Foto: Arhiv
Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat’ kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
I ostao je Aleksa Šantić, vjerujući u svoju inspiraciju i poslušavši vlastitu pjesmu; ostao je pjesnik u svojem rodnom i smrtnom Mostaru: isprva za čitavoga svojega života, a onda i zanavijek po preminuću…
Pomalo je gluho i nijemo mimo nas proklizala i odgmizala u mrak vijest o obloj 100. obljetnici smrti ovoga velikog pjesnika, svakako unekoliko većeg od onoga što bismo htjeli priznati i proslaviti ili što bismo bili spremni naglas sačuvati i prenijeti naraštajima koji nas imaju naslijediti. Čuvat će na nj uspomenu, naravno, specijalisti književnih zvanja i znanja iz područja srbistike, promovirat će djelo njegovo po školama i univerzitetima oni kojima je to struka, ali teško da će se zaiskati štogod više napora ne bi li se u svijest mlađarije oko nas utkala spoznaja o stvarnoj veličini demijurga kakav je Aleksa Šantić zaista bio.
Koliko jučer, drugog dana veljače bilo je tih atraktivnih 100 godina otkako je jedan poveći poet s ovih zemljanih prostora ploveći otišao u fluid vječnosti. Volim to pomalo lirski ovako reći: otišao je poput rijeke, tako, što je ostao kao Neretva. Neretva stalno odlazi iz Mostara, teče dalje ulijevajući se u Jadran, ali vidimo: ona se iz Mostara nije makla. Baš kao ni Šantić. Baš kao ni Predrag Matvejević, koji je s još više brzaka i vodopada, peripla i glisiranja landrao okolo po Mediteranu, ali nikako nije mogao umaknuti gravitaciji što ju odašilja bazični locus narrationis. Baš kao i Mostarac Šantić, i Mostarac Matvejević otišao je u vječnost drugog dana veljače. Za razliku od Aleksinih sto, Predrag se upokojio takoreći nekidan, ljeta Gospodnjega 2017. I eno ga, eno ga u bronci ostao je i stoji Aleksa u svojem Mostaru i danas, neka su ga barbarski dušmani bili minirali 1992.! Ravno su dva desetljeća da je kulturna pamet ovoga divnoga grada (2004.) revitalizirala pjesnikov kip u slitini bakra i kositra (Mostarci će reći: kalaja), pa je pjesnikova figuracija iz ateljea beogradskoga kipara Nikole Koke Jankovića iznova jedna od likovnih atrakcija toga polietničkog i multikulturnoga grada. Sve ovo zadnje pišem kako bih živoj teatralnosti pulsa Mostara poželio što skoriju zaokruženost u punoj amfiteatralnosti, a koja će biti ostvarena i dovršena postavljanjem statue i Predragu Matvejeviću!
Poručio nam je još davno Šantić da je toplina obiteljskoga gnijezda i ognjišta u njemu sveta obaveza, da je patriotizam vrednota koja gradi duh zavičaja, sve dok “domoljubi” nisu proveli devijaciju u evoluciji i bukom busanja u nacionalistička prsa otjerali svu pamet podalje od sebe u nigdinu. Pozivajući na uzbunu kliče pjesnik eksklamativno opominjući “Ostajte ovdje!”, ali nema uha koje bi taj eho čulo: uho kojem je taj eho upućen odavno grije “sunce tuđeg neba”. Deset godina po Šantićevoj smrti rodio se u Mravincima između Splita i Solina veliki pjesnik Tonči Petrasov Marović, koji je slutio isto i, ne bez upozorenja, nešto blaže poručio: “Ne treba/ nikamo/ ići// nigdje/ drugdje/ tražiti// što jest/ i tu je”.
Nismo naučili slušati pjesnike…
Ali, da sve dobro nisu baš pozobale hudobe i šejtani, potvrđuju nam dvije kazališne predstave u novije vrijeme. Alekse Šantića sjetili su se u Bosni i Hercegovini pa su oživjeli neke njegove riječi, a i njega samoga, onamo gdje se mrtvaci najčešće i pojavljuju živi: na pozornici pred publikom. Prvo je redatelj Erol Kadić u listopadu 2019. skrojio predstavu “Što te nema…”, romansirajući življenje pjesnika Šantića svođenjem ideje na “balkansku priču o Romeu i Juliji”, premijerno je prikazavši, kao koprodukciju, u čak tri teatra s razmakom od nekoliko dana: u Narodnom pozorištu i HNK-u u Mostaru te u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banja Luci.
Ova težnja za poveznicom Šantića sa Shakespeareom na Balkanu posebno mi se čini i europskom i mondenom, jerbo se i gigantski maestro Leonard Bernstein, po meni najveći muzičar 20. stoljeća, na jedan sekundaran način bio očešao o šekspirijanski tragizam proizašao iz strasti veronskih ljubavnika, pa je stvorio hiperpopularan kapolavoro i remek-djelo neprolazne vrijednosti u vidu svevremenog mjuzikla “West Side Story” ilitiga “Priče sa zapadne strane”. Geografski govoreći, reklo bi se da je Šantićev komad (čitaj: sveukupno djelo njegovo) itekako ubiciran u zapadnu polutku bosanskohercegovačke mu domovine i srpske otadžbine; ama, jesmo li se ikako kanili približiti više srži svega identitetskoga, lako će se u našem istraživanju kristalizirati apercepcija što nas navodi prema istočnom krilu mostarskih pluća, s onu stranu Neretve…
A druga kazališna predstava koja je htjela podati dužan obol Šantićevoj artističkoj personi jest komad “Noć s Aleksom”, koji je prema tekstualnom predlošku Marka Tomaša režirao jedan od najangažiranijih naših reproduktivnih umjetnika u cijeloj regiji – Ivica Buljan. Čim je otvorila sezonu mostarskoga HNK-a ujesen 2022., ova je predstava postala istinska kazališna senzacija.
Pjesništvom Alekse Šantića bili su zadivljeni i Tin Ujević i Miroslav Krleža, i obojica su u svoje esejističko djelo utkali po jedan tekst o njemu. Krleža je, istinabog, bio nešto škrtiji i imao je ambivalentan osjećaj naprama nekoć dragom pjesniku, kasnije se malo razočaravši u nj, makar je na vijest o njegovoj smrti bio napisao: “U stihovima Alekse Šantića mnogo je zakopano moje mladosti”. Osim iskrenog divljenja, o njegovoj poeziji ipak nije napisao oveći analitički tekst, ali posjetivši ga u Mostaru gotovo na samrtnoj postelji Krleža je posvjedočio ovome: “On je govorio o problemu narodnog jedinstva, o našoj državi, o borbi Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, mentalitetom jednog provincijalnog trgovačkog pomoćnika, i sve se zaplelo u nešto teško i mučno.” Krleža je “barda moje mladosti i svijetlu uspomenu djetinjstva”, koji mu je “mogao biti ocem”, na koncu doživio kao do kraja nerealiziranoga pjesnika, od kojega je zacijelo očekivao umnogome više.
S druge strane, Ujević se puno dublje upustio u interpretaciju Šantićeve poezije, svrstavši ga u prvi red pjevača o domovini odmah uz Đuru Jakšića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Veli Tin u zagrebačkom Savremeniku iz 1912. kako je pjesnikovanje ovog lirika “daleko od običajnih rasplakanosti otadžbeničkih stihovnih jeremijada”. S velikom dozom udivljenja i koncentriranoga čitanja i tumačenja veliki je Tin pristupio Šantićevim pjesmama.
Ujević je Šantića svrstao u prvi red pjevača o domovini odmah uz Đuru Jakšića i Kranjčevića. Veli Tin u zagrebačkom Savremeniku iz 1912. kako je pjesnikovanje ovog lirika “daleko od običajnih rasplakanosti otadžbeničkih stihovnih jeremijada”
I dok je, uz spomenutu parolašku i pomalo trubačku pjesmu “Ostajte ovdje!”, Šantić u narodu odzvonio još i svevremenom pjesmom “Emina”, koja je glazbom dospjela do u toplu sevdalinku, ne smije se ispustiti iz okulara ni cijeli spektar njegovih inspiracija što su se uvijek iznovice rekreirale u tematskim nazovi platformama: od pastoralnih kontinentalnih teritivnih freski pa sve do arkadijskih jadranskih maritimnih veduta. Čudesan je panoptikum motiva kojima je on, kariku po kariku, vezao i vezivao lance i kolajne svojih lirskih i sjetvi i žetvi. Temeljito nepročitan, poput mnogih, i Aleksa Šantić donekle živi među nama posredstvom svojih hitoidnih uspješnica, no da bi se pravo spoznali dosezi ovoga pjesnika i njegovog pjesništva, nužno je nujno valoriziranje ukupnosti toga stihovanoga tezaurusa u kojemu je pohranjeno puno poetske krasote, koja pokatkad poprima i sasvim kurativne dosege, poput ovog iz pjesme “Zora”:
Otvori srce nebu blagodatnom,
Potoku, rosi i leptiru zlatnom,
Na ružu kada umoran malakše.
Praštaj, i moli za sebe i one
Što ljutom mržnjom kinje te i gone,
I dugo plači, i biće ti lakše…
