Na sarajevskim demonstracijama povodom hapšenja generala Jovana Divjaka, sreo sam svog bivšeg studenta, jednog od najpametnijih kojima sam predavao. Zanimalo me šta misli o ovom zbitiju. “Treba“, rekao je, “prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom koja od ‘92. nije prestala ratovati protiv Bosne i Hercegovine“.
Znam da bosanske i hercegovačke pizde na vlasti ne bi to ni u ludilu učinile, a da ova tvrdnja bude jasna do kraja, podsjetiću vas na slavnu definiciju iz onog filma: “Pička je polni organ, a pizda je karakterna osobina“. Neće, pored ostalog i zato što im ovakva BiH savršeno odgovara: samo u ovakvoj BiH može biti uspješna njihova politika održavanja na vlasti, jedina u kojoj su izbirikani.
Kad sam se rastao s bivšim studentom, pomislio sam da je u pravu stonasto: Srbija je mir shvatila kao nastavak rata drugim sredstvima. To je država u kojoj je 2004. zapaljena Bajrakli džamija, a glavnookrivljeni je osuđen na 90 dana zatvora. Država čiji je Fudblaski savez zbog transparenata na tribinama “Nož žica Srebrenica“, “Ratko hvala ti, Škorpioni“, kažnjen sa 35.000 švajcarskih franaka i igranjem jedne zvanične utakmice pred praznim stadionom. Mogao bih ovako nabrajati do bogojavljenja, ali čemu? Nema nijedne norme na kojoj se bilo gdje na ovoj planeti zasniva iole uljuđen život a da je Srbi, za ovih dvadesetak godina, nisu pogazili s velikim merakom.
Kod kuće sam malo listao u Crnoj Gori netom izišlu knjigu prepjeva poezije W. H. Odna, koje sam pravio sa Omerom Hadžiselimovićem, i sjetio se da je Odn negdje kazao: “Ovo je doba gnušanja“. Teško bi se mogla naći bolja definicija onog što se posljednjih dvadestak godina dešavalo u propaloj Jugi.
Potom sam u e-Novinama pročitao odličan tekst Vješala za Jovana u kojem Mile Stojić, pored ostalog, ukazuje da zapanjuću sličnost osnovnih teza kojim Dabić danas briljira u haškoj sudnici i teza kojim Mićo Dodik briljira u Banjaluci. Htio sam Stojićevu tekstu nešto dodati.
Kad o pokolju na Tuzlanskoj kapiji, gdje su granatom ispaljenom sa Ozrena ubijeni 71 momak i djevojka a 240 teško i lakše ranjeno, zbog čega je komandant Novak Đukić dobio 25 kuka, kad je o tom pokolju Mile Dodik, najautentičniji srpski divljak koga su moje oči vidjele, rekao: “Kao što su inscenirane Markale koje su poslužile za izolaciju srpske strane, tako mnoge analize govore da se i tamo radi o podmetnutoj eksploziji, jer je dan ranije u centru za obuku muslimanske vojske u Živinicama od eksplozije stradao značajan broj momaka: oni su dovezeni mrtvi i inscenirana je situacija, a onda se postavlja pravosudni sistem da to i potvrdi“, isprva mi nije bilo jasno govori li to Rašo ili Mile, koga je u ratu Rašo odlikovao, ali jest mi bilo bjelodano jasno da bi svako čuđenje bilo na nemjestu: Mile zna da to može reći posve nekažnjeno, kao što je Rašo taj pokolj i stotine sličnih po BiH napravio jer je mislio da to može posve nekažnjeno, čak je bio uvjeren, ispostavilo se – s pravom, da će za sve to biti nagrađen Srpskom Republikom. Ne čudi me ni što je vođa Rašovih žrtava u Dejtonu svojim potpisom, koji je Srpsku Republiku učinio tvrđom od Bobovca, dokazao da je Dabićev račun bio dobar. Čuđenje bilo čemu u BiH dokazalo bi neobaviještenost, a Marko Darinkin o tom čudovištu zna ponešto.
Ipak, jedno ne može da me ne čudi. Da međunarodna zajednica od ‘92. do danas ugađa Srbima kao čiru na dupetu – to vidi i ko očiju nema, stoga se Borisovo i Miletovo ponašanje mora ocijeniti kao krajnje racionalno – ali, danas, kad posljedice potpisa u Dejtonu iskaču na nos i na usta Bosni i Hercegovini, mora me čuditi Izetbegovićeva vjera da može nekažnjeno priznati Srpsku Republiku. Doduše, njemu to jeste prošlo nekažnjeno, a što će iza njegove smrti iskijavati narod koji je vodio, to možda i nije toliko važno.
Tekst je objavljen 06.03.2011.
