Kao na tri naroda, mogli bi nas podijeliti i na tri Senada, pa zavisno od toga koji Senad izabereš biti (Pećanin, Hadžifejzović ili Avdić), tako te treba i tretirati. Od potonjih mojoj ličnosti je senzibilitet kakav preovladava u intelektualnom nastupu jednog od tri Senada toliko blizak i mio da bih ja rado rekla: “Ko je taj, da prostiš, Senad?”, no ne mogu, brani mi vjera. Jah.
Teško je zagovarati nezavisnost, a da se ne krećete u prvom licu, pa molim čitalački auditorij da mi na toj hotimičnoj pogrešci u tekstu, oprošteno bude. A vala, i kad može Hadžifejzović sagovornika malo da persira, malo da bude “na ti”, istolerišimo i moja lica, jerbo su ionako počesto miješali naša prezimena.
Ako me ova pamet još uvijek dobro služi, reći ću da sam kod pokojne Isidore Bjelice prvi i jedini put čula za taj izraz – lalokezija. U jednoj od svojih kolumni Bjelica se pozabavila tim fenomenom i šta isti znači za balkanske narode, za čovjeka uopšte. Lalokezija (lalochezia grč. “lalia” govor, chezo olakšanje) jeste emocionalno olakšanje postignuto korišćenjem psovki i pogrdnih riječi. Ili na bosanskom – laje od lajati.
Žensko sam pa mi je jezičina sve što imam od oružja. Slaba sam u šakama, uzvratiti udarac nisam sposobna. Nije da je i bilo potrebe. Umijem vrištati, trčati u bijegu, imam zube da ugrizem ako treba u samoodbrani, ali od sveg pobrojanog jezičina mi je najkvalitetniji kalibar. Naglasila bih da sam veoma tužna i uznemirena kad sam prinuđena upotrijebiti isti. No psovke volim, stvarno rado psujem i od srca, pa ipak, oprezna sam kad ih konzumiram, psovku ili bilo koji pejorativ. Pomno biram mjesto i vrijeme, a još pomnije procjenjujem potrebu.
Dok sam svojevremeno radila program uživo, ni za najopuštenijih razgovora nisam ostavljala prostora i svjesno sam uskraćivala sebi ćeif da bosančim u programu. Ja bih se možda i usudila, preboljela sam davno šta će narod reći, ali ona doza poštovanja profesionalne vještine da umijem organizovati riječi bez naglih izleta u profan diskurs uvijek bi me vratila, odnosno zadržala u okvirima intelektualnog dostojanstva i novinarske stručnosti. Mi, autentične lalokete, kako nas predstavlja jedan meme, možemo mirno i hladne glave da izbrojimo do milion i još uvijek imamo želju da jebemo mater bezobraznu. Pa to ne učinimo.
Laje, a hoće i ujesti
A čime će laloketični Hadžifejzović da se brani? Izlizanim šarmom? I opet će da blefira. No možda mu je to taktika stečena, razvijena kroz naviku, čuj mene ovisnost, igranja takvih igara gdje sve ili ništa podjednako nosi i rizik od propasti, i mogućnost da se profitira.
Ko je imao nesreću da petak večer provede kod kuće, boldirao je behut izborom da gleda Centralni dnevnik, pa je stvarno imao nad čime da se kaje. Dugo na ovim prostorima javnost nije imala priliku gledati hajvanstvo podvaljeno pod ozbiljno novinarstvo, a stvarno smo navikli na sve i svašta. Da li je gost CD-a bio Faruk Kapidžić, kandidat za gradonačelnika glavnog grada Bosne i Hercegovine, suočen sa svim (ne)legalnim aktivnostima svog političkog angažmana, ili je gost CD-a bio neki Senadov bivši jaran Fare, čiji je prljav veš iznesen da bi mu se nasekirala mater, danima poslije intervjua nismo osvijestili.
Osim što se nije trudio da obuzda svoje bjesnilo, Hadžifejzović je zapjenio, pa u udarnom terminu kad je gledanost maksimalna (evo, dobronamjerni smo), obezvrijedio intelektualni momenat televizijske retorike i pustio laloketični fuck, jebo Ustavni sud (21:40) u program, nipošto opravdanim namjerama, kojima je tokom intervjua nekoliko puta pokušao obmaniti gledateljstvo.
Svi mi znamo da stvarno fuck, jebo naše pravosuđe, isto nas je iznevjerilo nebrojeno puta. No folklor oko kojeg je bio organiziran Hadžifejzovićev nijet ne priliči situaciji, mjestu, vremenu, a ni povlaštenom novinarskom statusu, za koji je domaćin napomenuo da je bogomdan da bude gore (33:12). Ostale kolege koje istražuju dolaze do informacija, haman su pa lešinari novinarski (12:01). Jedino za šta se izvinio tokom skoro pedesetominutnog provociranja jeste što je čitao: Izvinjavam se što čitam (17:25). Za neprimjerenu intonaciju pri obraćanju i uporno prekidanje sagovornika u pola riječi, rečenice, vrijeđanje, niti jednom se izvinio nije.
Kakvih (sve) Dia ima oraha, nisam se time bavila podrobno kao Hadžifejzović, odnosno njegova kuća, koja se inače ne bavi takvim stvarima: Naša kuća i uređivačka politika se ne bavi privatnim životom, djecom, ljudima, ma čija da su djeca, pogotovo ne ko se kocka, drogira i tako dalje, al’ te pitam sada, pa naravno (4:05). Dia ima svoj sepet radioaktivnih oraha, najprije jer je takav imperativ pedigrea njegove stranke, a onda i pošto je nemoguće djelovati na bh. političkoj sceni, a da nemaš tu zalihu. Nekome si valjalo, valjaćeš mu, i neko je tebi bio dobar, uletio ti. Tako BiH funkcioniše na svim nivoima, od svakodnevnih domaćinstava do državnih institucija – usluga je lingua franca da prisustvuješ i pohodiš svoju Bosnu. Nema tu čitanja između redova.
Dakle zaključićemo da Faruk Kapidžić po bilo čemu nije poseban, posebniji od ostalih imena i prezimena što su se usvinjili u blatu bh. politike, osim po sljedećem: svi ga isprve poznajemo po nadimku, a ne po imenu i prezimenu ili funkcijama; saznali smo u Dnevniku da on nije svinja nego kurban (24:40), kerovođa botova (24:32), što zapravo i nije neko iznenađenje jer je to halal, a kako drugačije da funkcioniše SDA?!; njega, Diu, lalokezirali su članovi SDA na upit Rame Isaka (0:55), stranke i čovjeka zbog kojih lalokezija ima smisla; i još je Dia osaburao vehementnog Hadžifejzovića, valjda jer je upozoren da će ga ako ne bude odgovarao na pitanja nego postavljao svoja, ugledni domaćin spržiti kontrapitanjima (15:44).
Šteta što Senada Hadžifejzovića nije zanimalo: Ja nemam pojma je l’ piješ da l’ kockaš, niti me to zanima, niti me zanima, niti me zanima (6:54), da li Dia pije ili kocka, jer da ga jeste zanimalo,
Kapidžićevo bi gostovanje poprimilo jedan mahalsko-primitivni oblik razgovora, koji je zbog konzumacije previše alkohola pošao u krivom scenariju, onom na kakve smo navikli u kafanama iza ponoći. Bilo bi to sve sočno i imali bismo o čemu pričati, pisati. Ovako ostadosmo na rubu civilizacije.
Fakat, koji mu je
Naš benigni i pitomi narod, onaj koji je par godina unazad navikao na Hadžifejzovićeve žestoke epizode mahnitog PMS-a, ovog je puta ostao u ibretu. Taj je ibret sveden na najjednostavniji mogući: šta mu bi?
Šta mu bi, nije znano, ali hajde da vidimo šta mu ne bi. Ne bi mu profesionalnog novinarstva, a od ikakvog novinarstva samo mu bi da je postavljao pitanja i imao neke unaprijed pripremljene informacije. Kvalitet pitanja na početničkom je nivou neukog bilmeza što je u bosanskom maniru pristupio da obavi posao kojem nije dorastao, a toga nesvjestan, pa prihvatio isti uz autopodršku
“daj meni, ja ću”. Dabome, Hadžifejzović nije nikakav početnik, pa je tim dalje ibret dupli, bez leda. Jer kako se jedan novinar takvog CV-a, u takvom CD-u, ma koliko svojatao emisiju i mediji, usudio sebi dopustiti takvo šta?
Ili možda ipak da idemo s “kome ba Senad Hadžifejzović da se prilagođava”? Pa, evo, recimo, gostu koji se odazvao na poziv, ili gledaocima koji (ne)rado gledaju CD, ili ako baš hoćete, dragim Sarajkama i Sarajlijama što se nadaju nekom gradonačelniku koji neće prokockati Sarajevo, opet.
Pa su tom nadom omađijani sjeli u petak uveče da vide i čuju šta im se nudi. A ponudio im se javašluk u svojoj punoj snazi i egu. Dobili su presjek stanja društva što se raspalo od korupcije, nepotizma, kriminala, mahalanja i primitivnog prostakluka. Jer naš politički sistem, naš glavni grad, pa, evo, i medijski autoritet, propali su. I to, zaključujemo dobronamjerno, bez upozorenja.
