Ja živim ovdje, već 17 godina ima kako sam se vratio. Istina je da se neki ljudi nisu ni najmanje promijenili od rata naovamo. Slušam šta govore, čitam komentare na društvenim mrežama. Otkako sam se vratio u Srebrenicu, pa sve negdje do 2015., nisam ni riječi rekao nikome o tome šta mi se desilo. O tome šta sam doživio i preživio govorio sam tamo gdje treba, i tada sam mislio da je to bilo dovoljno. Danas, skoro 30 godina nakon genocida, jasno je da nije – priča Nedžad Avdić, jedan od dvojice Srebreničana koji su preživjeli masakr kod brane u Petkovcima nadomak Zvornika, gdje je u noći između 14. i 15. jula 1995. pogubljeno preko 800 zarobljenika iz Srebrenice u sklopu genocidne akcije vojske bosanskih Srba pod komandom Ratka Mladića. Nedžad je imao 17 godina.
U Srebrenici razgovaramo s njim u blizini memorijalnog mezarja žrtava srebreničkog genocida, na kojem je ukopano više desetaka članova Nedžadove porodice, bliskih rođaka i prijatelja, uključujući i njegovog oca.
“Atmosfera je takva da mi ponekad nije svejedno što sam tu. Obični svijet nije problem. Problem je politika koja konstantno insistira na podjelama i koja čini sve da povratnicima što više zagorča život”, kaže Nedžad Avdić koji je preživio masovnu egzekuciju
Tijekom 1995., štab 6. bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) bio je smješten u Petkovcima, zaselku udaljenom otprilike šest do sedam kilometara zapadno od glavnog puta Konjević Polje-Zvornik-Bijeljina, u blizini brane Crveni mulj, poznate kao “brana u Petkovcima”. Nakon pada zaštićene enklave Srebrenica, 11. jula, stotine bosanskih muslimana koji su bili zatočeni na raznim lokacijama u Bratuncu dovedeno je školu u Petkovcima, gdje su držani u pretrpanim učionicama na oba sprata škole. Stražari su od zatočenika tražili novac, a na hodniku je bila skupljena gomila ličnih isprava i odeće. Uprkos vrućini, zatočenicima je davano malo ili nimalo vode i nije im bilo dopušteno da otvore prozore, niti da koriste toalet, pa su bili primorani da uriniraju na pod učionica.
Na suđenju generalu VRS-a Radislavu Krstiću, Nedžad je, kao zaštićeni svjedok “O”, ispričao kako je vidio da neke zatočenike odvode iz učionica, posle čega bi se čula paljba iz vatrenog oružja, premlaćivanja i jauci. Pucnjava se čula u čitavoj zgradi, sve do ponoći. Sutradan u ranim jutarnjim časovima zatočenici su svezanih ruku natovareni na kamione koji su pripadali 6. bataljonu Zvorničke brigade. Prevezeni su na poljanu blizu brane u Petkovcima. Jedan od kamiona zaustavio se nekoliko puta. Nekim zatočenicima bilo bi naređeno da siđu, nakon čega bi se čuli rafali.
Na poljani je već bilo mnogo mrtvih tijela, koja su ležala licem prema zemlji. Zatočenicima je naređeno da izlaze u grupama, a pripadnici vojske bosanskih Srba potom su im pucali u leđa i glave. Nedžad se zajedno sa još jednim preživjelim, čiji identitet nećemo otkriti, pretvarao da je mrtav, dok se strijeljanje nastavilo do jutra. U zoru su uspjeli otpuzati na sigurno, kao jedini preživjeli. Nekoliko sati kasnije, utovarivač i rovokopač iz Inžinjerske čete Zvorničke brigade prevezli su tijela ubijenih.
Nedžad, jedan od dvojice preživjelih; Foto: Jelena Hadžović
Tri godine kasnije ekshumirana je primarna masovna grobnica u blizini brane, u kojoj su pronađene tkanine koje su prema vjerovanju istražitelja korištene za vezivanje ruku zatočenika i kao povezi za oči. Forenzički dokazi povezuju pet sekundarnih masovnih grobnica duž puta za Liplje s primarnom masovnom grobnicom kod brane u Petkovcima. Među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz primarne grobnice kod brane u Petkovcima i sekundarnih grobnica koje su s njom povezane, identificirano je 815 tijela osoba koje su prijavljene kao nestale nakon pada Srebrenice.
Nedžad se 2007. vratio u Srebrenicu gdje je našao posao i zasnovao porodicu. Vratio se, kaže, jer nije želio dopustiti da pobijedi politika koja je dovela do genocida i čiji je krajnji cilj bio eliminacija Bošnjaka iz Podrinja.
“Srebrenica je poraz. Jednostavno, pobili su nas bez ikakvog razloga. Moj povratak je neki vid otpora. Naprosto ne bih mogao živjeti mirno, negdje u Kanadi, ili Norveškoj, kao biljka. Ipak sam ljudsko biće”, kaže, dodajući da se ne slaže sa tvrdnjama da je povratak izraz hrabrosti.
U gradu nema ni mesnice ni pekare, posljednja je zatvorena prošle godine, nakon samo četiri mjeseca. Sve pekare u Srebrenici otvorene su u istoj ulici, koja do pravosnažnosti odluke SO Srebrenica i dalje nosi ime maršala Tita, dok i zvanično ne postane Ulica Republike Srpske
” Nisam ja hrabar, ja sam čovjek kao i svi ostali. U gradu je atmosfera takva da mi ponekad nije svejedno što sam tu. Da se razumijemo – obični svijet nije problem. Problem je politika koja konstantno insistira na podjelama, koja zavađa ljude, i koja čini sve da povratnicima što više zagorča život. Tu ubrajam posljednje poteze srebreničkih vlasti”, kaže Nedžad komentirajući odluku srpskih odbornika u SO Srebrenica da promijeni nazive nekoliko ulica u gradu.
Prema spornom prijedlogu usvojenom u Skupštini Opštine Srebrenica, između ostalih, Ulica maršala Tita treba od sada nositi naziv Ulica Republike Srpske, Trga Mihajla Bjelakovića mijenja se u Trg Republike Srpske, Gradski park Srebrenica u Park majora Koste Todorovića, a za ulicu Reufa Selmanagića Crnog predložen je naziv Dubrovačka ulica.
” Zato mislim da je važno da u Generalnoj skupštini UN-a bude usvojena rezolucija o Srebrenici, da 11. juli postane međunarodni dan sjećanja na genocid, kako bi neljudska praksa negiranja i glorificiranja zločina i zločinaca napokon prestala”, kaže Nedžad.
Generalna skupština Ujedinjenih nacija sredinom ovoga mjeseca trebala bi odlučivati o rezoluciji kojom se 11. juli proglašava međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici i traži uvrštavanje sudski utvrđenih činjenica o genocidu u obrazovne programe. A činjenice su odavno poznate i utvrđene u ekstenzivnim presudama MKSJ u Hagu: u julu 1995. godine, Srebrenica je pala pod kontrolu bosanskih Srba predvođenih generalom Ratkom Mladićem. Hiljade bosanskih muslimana, unutar “sigurne zone” UN-a, izloženi su masovnom progonu, mučenju i ubijanju. Muškarci i dječaci odvojeni su od žena i djevojčica, a preko osam hiljada njih je sistematski ubijeno. Mnoge su žrtve završile u masovnim grobnicama, dok su drugi izgubili živote u bijegu. Srebrenica je postala sinonim za genocid tokom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini.
Posjetiteljica u Memorijalnom centru u Potočarima; Foto: Jelena Hadžović
Tekst rezolucije još uvijek nije usaglašen, ali je na osnovu dijelova nacrta rezolucije objavljenih u mnogim medijima, poznato da rezolucija predviđa uspostavljanje 11. jula kao Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici te poziv svim članicama UN-a da obilježavaju taj dan. Drugi cilj jeste bezrezervno osuđivanje svakog poricanja genocida u Srebrenici.
U prvi plan tu su stavljene sudski utvrđene činjenice o genocidu te je naglašena potreba da budu osuđene sve radnje koje veličaju osuđene za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i odgovorne za genocid u Srebrenici. Ovakve akcije u rezoluciji predviđene su kako bi spriječile ponavljanje genocida i revizionizam, odnosno novu i pogrešnu interpretaciju činjenica o genocidu.
Vrlo brzo nakon objave da će UN odlučivati o rezoluciji, snažna zagovaračka kampanja protiv usvajanja pokrenuta je iz Srbije i Republike Srpske. Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije i Milorad Dodik, predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, predvode tu kampanju koja uključuje negiranje genocida i sudski utvrđenih činjenica, veličanje ratnih zločina te presuđenih ratnih zločinaca.
Gotovo puste ulice Srebrenice; Foto: Jelena Hadžović
Bivši gradonačelnik Srebrenice, a današnji potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković, ne sumnja da će rezolucija biti usvojena u Generalnoj skupštini UN-a. Smatra da je još uvijek najveći problem konstantno negiranje počinjenih zločina, i nada se da će ona pokazati stav većine svijeta naspram politike negiranja genocida.
” Nevjerovatno je da o tome moramo uopće i govoriti, da moramo raspravljati o sudski utvrđenim činjenicama. Nažalost, to je naša realnost, umjesto da se okrenemo životnim problemima građana, koji svakodnevno napuštaju Bosnu i Hercegovinu”, rekao nam je Duraković.
I zaista, ulice Srebrenice, izvan komemoracije godišnjice genocida 11. jula, sablasno su puste, i njima patroliraju samo psi lutalice i poneka patrola MUP-a Republike Srpske. U gradu nema ni mesnice ni pekare, posljednja je zatvorena prošle godine, nakon samo četiri mjeseca rada. Sve pekare u Srebrenici otvorene su u istoj ulici, koja do pravosnažnosti odluke SO Srebrenica i dalje nosi ime maršala Tita, dok i zvanično ne postane Ulica Republike Srpske. Tabla na ulazu u jedan oronuli ugostiteljski objekat ilustrira šaljivu inicijativu da se ta ulica preimenuje u Ulicu zatvorenih pekara.
Ulica maršala Tita, buduća Ulica Republike Srpske, a zapravo ulica zatvorenih pekara; Foto: Jelena Hadžović
Memorijalni centar u Potočarima, na putu od Srebrenice prema Bratuncu, pokazuje više živosti – posjetitelji iz svih dijelova svijeta obilaze muzejske postave, u hodnicima nekadašnje baze UN-a, čiji vojnici nisu ispunili zadatak zaštite civilnog stanovništva, šapuće se na nizozemskom, engleskom, njemačkom, srpskom i mnogim drugim jezicima. Svi oni u jednom trenutku zanijeme pred dokumentima, fotografijama i izloženim ličnim stvarima žrtava iz masovnih grobnica, svjedočenjima sistematskog zločina.
Iako je optimističan u pogledu opstanka i napretka Bosne i Hercegovine, Duraković je ogorčen na vlasti RS-a, ali i Federacije, koji Srebrenicu koriste uglavnom kao monetu za političko potkusurivanje, dok u stvarnosti do Srebrenice i Srebreničana nikome nije stalo.
” Mi smo ničiji”, zaključuje Duraković.
