučan, državnik kojega nitko ne može optužiti za naklonost beogradskim djeliteljima Bosne i Hercegovine.
A ako je dotle došlo, jasno je da Bosni počinju brecati posmrtna zvona.
Neumoljivi politički realitet, devedesetih nametnut genocidom a dvijetisućitih bezobzirnom politikom dodikovske provenijencije, očito žanje konkretne političke plodove: uvjereni europejac Milan Kučan, posebni izvjestitelj slovenske vlade o BiH, u svojem je izvještaju odlučio naprosto odbaciti dosadašnje političke mantre i pogledati stvarnosti u oči, kakva god ona bila.
Temeljno pitanje BiH nisu, dakle, ustavne promjene i formiranje poslijeizbornih vlasti. Nisu ni međuetnički odnosi, ni ratne traume, ni gospodarska katastrofa, ni apsurdno nabujala administracija, ni euroatlantsko zaostajanje. Temeljno pitanje BiH, precizno dijagnosticira Kučan, jest pitanje o tomu koliko vlastita država znači njezinim građanima .
Žele li oni živjeti u BiH, ili u nekoj drugoj državi? Žele li promjenu Daytona i funkcionalnu, Europskoj uniji prilagođenu državu, ili su zadovoljni sadašnjim stanjem koje prijeti dezintegracijom, pripojenjem Republike Srpske Srbiji a hrvatskoga dijela BiH Hrvatskoj? Svaki od odgovora na to temeljno pitanje ima svoje posljedice, i bilo bi dobro znati koji je odgovor uistinu točan.
Trenutno, međunarodna zajednica ne dopušta da se takvo pitanje uopće i postavi. Naročito tvrdo to ne dopuštaju SAD. Dezintegracije BiH neće biti, a neće biti ni promjene njezine sadašnje daytonske strukture, temeljna je poruka o kojoj Washington ne želi raspravljati. EU, nejedinstvena kakva već jest, nevoljko slijedi Washington, prepuštajući BiH njezinoj vlastitoj imploziji.
Kučanov izvještaj otvara nove mogućnosti. Sugerira: otvorimo oči, suočimo se sa stvarnošću. Ne znamo najosnovnije: žele li ljudi u BiH živjeti u toj, ili u nekoj drugoj državi. Koji bi, priupitajmo, bio sljedeći korak?
Jasno: pitati građane to osnovno pitanje. Organizirati referendum, dakle. Kako ga organizirati? Po entitetima? Odgovor u RS-u unaprijed možemo pretpostaviti. Kako bi glasala federacija? To nitko ne može znati.
A što ako bi se referendum organizirao na razini cijele države?
Njegov bi se ishod teško mogao smatrati relevantnim ako bi se glasovi brojali po principu jedan čovjek-jedan glas.
U tom bi slučaju vjerojatno bilo više zagovornika cjelovite BiH, ali sličan takav referendum 1992. i jest označio početak krvoprolića. S druge strane, kako organizirati referendum koji bi uvažio i nacionalnost glasača?
No tu smo, kao što vidimo, već na terenu provedbe.
U tome je važnost Kučanova izvještaja: ma koliko to bio neformalan izvještaj bivšega političara, rekli bismo da je riječ možda i o prvome dokumentu uvaženog političara iz EU koji izrijekom priznaje da treba imati snage i hrabrosti postaviti temeljno pitanje: žele li Bosanci i Hercegovci da BiH opstane, ili ne žele?
Možda će taj Kučanov proboj kroz psihološku barijeru neupitnosti BiH poslužiti kao toliko očekivani terapijski oblog na bolnu nateklinu europske politike na zapadnom Balkanu, pa i po cijenu da Europa napokon ipak nagradi zločinom provedenu politiku podjele zemlje.
Jer, ako je naša interpretacija Kučanova izvještaja točna, nitko se tom dokumentu ne može veseliti više od Milorada Dodika i Republike Srpske. Kučan je zasigurno posljednji koji bi želio raspad Bosne, ali povijesni je paradoks da bi mogao postati prvi koji je stavio – točku na BiH.
