Kada se desila najveća kolektivna nacionalna tragedija u Brazilu, 1950. godine na mitskom stadionu Marakana, legendarni igrač i trener Mario Zagallo, koji je ovog 5. januara umro u rodnoj grudi, bio je vojnik. Imao je 19 godina i nervozno je u vojnoj uniformi šetao uz atletsku stazu, nadgledao stepenice i kao svi njegovi zemljaci očekivao da Brazil po prvi puta postane prvak svijeta. Fudbal je za Brazilce religija i osvajanje Mundijala predstavlja nebesku pravdu. To je narod koji voli igru, a za njih je ona definitivno više od života. Čekalo se finale i sigurna pobjeda. Ali ne lezi vraže, što bi rekli Hercegovci, Alcides Ghiggia je dao drugi gol za Urugvaj, a 200.000 ljudi na Marakani, uključujući Zagalla, je utihnulo. Nakon tog mitskog gola pa sve do posljednjeg zvižduka sudije Readera, čula se samo tišina. ”Samo troje ljudi je ušutkalo Marakanu: papa, Frank Sinatra i ja”, definirao je Ghiggia svoj krunski trenutak u historiji. Taj događaj je toliko bio potresan i uticao je na brazilsko mentalno zdravlje da ima i svoj zvanični naziv – ”Maracanazo”, što u slobodnom prevodu sa portugalskog znači ”Marakana debakl”.
I dok je Maracanazo u Brazilu značio nacionalnu tragediju, u Urugvaju je pobjeda pretvorena u metaforu o tome kako mali, suprotno svim izgledima, mogu pobijediti velike. Urugvaj je po drugi put postao prvak svijeta. Neočekivani poraz od autsajdera, ”malenog” Urugvaja, bio je pravi horor za vojnika Zagalla kao i za kompletno brazilsko društvo. Nakon meča bilo je samoubistava, srčanih udara, nereda, pljački, a Urugvaju je trofej Jules Rimet uručen bez ceremonije. Brazilski trener, Flavio Costa, kaže legenda, da bi izbjegao linč navijača, sa stadiona se izvukao prerušen u ženu. Možda je tu nacionalnu tragediju najbolje objasnio brazilski ministar sporta, Aldo Rebelo, rekavši da poraz od Urugvaja 1950. nije uticao samo na brazilski fudbal, nego i na samopoštovanje zemlje. Ta emocionalna i psihička paraliza Brazila izazvana Marakanazom uticala je na Zagalla i generaciju koja će, opet, fudbalom pokušati pobijediti tu kolektivnu traumu.
Zašto se lomilo društvo u Brazilu i zašto je fudbal bio više od igre, treba podsjetiti da se radi o posljednjoj zemlji na zapadnoj hemisferi koja je zabranila ropstvo i to 1888. godine, a crni Brazilci, potomci robova, obično su karakterisani kao dežurni krivci za bilo koji problem u državi. Ali kada se tokom 1930-tih pojavila talentirana generacija nadarenih crnih fudbalera, ta igra je postala ujedinitelj zemlje. Fudbal je više od igre bio i prije televizije. Međutim, rasizam je opet isplivao nakon tragičnog poraza protiv Urugvaja, jer je ”Pedro” brazilskog tima pronađen u golmanu koji se zvao Moacir Barbosa. Pošto je bio crnac, na površinu su opet isplivale sve predrasude i podjele. Barbosa, koji kao golman nije nosio rukavice, do kraja života nije našao utjehu. Prema legendi je bukvalno u svom dvorištu izroštiljao drvene stative sa Marakane i morao je umrijeti dva puta. Jednom u finalu SP-a zbog golova koje je primio, a drugi put 7. aprila 2000. godine od srčanog udara.
Mariju Zagallu sudbina je u ruke dala drugačije karte. Opet, na toj istoj Marakani je stekao status važnog igrača Flamenga i postao je brazilski reprezentativac. Bio je malen, ali su ga krasile tehničke vještine i rad u defanzivi, kao i prepoznavanje međuprostora, a bio je prepoznatljiv i kao igrač koji dolazi iz drugog plana. Takođe je bio sposoban da igra kao napadač, te su ga te karakteristike uvrstile u tim koji će ući u historiju. Legendarni brazilski selektor, Vicente Feola (kad mu vidite sliku isti Sula Rebac), sklopio je ekipu iz snova za SP u Švedskoj 1958. godine, sa Garrinchom, Vavom, Didijem i 17-godišnjim čudom, Peleom, kojem je leđa čuvao upravo ”vinger” Zagallo. Mario je čitao igru i tu ulogu mu je dao Feola. Osam godina nakon Maracanaza, Pele je promijenio svijet fudbala, Brazil je vratio ponos i po prvi puta postao prvak svijeta. Tu čuvenu generaciju je stvorila nebeska čestica, kao utjehu za poraz protiv Urugvaja.
Četiri godine nakon Švedske, Zagallo i Brazil su po drugi puta postali prvaci svijeta, u Čileu. To je bilo Garrinchino prvenstvo, jer se Pele povrijedio. Zagallo je odrađivao svoj posao, ali ”Mala ptica” – Garrinchina, koji je rođen sa cerebralnom paralizom i koji je nakon operacije mogao da hoda iako je od nje imao iskrivljene noge, bio je nezaustavljiv i poseban: nakon svog jedinog poraza u dresu Brazila protiv Mađara u Engleskoj 1966. povukao se iz profesionalnog fudbala. I Zagallo se povukao kao igrač tih godina i počeo trenirati Botafago. To ga je odvelo i na klupu brazilske reprezentacije, a u Meksiku će kao selektor ispisati novu historiju – na Svjetskom prvenstvu 1970. stvorio je jedan od najboljih timova svih vremena, ponovo sa Peleom kao glavnom zvijezdom. Čitav tim je bio i taktički premoćan, zahvaljujući Zagallu.
Brazil je postao treći puta svjetski prvak, pehar Pehar Julesa Rimeta je ostao trajno u njihovom vlasništvu. Zagallo je volio Pelea, a kada su ga pitali u FIFA-inoj anketi ko je bolji on ili Maradona, pomalo drsko je odgovorio: ”Pele je već izabran za sportistu vijeka. Maradona sanja i trebalo bi da nastavi da spava.” Ali i najveći brazilski fudbaler svih vremena, nije mu ostao dužan. U dokumentarcu koji je sniman za Zagallov 90. rođendan, Pele je bio još živ i dao mu je životnu posvetu: ”Ja sam uradio 50% od onoga šta je Zagallo uradio za Brazil!”
I na SP-u u Njemačkoj 1974. Brazil je bio jak, sa Zagallom na klupi, ali bez Pelea i dok su se svi divili Holanđanima, toj Paklenoj pomorandži Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa, Zagallo ih je zvao ”veliki kašalj”. Ali mu je taj ”kašalj” dohakao i trebalo mu je punih 20 godina da se vrati na klupu Brazila, ovaj put kao koordinator tima. Na Mundijalu koji je igran u Sjedinjenim Državama 1994. Brazil je postao prvak svijeta po četvrti put. I Zagallo. Tada je postao čovjek koji je definitivno pobijedio Maracanazo. Jer ako se vratimo nesretnom golmanu Barbosi, koji je želio da vidi Claudia Taffarela, tadašnjeg golmana, kako bi podijelio svoju mudrost i ohrabrio ga prije utakmica u Americi, praznovjerni Zagallo je to zabranio. Neposredno prije smrti, Barbosa je rekao: ”Prema brazilskom zakonu, maksimalna kazna je 30 godina. Ali moj zatvor je trajao 44 godine”. Zagallo je imao ćudljivu narav, protivnicima bi govorio da ga ”moraju progutati”, ali je ponovo podigao pehar prvaka svijeta, a Brazilu sa Romariom i Bebetom divila se zemaljska kugtla.
Kapiten te generacije, Carlos Dunga, o Zagallu je govorio kao o učitelju, ali i kao o simbolu Brazila: ”Na SP-u u Americi Zagallo nam je govorio da u glavi moramo imati samo dvije boje, žutu i zelenu. On je te boje Brazila pokazao svijetu.” I Ronaldo (onaj pravi) će reći da je ”Profesor”, kako su ga zvali, najveći koji ga je trenirao. Nisu uspjeli zajedno da osvoje još jedno Svjetsko u Francuskoj, jer ih je spriječio Zinedine Zidane. Ronaldo će to napraviti 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, kada će Brazil uzeti svoju petu, posljednju titulu. Nema ništa veliko u brazilskom fudbalu, a da tu nema Marija Zagalla. Rođen u saveznoj državi Alagoas, koju zovu i Zemlja maršala, jer je rodno mjesto Deodora da Fonsece i Floriana Peixota, prva dva predsjednika Brazila, Zagallo je u amanet ostavio fudbalsko naslijeđe koje inspirira ne samo Brazil nego čitav svijet. Lobo, stari Vuk, kako su ga još zvali, kao igrač i trener napravio je za fudbal ono što je Orson Welles kao glumac i režiser napravio za film. Malo li je!
