U evropskim društvima se u percepciji homoseksualnosti dogodila radikalna promjena. Još je pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća homoseksualnost bila neopisiv i nedopustiv grijeh. Tko je njome bio stigmatiziran, nije imao mogućnost participirati u javnom životu, bio bi, sa samorazumljivom nonšalantnošću, ismijan i izopćen. Homoseksualci su živjeli kao progonjene zvijeri, slali su ih na psihijatrijske tretmane. No, u nekoliko decenija to se razumijevanje u Evropi stubokom promijenilo. Anglikanska se crkva 1991. godine javno ispričala zbog svog udjela u širenju spolnih supersticija, u vladi Tonyja Blairea sudjelovala su četiri deklarirana gay ministra… Promjene su čak toliko uznapredovale da su gradonačelnici dvaju paradigmatskih evropskih gradova, Pariza i Berlina, bili homoseksualci, koji su se, kandidno obznanivši svoju seksualnu orijentaciju, kandidirali i pobijedili na izborima. Pojavili su se i istospolno usmjereni visoki državni činovnici: predsjednica Islanda bila je lezbijka, predsjednik vlade Belgije bio je gay, konzervativna njemačka kršćansko-demokratska opcija za predsjednicu je dobila ženu, a za koalicijskog potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova liberala i gaya koji je živio u istospolnoj zajednici. Ukratko, promijenila se paradigma odnosa prema homoseksualnosti. Tiče se to kako javne tako i privatne sfere: gay osobe nisu ništa bolji ni ništa lošiji političari i roditelji kao svi drugi. Postepeno se shvaćalo da je stvar osobne slobode i društveno irelevantno, slično načinima religioznosti ili nereligioznosti, tko koga ljubi i na koji način. I da nasilja i nepoštovanja ima podjednako u heteroseksualnim i u homoseksualnim odnosima, a i da mnoge bračne i druge veze heteroseksualaca nisu ni čvršće ni moralnije od homoseksualnih veza.
Katolička je Crkva na svakom koraku nastojala i nastoji učiniti sve da se te promjene blokiraju. Gotovo ništa ne želi učiniti da se razmjeri segregacije i diskriminacije gej osoba promijene. Dapače: Ljubi bližnjeg svoga, ali pod uvjetom da nije gay, da nije Rom ili musliman. Budući da se protestantska crkva i njeni teolozi postavljaju drugačije, to i takvo ponašanje Crkve ne možemo pripisati intrinzičnim kršćanskim vrijednostima. Pogotovo u argumentiranju za ”čistoću” obitelji i njeno ozakonjenje (pri čemu valja razlikovati obitelj i porodicu: obitelj nastaje trajnim zajedničkim obitavanjem, a porodica je zajednica konstituirana porodom) nema što tražiti tzv. prirodnost. Jer u prirodi, naime, nema ni zakona ni obitelji, nema obiteljskog zakona. Monogamno ponašanje u prirodi je manjinsko. Gledamo li samo sisavce, najbliže nam srodnike, navodno samo njih pet procenata poznaje monogamiju. Među pticama, inače pretežno monogamnim, nahode se kukavice (cuculus canorus), idealni model porodičnog života. Homoseksualnost je posvjedočena i u prirodi, navodno je prakticira nekih 1500 životinjskih vrsta. Bilo kako bilo, i ovdje ostaje znani problem: zašto bismo u bilo čemu morali postupati “po prirodi”, ako smo duhovna bića? Problem je identičan kao i kod pitanja kloniranja. Katolička crkva protiv kloniranja argumentira da je to povreda ljudskog dostojanstva, jer da čovjek nije samo biologija nego i duša. No ako je duša besmrtna, čemu se bojati kloniranja? Paradoksalno je vjerovati da je čovjekova duša besmrtna i da čovjek nije samo genetika, a ujedno se bojati genetskog inženjeringa.
Talijanska antropologinja Ida Magli u svojoj znanoj knjizi Isus iz Nazareta: Tabu i prekoračenje (Gesù di Nazaret: tabu e trasgression) odavno je pokazala da Isus, odbacujući u potpunosti tradirane običaje, zakon i sakralnost, u prvom redu cjelokupni ritualizam, istodobno odbacio vezu između riječi-koja-daje-moć i seksualnosti. Jedina stvar koja je važna, ustanovljava Magli, jest ljubav, nema više nikakve sakralne strukture koju bi valjalo poštivati, ”ne postoji ono što je čisto i ono što je okuženo”. Voda vječnog života koju Isus obećava Samarićanki upravo je sloboda povjerena samo njoj…
Novoj društvenoj percepciji homoseksualnosti fundamentalno je pridonijela i pridonosi psihoanaliza i njen metodološki obrat. Freud je emfatički pokazao koliko je samo neuobičajena i paradoksna ljudska seksualnost. Ona nije ništa prirodno, nije prirodni proces koji bi se odvijao sam od sebe, nego kulturni proces. Riječ je o tome da polimorfnu perverznost, koja je ključno ishodište, treba disciplinirati, treba je na neki način usmjeriti da bismo došli do toga što uobičajeno imenujemo seksualnost. A to ne ide bez konflikata i potiskivanja. U napomeni uz Tri rasprave o seksualnoj teoriji zapisao je: ”U smislu psihoanalize predstavlja i isključiv seksualni interes muškarca za ženu problem kojemu je potrebno objašnjenje, a ne kao nešto što se samo po sebi razumije, čemu treba u osnovi podmetnuti kemijsku privlačnost”. Dakle, samo tzv. većinsko, normalno ponašanje je podjednako enigmatično kao i otkloni, devijacije. I famozni pregnantni slogan Jacquesa Lacana: Nema spolnog odnosa (Il n’y a pas de rapport sexuel) smjera naposljetku upravo na to: nema nikakva prirodnog prestabiliranog i komplementarnog odnosa između spolova. Ne postoji način da se bilo koji seksualni identitet konstituira bez preostatka, nitko ne postaje muškarac ili žena bez konflikta i slijepih ulica. To je dakle osnovna poruka psihoanalize: seksualnost nije prirodna stvar! Ljudi jesmo upravo po tome što seksualnost nije stvar instinkta, prirodna stvar. Seksualni odnos je svagda stvar nekog kulturnog procesa.
Zato zakonsko priznanje istospolnih brakova i istospolnih obitelji (s pravom usvajanja djece) nije nikakvo nasilje nad kršćanskim vjernicima. Ono samo potvrđuje građansku slobodu, nikoga ni na što ne sili, a nekmoli prisiljava. Ni pravno ni etički. Pretpostavka je slobodna savjest i na njoj zasnovana slobodna odluka, taj temelj čovjekova dostojanstva. Jer ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo Krista, ne bi bilo kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, Crkva farizejski pokušava već unaprijed oduzeti. Posrijedi je postupak pretvaranja etičkog principa u pravni zakon i time (biblijski rečeno) postavljanje zakona pred ljubav, prava nad etiku. Štoviše, time što posvuda i svagda, ako dakako može, promiče i realizira svoje religiozne i etičke vrijednosti preko političke moći (i na nju vezanih političkih stranaka) i pravnih sankcija, svjedoči o nevjerovanju Crkve u samu sebe, svjedoči kako o slabosti vjere (malovjernosti) tako i o sumnji ili nepovjerenju samih vjernika u njene dogme.
