M. Aurelije: Iz dnevnika / Obrasci volje i sreće

h, ne treba gubiti nikada iz vida da su sve stvari ovoga sveta prolazne I netrajne! Juče je čovek bio prosta I sveža klica, a sutra će već biti mumija ili pepeo. Treba, dakle, preći taj krajnji trenutak našeg života shodno našoj prirodi I treba se pustiti, treba se potčiniti našem raspadanju, tiho I

IZ DNEVNIKA MARKA AURELIJA

• Ne uznemiruj se, jer se sve odvija u skladu s Prirodom. (8,5)
• Sve se na sličan način događa od pamtivijeka i sve se ciklički ponavlja. (2,14)
• Čovjeku se ne može dogoditi ništa što ne bi bilo dio ljudskog usuda. (8,46)
• Stvari ovoga svijeta sakriva tajna. (5,10)
• Događanja su u stalnim mijenama, a uzroci u tisućama mogućnosti; gotovo ništa nije stalno. (5,23)
• Ništa ne proizlazi iz posvemašnje ništavnosti, kao što nijedna stvar ne prelazi u nepostojanje. (4,4)
• Svatko se rodio zbog nečega. (8,19)
• Sve teži onome zbog čega je stvoreno. (5,16)
• Sve što postoji sjeme je onoga što će od njega postati. (4,36)
• Kratak je život svakoga čovjeka. (2,6)
• Ne propusti uočiti koliko su ljudske stvari kratkotrajne, koliko neznatne. (4,48)
• Ono što je jučer bila kap sluzi, danas je mumija ili prah. (4,48)
• Sve što vidiš uskoro će propasti, a propast će i oni koji to propadanje vide. (9,33)
• Imaj na umu da se sve što se sada događa događalo i prije, a događat će se i nakon nas. (10,27)
• Sve je kratkotrajno, i predmet sjećanja i onaj koji se sjeća. (4,35)
• Ne smatraj bitnim da li ćeš umrijeti za nekoliko godina ili sutra. (4,47)
• Kakva je razlika između života koji traje tri dana ili tri stotine godina? (4,50)
• Ne živi tako kao da bi imao živjeti još deset tisuća godina. (4,17)
• Dok živiš, koliko ti je dano, budi čovjekom dobra. (4,17)
• Uvijek imaš mogućnost sretnog življenja ako kreneš putem dobra, ako htjedneš misliti i činiti dobro. (5,34)
• Osjeti kako u sebi imaš nešto plemenitije i božanskije od onoga što budi strast i vlada tobom kao lutkom. (12,9)
• Što ne pristoji, ne čini; što nije istina, ne govori. (12,17)
• Životna sreća ovisi o nevelikom broju uvjeta. (7,67)
• Nije stvar u tome da se raspravlja kakav treba biti dobar čovjek; treba takvim biti. (10,16)
• Nikome ne daj povoda da o tebi kaže kako si dvoličan ili nisi dobar. (10,32)
• Nitko nije tako sretan da pored njegove samrtne postelje ne stane nekoliko ljudi što se raduju njegovoj sudbini. (10,36)
• Što nije štetno za zajednicu nije ni za pojedinca. (5,22)
• Jednog raduje jedno, drugog drugo. (8,43)
• Ni u što se ne upuštaj bez razbora. (4,2)
• Većina je onoga što govorimo i činimo nepotrebna; bez svega toga imali bismo više vremena i manje nemira. (4,24)
• Ako nam je zajednička sposobnost mišljenja, zajednički nam je i razum kojim smo razboriti kao stvorenja. (4,4)
• Štetu sebi nanosi onaj tko ustraje u greškama i neznanju. (6,21)
• Ako me netko može uvjeriti da ne mislim ispravno i postupam krivo, rado ću promijeniti što je pogrešno i biti mu zahvalan. (6,21)
• Ima li onoga koji nikada ne mijenja svoje mišljenje? (5,10)
• Zajednički nam je razum koji kazuje što nam valja činiti, a što ne. (4,4)
• Nijednu izvanjsku stvar, kao što je pohvala mnoštva, bogatstvo, vlast, uživanje naslade, nije ispravno suprotstavljati razumskom i zajedničkom dobru. (3,6)
• Najbolji je način obrane od onih koji ti žele zlo da njima ne nalikuješ. (6,6)
• Grijeh drugoga valja ostaviti s njim. (9,20)
• Malo je i neznatno ono što čovjek proživljava. (3,10)
• Mali je kutak zemlje na kojemu čovjek živi. (3,10)
• Cijela zemlja nije ništa drugo doli obična točka u prostranstvu. (8,21)
• Govoriti u senatu ili obraćati se bilo kojem čovjeku treba jednostavno i ne suviše kićeno. (8,30)
• „Krastavac je gorak“ – odbaci ga. „Trnje je na putu“ – skloni se. To je dovoljno. (8,50)
• Valja tako sve činiti i govoriti i misliti kao da se već valja povući iz života. (2,11)
• Koliko je ljudi, koji su se borili i uzajamno sumnjičili, mrzili, umrlo i raspalo se u prah? (4,3)
• Koliko je beskrajno vrijeme prije i poslije našeg života! (4,3)
• Ne budi čovjek velikih riječi i ne radi mnogo stvari odjednom. (3,5)
• Budi neovisan o miru kojeg bi ti mogli pružiti drugi. (3,5)
• Nigdje ne može čovjek pronaći takvoga skloništa kao u vlastitoj duši. (4,3)
• Tko teži nasladama neće se suspregnuti od činjenja nepravdi. (9,1)
• Greška počinjena iz naslade zaslužuje kaznu više negoli greška počinjena iz bola. (2,10)
• Zlo često čini, ne samo onaj tko nešto čini, već i onaj tko ne čini ništa. (9,5)
• Zlo i dobro nisu u nedjelovanju, već u djelovanju čovjeka kao razumnog i civiliziranog bića. (9,16)
• Ako možeš, poučavajući mijenjaj što je pogrešno u drugih. (9,11)
• Život je borba i nalik privremenoj postaji na putovanju. (2,17)
• Hipokrat, koji je izliječio mnogo bolesnih ljudi, na kraju je i sam obolio i umro. (3,3)
• Uspeo si se na brod, zaplovio, završio put. Izađi. (3,3)
• Smrt nije ništa drugo doli svrsishodno djelo prirode. (2,12)
• Smrt je, kao i rođenje, misterij prirode. (4,5)
• Kao što je rođenje povezivanje elemenata, tako je i smrt njihovo rastavljanje u ono što je bilo prethodno. (4,5)
• Što može poslužiti kao oslonac? Samo jedno – filozofija. (2,17)

(Marko Aurelije Samomu sebi; 1996 )

OBRASCI VOLJE I SREĆE

Većina ožalošćenih I zamišljenih ljudi traže samoću u polju, na obalama I po brdima. No, to je prostački ukus I običaj. Samo od tebe jedinog zavisi da se povučeš u svako doba u svoju unutrašnjost. Nema nikakvog pribežišta gde bi čovek bio mirniji I slobodniji, nego što je to dubina njegove duše. Naročito ako je tamo sklonio one dragocenosti, koje se ne mogu uživati bez potpunog spokojstva koje je, po mom mišljenju, uobičajeno stanje duše kod kojih je sve u redu I na svome mestu. Uživaj, dakle, često tu samoću I u njoj se okrepljuj. Ali, isto tako, potraži tamo I poređaj tamo ona kratka I suštastvena pravila, čija je opomena samo u stanju da raster sav nemir I da tit u ulije jačinu kojom bi izdržao bez roptanja I uzbuđenja, sve što te snađe u životu.
[…]
Trajnost čovekovog života? – Jedan trenutak. Suština njegovog života? – Promena. Njegovi osećaji? – Nejasni. Ceo njegov sklop? – Trulež. Njegova duša? – Vihor. Njegova sudbina? – Nerazumljiva. Njegov ugled? – Sumnjiv. Jednom reči, sve što je njegovo, I telesno I duhovno? – Kao voda koja teče. Njegove misli? Snovi I dim. Njegov celokupni život? Neprestana borba I odmor na tuđoj zemlji. Njegova slava I glas posle smrti? – Jedan čisti zaborav. Šta je, dakle, to što mu može stvoriti bar tok pravilan I lep? – Jedino I samo filozofija!
[…]
Ah, ne treba gubiti nikada iz vida da su sve stvari ovoga sveta prolazne I netrajne! Juče je čovek bio prosta I sveža klica, a sutra će već biti mumija ili pepeo. Treba, dakle, preći taj krajnji trenutak našeg života shodno našoj prirodi I treba se pustiti, treba se potčiniti našem raspadanju, tiho I blago kao što zrela maslina, padajući s drveta, izgleda da blagosilja zemlju koja je dotle nosila I blagodari drvetu koje je rodilo!

( Marko Aurelije, Obrasci volje i sreće; 1989: 115 – 116 )

filozofski tekstovi

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI