Foto:
Ovogodišnji klimatski samit (COP 29) u glavnom gradu Azerbajdžana većinu vremena protekao je u atmosferi međusobnih optužbi i žučljivih antiimperijalističkih govora, te time ukazao na sve veće zaoštravanje sukoba između razvijenih zemalja zapada, koje su odgovorne za klimatskih krizu, i onih u razvoju koje trpe disproporcionalne posljedice te krize i sve više gube strpljenje. Za razliku od prethodnih COP-ova, kada su svjetski lideri hladno verglali isprazna obećanja, sveprisutno povišeno emocionalno stanje ovogodišnjeg samita ukazuje, čini se, da je svima postalo jasno kako je klimatska kriza došla do točke s koje nema povratka, ali i ništa više od toga.
U danima kada se u atlantskom bazenu događao 18. po redu ovogodišnji uragan, a na Filipinima šesti tajfun ovog mjeseca, Glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres 2024. godinu opisao je kao “masterklas o ljudskoj destrukciji”. “Obitelji koje bježe kako bi spasile svoje živote prije nego što udari sljedeći uragan, radnici i hodočasnici koji kolabiraju na nepodnošljivim vrućinama, poplave koje razaraju zajednice i infrastrukture, djeca koja odlaze na spavanje gladna jer su suše uništile usjeve, sve te katastrofe izazvane su klimatskim promjenama koje pogoni ljudsko djelovanje”, rekao je Guterres prilikom otvaranja samita.
Malo zatim podjednako dramatično okupljenima se obratio premijer Albanije Edi Rama koji je boraveći u leaders’ loungeu olimpijskog stadiona u Bakuu doživio svojevrsnu epifaniju. Rama je odlučio da neće pročitati pripremljeni govor pa je umjesto toga opisao scenu u kojoj sudionici COP-a “jedu, piju, druže se i fotografiraju, dok se u pozadini neprekidno vrte slike lidera bez tona”. “Upravo to se događa u stvarnom svijetu svakoga dana. Život ide dalje, sa svojim starim navikama i našim lijepim govorima o borbi protiv klimatskih promjena koji ne mijenjaju ništa”, rekao je Rama, pa se zapitao “što mi uopće radimo na ovakvim okupljanjima iz godine u godinu ako ne postoji zajednička politička volja da s riječi prijeđemo na smislenu akciju?”
Albanski premijer potom je prozvao lidere koji su “bojkotirali” klimatski samit, referirajući se na činjenicu da je na samit došla tek šačica najviših državnih dužnosnika, dok su neki predstavnici došli pa otišli nakon nekoliko dana. Bilo je i onih koji su se tamo uprizorili tek drugi tjedan samita, pa ih je UN-ov šef za klimu Simon Stiell “oprao” da bi im bolje bilo da zasuču rukave i prihvate se najvažnijeg zadatka ovogodišnjeg sastanka, a to je dogovor o stvaranju fonda za prilagodbu zemalja u razvoju na klimatske promjene, koji bi trebao iznositi jedan bilijun dolara godišnje. Konačni dogovor oko tog najvažnijeg pitanja samita trebao bi biti postignut u samom fotofinišu samita, nakon zaključenja ovog broja Novosti, u srijedu u ponoć po azerbajdžanskom vremenu.
Potkraj prvog tjedna samita objavljen je podatak da je na njemu prisutno 1.773 lobista industrije ugljena, nafte i plina, te više od 200 lobista poljoprivredne industrije
Osim popriličnog kaosa u itinereru, usred samita dio ionako malog broja predstavnika najvećih zagađivača iz Bakua odletio je u Rio de Janeiro, gdje je započeo samit zemalja G20. Preklapanje dva tako važna međunarodna sastanka prilično je neuobičajena pojava, no optimističniji promatrači smatraju da bi to mogla biti prilika da se G20 države dodatno pritisne s obzirom na to da su one odgovorne za 80 posto ukupnih emisija ugljičnog dioksida.
Kao šlag na tortu na početku samita saznalo se i da je izabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji je i sam notorni negator klimatskih promjena, za šefa ministarstva energetike imenovao Chrisa Wrighta, obožavatelja fosilnih goriva i izvršnog menadžera kompanije Liberty Energy koja opslužuje naftne platforme. Republikanska delegacija pojavila se u Bakuu početkom drugog tjedna samita te odmah održala konferenciju za novinare na kojoj je najavila ukidanje klimatskih politika (bivšeg) predsjednika Joea Bidena.
Što se tiče dužnosnika koji su samit napustili prije nego što se uopće otvorilo pitanje fonda za prilagodbu, prvi su to učinili predstavnici Argentine, nakon što su takvu direktivu dobili od svoje vlade. Argentinski dužnosnici nisu rekli konkretan povod, pa se pretpostavlja da su u pitanju “principijelni” razlozi. Naime, argentinski predsjednik neoliberal Javier Milei klimatsku je krizu ranije opisivao kao “socijalističku laž”, a najavio je i izlazak Argentine iz Pariškog sporazuma i ukinuo ministarstvo zaštite okoliša.
Prije naprasnog odlaska Argentinaca skandal je priredio i sam domaćin samita, predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev, koji je u svom govoru napao Francusku optuživši je za “kolonijalne zločine” u njezinim prekomorskim teritorijima. Alijev se referirao na nasilno gušenje protesta starosjedilačkog stanovništva u Novoj Kaledoniji u svibnju, prilikom čega je poginulo 13 ljudi, pa je francuska ministrica okoliša Agnès Pannier-Runacher otkazala daljnje sudjelovanje u COP-u. Optužbe je nazvala “neprihvatljivim kršenjem kodeksa ponašanja” i usput Alijevu predbacila da je licemjer. Petrodržava Azerbajdžan, naime, planira povećavati proizvodnju fosilnih goriva usprkos izračunima koji pokazuju da na globalnoj razini ne smije biti pokrenut nijedan novi fosilni projekt ako se porast temperature želi zadržati na 1,5 stupnjeva iznad predindustrijske razine.
Unatoč tome, Alijev je za svoj govor dobio aplauz delegata pacifičkih otočkih država, za koje je António Guterres konstatirao da imaju svako pravo biti ljute na bogate države jer su “izvukle deblji kraj jedne kolosalne nepravde”. Njihovi su predstavnici žestoko napali svog regionalnog hegemona Australiju, koja također planira masovnu ekspanziju proizvodnje plina. Ti će projekti, rekli su, u konačnici rezultirati sa 125 puta većom količinom stakleničkih plinova od ovogodišnjih zajedničkih emisija svih pacifičkih otočkih država.
Alijev, Junus i Guterres na COP-u 29 (Foto: President.az/Wikimedia Commons)
I šef prijelazne vlade Bangladeša Muhamed Junus u svom se obraćanju okomio na razvijene zemlje optuživši ih za “neograničenu konzumaciju” pozvavši na stvaranje “nove kulture bez otpada, fosilnih goriva i osobnog profita”. Junus je situaciju u kojoj siromašne zemlje moraju moliti novac za rješavanje problema koji nisu prouzročile nazvao “ponižavajućom”. “Zašto bismo uopće pregovarali? Vi ste uzrok problema, vi ga i riješite”, rekao je bangladeški ekonomist koji je za svoj koncept mikrokreditiranja siromašnih 2006. dobio Nobelovu nagradu za mir. Premijer Pakistana Šehbaz Šarif kritizirao je pak model prema kojemu se siromašnim zemljama za adaptaciju na klimatske promjene daju krediti umjesto donacija jer ih se time opterećuje dodatnim dugovima, dok se potpredsjednica naftom bogatog Irana požalila da sankcije zapadnih zemalja Iranu onemogućavaju zelenu tranziciju.
Naime, prema sadašnjem dogovoru oko trećinu iznosa od jednog bilijuna dolara godišnje trebale bi platiti razvijene zemlje bilo putem kredita ili direktnog financiranja, dok bi trećinu osigurao privatni sektor. I dok zemlje u razvoju smatraju da bi troškove u potpunosti trebale snositi razvijene zemlje, one ne žele doprinijeti ni s jednom trećinom, a nema konsenzusa ni oko toga koliko bi trebale doprinositi petrodržave, primjerice Saudijska Arabija, ni veliki zagađivači koji ne spadaju u razvijene zemlje, prije svega Kina.
Kao jedno od potencijalnih alternativnih rješenja za punjenje fonda radna skupina za “globalne poreze solidarnosti” razradila je pak ideju da se novac namiče oporezivanjem kriptovaluta, proizvodnje plastike, avionskih letova ili ukupnog bogatstva, a finalni prijedlog ove ideje bit će predstavljen uoči idućeg COP-a u Brazilu. Greenpeace je pak izračunao da bi se već i minimalnim oporezivanjem (dva posto) samo sedam najvećih fosilnih kompanija fond za obeštećenje već u prvoj godini uvećao za 20 puta.
Na ovogodišnjem COP-u primjetan je popriličan entuzijazam za povećanje kapaciteta nuklearne energije, pa sada sa šest novih ukupno 31 država podržava zahtjev da se do 2050. godine ti kapaciteti utrostruče. U utorak, 19. studenog postignut je i konsenzus o smanjenju emisija metana iz organskog otpada, no očito je i da svi ti dogovori oko manje ili više marginalnih pitanja služe prikrivanju odsustva političke volje za dogovor oko najvažnijeg klimatskog cilja, a to je tranzicija s fosilnih goriva. Na početku samita predstavljen izvještaj pokazao je da su se emisije stakleničkih plinova ove godine povećale, iako bi se za ograničavanje temperature one do 2030. godine trebale smanjiti za 43 posto.
U veljači bi se trebali nastaviti pregovori oko takozvanih “nacionalno određenih doprinosa” (NDC), smanjenja emisija koja je svaka pojedina država spremna ponuditi u cilju realizacije Pariškog sporazuma. Domaćin idućeg COP-a Brazil to je već učinio, i to prilično ambiciozno, no upada u oko da taj plan ne spominje tranziciju s fosilna goriva već, dapače, Brazil vlastitu proizvodnju fosilnih goriva planira značajno povećati. Brazil se zahvaljujući golemim resursima hidroenergije pozicionirao kao jedan od predvodnika zelene tranzicije, pa su najave pokretanja novih fosilnih projekata u državi s jednim od najvećih prirodnih spremnika ugljičnog dioksida, izrazito ugroženom amazonskom prašumom, prilično deprimirajuće.
Općenito je na ovogodišnjem COP-u lobiranje fosilne industrije ponovno oborilo povijesni rekord. Potkraj prvog tjedna samita objavljen je podatak da je tamo prisutno 1.773 lobista industrije ugljena, nafte i plina, te više od 200 lobista poljoprivredne industrije. Pristup samitu dobilo je i skoro 500 “CCS lobista”, odnosno onih koji lobiraju za tehnologiju izdvajanja i spremanja ugljičnog dioksida (Carbon capture and storage). U pitanju je tehnologija koju upravo industrija fosilnih goriva već desetljećima zagovara kao primarni alat dekarbonizacije, no osim što su brojne studije pokazale da sama tehnologija nije uspješna, još je problematičnije što je CCS tipična greenwashing ideja, koja industriji fosilnih goriva omogućava da nastavlja proizvodnju. Na ovogodišnjem samitu CCS tehnologija izrazito se agresivno promovirala, a broj njezinih lobista za čak pet puta je veći nego što je to bio slučaj na lanjskom COP-u u Dubaiju.
Zbog svega toga skupina utjecajnih klimatskih i drugih eksperata, među kojima je bivši glavni tajnik UN-a Ban Ki-mun, uputila je otvoreno pismo u kojemu kritiziraju postojeći model COP-a kao koncept koji više ne služi svojoj svrsi, zbog čega bi klimatsko pregovaranje trebalo u potpunosti reformirati. Osim što smatraju da je prisutnost lobista fosilne industrije potrebno značajno strože regulirati, potpisnici pisma predlažu i češću dinamiku sastanaka, te da se oni više ne održavaju u državama koje nisu u dovoljnoj mjeri posvećene napuštanju fosilnih goriva, kao primjerice ovogodišnji i prošlogodišnji domaćini, petrodržave Ujedinjeni Arapski Emirati i Azerbajdžan.
