Već smo nekoliko puta istaknuli da Hrvatska nije dobar materijal za Freuda, da ne prakticira psihoanalizu, da zapravo živi u predfrojdovskoj atmosferi. I da je to simptomatično. Za Freuda je Otac već predmet analize, raščlanjivanja. Hrvati dosad na takav postupak s Ocem nisu pristajali. Bar u većini. Zato tako dobro prolaze razni Očevi, od Oca domovine preko Oca države do Svetog Oca. No, unatoč tome, nije posrijedi toliko patrijarhalnost koliko paternalizam. Patrijarhat se raspada pred našim očima, realno ga takoreći više nema. Zato mora onaj tko hoće vladati u ime Oca tim više investirati u njegovu imaginarnu egzistenciju. Svim svojim snagama nastoji očuvati na životu njegovu sliku i priliku. A ona je, po njemu, vazda u opasnosti, ugrožavaju je mračne, neprijateljske sile, razdiru je. Pa ako obranimo njegovu ”svetu” sliku, Otac će iznova zaživjeti u realnosti. I poteći će nam dakako med i mlijeko. No borci u ime Oca znaju da povratka u patrijarhat nema. Ono čemu doista teže jest njihova dominacija u obitelji, društvu, državi. A ta težnja nije ništa drugo do htijenje muškaraca za paternalističkim, nadzorno-starateljskim ovladavanjem. Ako ne drugdje, ako smo izgubili gotovo već sve, ako nam ni u politici ni i ekonomiji ne ide baš najbolje, onda budimo barem pobjednici na ”moralnom” području.
A problem je u tome da je taj i takav ”moral” daleko od etičnosti. Paternalizam je neetičan, budući da drugog i drukčijeg lišava njegove autonomije, njegove slobode.
Temeljna je karakteristika važećeg hrvatskog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji da jednoj skupini žena oduzima njihovo pravo na slobodu savjesti i na slobodu odlučivanja. Žena, naime, ima pravo na materinstvo! To ne znači da joj država mora zajamčiti rađanje djece, nego upravo da joj država rađanje djece ne smije sprječavati. Taj zakon, naime, postavlja malenu skupinu žena – skupinu zdravih neudatih žena i lezbijki koje žele umjetnu oplodnju – izvan zakona. U tome je očita paternalistička diskriminacijska priroda važećeg zakona. Njegova je vezanost za patrijarhalnost posredna. Ona je u tome da žene koje postavlja izvan zakona i oduzima im pravo na materinstvo u poželjnom obliku apriori proglašava ”nezakonitim majkama”, ukoliko naime postanu majke pomoću medicinski potpomognute oplodnje neovisno o zabrani sadržanoj u zakonu. Proglašava ih ”nezakonitim majkama” bez morala, jer su navodno postupile u suprotnosti kako s ”moralnom većinom”, koju najglasnije zastupaju katolički teolozi, tako i s ”posebnim moralom”, što ga zastupaju neki ginekolozi i proglašavaju ga čak liječničkom etikom.
Sve je to apsurdno. Možemo se pritom samo pitati: kada će teolozi postati svjesni koliko abortusa, čedomorstava i samoubojstava ima Katolička crkva na savjesti zbog svojega vjekovno zagriženog osuđivanja ”nezakonitih majki”? I drugo: Kad će oni liječnici koji tako zloupotrebljavaju liječničku etiku spoznati da time najveću štetu čine svojem autoritetu i autoritetu liječnika uopće?
Srećom, i ovdje kao i drugdje, postoji orijentacija, naime međunarodna Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i medicini, koju je potpisala i Republika Hrvatska, a čiji prvi član jasno i razgovijetno kaže:
”Potpisnice ove konvencije čuvaju dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i svakomu bez diskriminacije garantiraju poštovanje njegove duševne i tjelesne nedodirljivosti i drugih prava i temeljnih sloboda u vezi s upotrebom biologije i medicine”. Nikakva diskriminacija dakle nije dopuštena!
Pri tome nije riječ samo o tome da spomenuti zakon ekskomunicira, izopćuje i isključuje (istina vrlo malu) skupinu žena, nego i o tome da im taj zakon zabranjuje pomoć. Nitko u Hrvatskoj, prema tom zakonu, ne smije toj skupini žena izaći u susret preko biomedicinske pomoći.
Postoji razina nesvjesnog i njegove bazične strukture. Moć je kolektivno nesvjesnog, tisućljećima nagomilane društveno-”moralne” supstancije, sume svih Nad-ja, presudna. Da bi čovjek dobio distancu spram te supstancije i postao subjektom autonomne odluke, mora svoju situaciju najprije reflektirati. Uobičajeno je stajalište: tako mislimo i s time se slažemo. Tko ne misli tako kao što je ispravno (čitaj: kako mislimo mi), taj nije svoj. Zato bi oni najzadrtiji zdrave neudate žene, koje izbjegavaju ”prirodnu” oplodnju, poslali u ludnice, proglasili duševno bolesnima i a priori ih diskvalificirali. Doista je veliki stupanj demokratske osviještenosti potreban da postanemo tolerantni prema drugome, premda se s njim ne slažemo.
Vrijeme je zato da dođe na dnevni red široka rasprava o postojećem zakonu o medicinskoj potpomognutoj oplodnji i ta će rasprava imati izvanredno prosvjetiteljsko značenje, čak značenje obrazovanja, obrazovanja kao odgoja za istinu, a ne dogmu, za istinu koja oslobađa. Kroz raspravu će se, nadamo se, odvijati najširi građanski odgoj: odgoj za demokraciju u punom značenju.
Izgleda da polako sazrijeva svijest da je strah pred modernom tehnologijom u ovom smislu suvišan, da umjetna oplodnja nema nikakve veze s kloniranjem ili nečim sličnim, da dijete umjetne oplodnje nije nikakvo ”umjetno dijete”, kako se moglo donedavno čuti, nego posve prirodno malo ljudsko biće s ljudskim dostojanstvom i svojim ljudskim pravima. Pomalja se uvid da se postupak umjetne oplodnje zdravih žena bez bračnog partnera i lezbijki ne razlikuje od oplodnje zdravih žena s bračnim partnerom.
A ako dođe do promjene postojećeg zakona, u Hrvatskoj će se bar malo lakše disati. Bit će to oslobođenost višeg stupnja. Jer ”nacionalni interes” nije u ustrajavanju na patrijarhalnosti i protežiranju paternalizma, nego u bezuvjetnom poštovanju ljudskog dostojanstva i apsolutnoj jednakopravnosti sviju.
