Spomenici, postavljeni za vječnost, najviše svjedoče o prolaznosti.
Reinhart Koselleck
Ovog aprila pada stogodišnjica rođenja Reinharta Kosellecka (1923-2006). Reinhart Koselleck, filozof, historičar, svjedok vremena, intelektualac i umjetnik utjecao je kao malo tko na poslijeratnu njemačku generaciju. A ključ tog utjecaja krije se ponajprije u njegovom radikalnom postavljanju pitanja semantike povijesnog vremena. To je zapravo zadatak pred kojim se nužno nalazi svaki pokušaj razumijevanja prošlosti. Jer, kako je Koselleck napisao u predgovoru za zbirku svojih radova Prošla budućnost, ”izvori prošlosti nam doduše kažu nešto o postupcima i mislima, o planovima i događajima, ali ništa o samom povijesnom vremenu”. A ono nije nikakva objektivna struktura unutar koje se zatim odvija ”subjektivno” doživljavanje. Naprotiv, semantika povijesnog vremena trebala bi da doprinese rasvjetljavanju strukture povijesnog vremena, izvještaju o tome u kojemu tipu povijesnog vremena se uspostavlja stanovito iskustvo i nadasve što samo to povijesno vrijeme jest. A to kod Kosellecka nije išlo i bez ličnog, egzistencijalnog uloga.
U dnevnim novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung pedeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata objavio je Reinhart Koselleck pod naslovom Užarena lava (Glühende Lava) intrigantnu autobiografsku skicu. Za Kosellecka je, rođenog 1923. godine, i u vrijeme rata vojnika Wehrmachta, Dan oslobođenja, dakle 8. maj 1945, bio ujedno i dan pada u zatočeništvo. Opisuje kako su Amerikanci predali Rusima njegovu jedinicu koja je potom, u velikoj koloni zarobljenika, krenula prema Istoku. Ratni zarobljenici su promarširali pokraj Birkenaua i stigli naposljetku do Auschwitza, gdje su se porazmjestili po logorskim barakama. Za Kosellecka ime Auschwitz tada nije imalo nikakvo značenje. Njemački zatočenici tek će od Rusa doznati da su u Birkenauu plinom umoreni milijuni ljudi. Mnogi su smatrali da je to sovjetska propagandna laž, ali ne i sam Koselleck. On je, kako piše, spontano bio uvjeren u istinitost tih riječi i opisuje okolnosti pod kojima ga je u Auschwitzu istina o tom mjestu pogodila gotovo fizičkom snagom. Jedan nekadašnji poljski zatočenik koncentracijskog logora, postavljen da nadzire njemačke ratne zarobljenike, tjerao ih je da rade što brže. Jednom je zgrabio neki podnožnjak i podigao ga prijeteći u zrak. No prije nego što će ga razbiti o Koselleckovu glavu, naglo se zaustavio i rekao: Što bih ti trebao tresnuti u glavu, kad ste vi umorili plinom – milijune. Podnožnjak je odletio u kut i razbio se. Koselleck nastavlja: U trenu, doslovce, bilo mi je jasno da govori istinu. Umorili plinom? Milijune? To se nije moglo izmisliti.
I Koselleck zaoštrava stav o istinitosti svojih sjećanja: ”Postoje iskustva koja se kao užarena masa lave ulijevaju u tijelo i tamo zgrušavaju. Neopoziva, ona se, nepromijenjena, mogu nakon toga odande prizvati u svako doba. Nema puno takvih iskustava koja je moguće prevesti u autentična sjećanja; ali kad to uspije, onda ta sjećanja počivaju na čulnoj prezentnosti. Miris, okus, zvuk, čuvstva i vidljivo okolno polje, ukratko sva čula ponovno se bude, u ugodi ili boli, i nije potreban nikakav rad memorije da bi ona bila i ostala istinita”.
Od ovih neposrednih sjećanja, koja se kao lava ulijevaju u tijelo, Koselleck razlikuje jezično posredovana sjećanja. Dok prva neodređeno dugo zadržavaju svoju čulnu evidentnost, svoju ”prezentnost istine”, dotle se druga putem ponovljena pripovijedanja (tj. historije) učvršćuju, ali pri tome vremenom gube svoju čulnu snagu: ”Postoje, dakako, brojna sjećanja koja sam često pripovijedao i ponavljao, ali je čulna prezentnost istine iz njih davno iščezla. Čak i za mene samog ona su još samo literarne povijesti, mogu im, slušajući samoga sebe, jedino pokloniti povjerenje. Za njihovu čulnu izvjesnost više ne mogu jamčiti”.
Dok je znanje saopćivo jezikom, dotle fizički pohranjena iskustva, sa svojom snagom doživljenog dojma i svojim apsolutnim karakterom, ostaju naposljetku nesaopćiva i nezamjenljiva. Doživljavaju se kao posebno vjerodostojna zato što zadržavaju radikalno individualno opažanje prošlih stvarnosti, a time istodobno jamče i za unikatnost vlastite egzistencije.
Koselleck će ovu razliku privesti do teorijskog usijanja u svojoj posmrtno objavljenoj knjizi Povijesti pojmova: Studije o semantici i pragmatici političkog i socijalnog jezika iz 2006. godine. Kao ishodišno je postavljeno pitanje: kako postupati s poviješću prikazanom jezikom i pismom i pritom izbjeći pad u zloćudni historizam, odnosno identifikaciju povijesnih zbivanja s njihovim jezičnim i pisanim prikazom, odnosno medijem u kojemu su oni prikazani? Historizam, naime, živi od zaborava subjektivnih konstitutivnih izvora povijesti, a vlastite rekonstrukcije zbivanja na temelju proizvoljne interpretacije mrtvih dokumenata uzdiže u uvjet mogućnosti povijesti. Tako se od mrtvih dokumenata prošlosti proizvode ideološki klišeji koji imaju funkciju nasilnog usmjeravanja suvremenog djelovanja. Dovoljno je bilo gledati kakve je sve zloćudne konsekvence imao taj postupak u rukama propagande u nedavnim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Jezik i ono izvan-jezično ili ne-jezično postoje usporedno. Koselleck se tako kritički distancira od onih jednostranih teorija koje stvarnost reduciraju na medij jezika i pisma pa time zaboravljaju da je jezik dvoguban: ”Nikakva se stvarnost ne može reducirati na značenja i oblikovanja jezika, ali bez takvih učinaka jezika ne postoji za nas nikakva stvarnost”. Rođenje, ljubav i smrt, sitost, glad, pljačka, pobjeda, ubojstvo i poraz sve su to, kaže Koselleck, ”elementi i načini zbivanja ljudske povijesti” i nije moguće negirati njihovu ”izvan-jezičnu prethodnu danost”. Jezik kao medij jest oblik prikazivanja te izvan-jezične okoline, ali selektivno slijep. ”Na jezičnim izvorima račva se put u ono što u prošlosti može biti uknjiženo kao ‘jezično’, a što kao ‘činjenično’ u događanju”. I Koselleck zaoštrava svoje sumnje u vjerodostojnost pisanih izvora prošlosti: ”Ono što se analitički može razlikovati, naime ono jezično i ono predjezično, to se zahvaljujući učinku jezika može ‘analogno iskustvu’ opet povezati. To je fikcija onog faktičkog. Jer ono što se činjenično zbilo jest, pri naknadnom osvrtu, stvarno samo u mediju jezičnog prikaza … Svagda dakle vlada dvostruka razlika: između povijesti koja se zbiva i njezina jezičnog omogućavanja, te između prošle povijesti i njezine jezične reprodukcije. Određenje tih razlika je dakako opet jezični učinak, pripada poslu historičara. Našli smo se u metodički nerazrješivoj napetosti: svaka povijest jest u vremenu svojega događanja i potom, kad se dogodila, ona je i nešto drugo nego njezina jezična artikulacija; no to drugo je opet spoznatljivo samo u mediju jezika”. Drugim riječima, ono što je zapisano nije se nikada dogodilo onako kako je zapisano, ali i obratno: samo ono što je zapisano se dogodilo, sve drugo je prepušteno zaboravu ili je kao legenda i mit izloženo stalnim promjenama tumačenja i postoji kao lomljiva nit prema neprozirnom mraku prošlosti.
Razlika između minule realnosti i njezinih jezičnih svjedočanstava nikad se dakle ne može preobraziti u zamišljen identitet. Jer, kako Koselleck naglašava, ”u povijesti se uvijek zbiva više ili manje od onoga što je sadržano u danostima. O ovom više ili manje prosuđuju ljudi, htjeli to oni ili ne. Ali time se danosti još ni izdaleka ne mijenjaju, a kada se mijenjaju, onda je to tako sporo i dugoročno da se sustežu izravnoj raspoloživosti, načinivosti”. Ne smije se, marksističkim rječnikom rečeno, identificirati teorija i praksa, pripovijest i događaji o kojima se pripovijeda, historija (dakle zapis onoga što se dogodilo) i povijest (ono što se upravo zbiva), jer to s jedne strane vodi rezignaciji, budući da se teorija ne može ostvariti, a s druge strane zločinu, jer se nasilno ostvaruje ono što se ostvariti ne da.
Taj je san o identitetu za Kosellecka bio odsanjan. Prošlost koju ne možemo rekonstruirati iz zapisa i drugih artefakata prošlosti može, dakako u promijenjenoj formi, iznenada provaliti u sadašnjost, odnosno napredak se u promijenjenoj formi može preokrenuti u prijašnje stanje. I taj još nikad doživljeni događaj najbolji je ključ za razumijevanje onoga što je bilo. Drugim riječima, tek kad iskusimo nesreću, postaju nam razumljive bivše i tuđe nesreće.
I zato su gubitnici povijesti, prema Kosellecku, svagda bolji historičari nego pobjednici povijesti. Dok je historija pobjednika ”kratkoročno usredotočena” na onaj ”slijed događaja koji im je, snagom njihovih uspjeha, donio pobjedu”, historiografija gubitnika je kompleksnija i instruktivnija. Iz ”njihovih iskustvenih dobiti što su ih morali prihvatiti”, rađaju se, naime, uvidi ”koji svjedoče o dugoročnijem trajanju, a time i o većoj snazi objašnjenja. Mogu povijest – kratkoročno – praviti pobjednici, no historijska spoznajna dobit – dugoročno – potječe od pobijeđenih”.
To je bio testament Reinharta Kosellecka njemačkom poslijeratnom naraštaju. A nama ovdje i sada prijeko potreban.
